Homelokalne vesti12. godišnjica upokojenja beogradskog nadbiskupa dr Franca Perka

12. godišnjica upokojenja beogradskog nadbiskupa dr Franca Perka

Danas, 20. februara obeležavamo 12. godišnjicu upokojenja beogradskog nadbiskupa dr Franca Perka. Ovim povodom biće služena sveta misa u crkvi Krista Kralja u 18 časova.

Na Teološkom bogoslovskom fakultetu u Ljubljani, 20. februara 2018. održan je naučni simpozijum o dr Francu Grivcu i dr Francu Perku, nekadašnjem beogradskom nadbiskupu. Objavljujemo izlaganje beogradskog nadbiskupa mons. Stanislava Hočevara koje je imao na pomenutom simpozijumu u Ljubljani.

 

Teološki fakultet, Univerzitet u Ljubljani

20. februar 2018

 

Franc Perko kao beogradski nadbiskup

Monsinjor Stanisalv Hočevar

 

Predstaviti Monsinjora dr Franca Perka kao beogradskog nadbiskupa a istovremeno prvog mitropolita nove beogradske metropolije (sufragani: biskupije Subotička i Zrenjaninska) – prilično je zahtevan posao. Potrebno je poštovati njegovu prilično karakterističnu ličnost, kao i izuzetne okolnosti tadašnjeg društveno-političkog života. Ako mogu da koristim poređenje pisca dr. Alojza Rebula, onda mogu sa sigurnošću reći da je Franc Perko ličnost “od jednog komada”. Ja bih dodao: sigurno ne od malog komada! Razumevati ga kao beogradskog nadbiskupa, zahteva poštovati ga kao jedinstvenu ličnost u suočavanju s određenim istorijskim i međureligijskim prilikama.

 

Istorijski okvir

Samo ako smo svesni da dolazi iz prilično brojne Dolenjske seljačke porodice, da je bio izuzetno nadaren i sa velikom psihološkom intuintivnošću; da se je teološki i intelektualno učio od velikih profesora – naročito dr. Franca Grivca, i da se na izuzetan način kalio u “vojsci Jugoslavije”, i u nekoliko zatvora (“fakultet lopova”) tadašnje države, možemo koliko-toliko da razumemo njegov biskupski profil.

Nakon završenog doktorata 1963. godine (o svetoj braći Ćirilu i Metodiju); specijalizacije iz istočne teologije u Rimu 1968; nakon što je postao poznati profesor i dekan Teološkog fakulteta u Ljubljani, dolazi u Beograd kao drugi nadbiskup ljubljanskog Teološkog fakulteta (prvi: monsinjor dr Josip Ujčić) u relativno kratkom vremenskom periodu. Nikako ne treba zanemariti tada vrlo srećne istorijske konstelacije: iz Petrovog sedišta u Rimu, vodi prvi put u istoriji vaseljensku crkvu slovenski papa, i to veliki, Jovan Pavle II. Franc Perko je bio čovek od teološke percepcije i član Međunarodne teološke komisije, koji se svesno i entuzijastično posvetio teologiji dijaloga i teologiji ekumenizma. No tadašnja društveno-politička stvarnost se odražava u novim rešenjima.

Objavljeno imenovanje Franca Perka (19. decembra 1986.) za beogradskog nadbiskupa i metropolita, koga je 6. januara 1987. posvetio sam papa Jovan Pavle II (sada proglašen za svetog), je 15. februara 1987. svečano preuzeo konkatedralnu crkvu Krista kralja u Beogradu, uz pomoć kardinala Franje Kuharića, zagrebačkog nadbiskupa i ljubljanskog nadbiskupa Alojzija Šuštara. Ovi podaci, u semantičkom smislu, kažu mnogo više nego što možemo izreći rečima. U ovom i ovakvom okruženju, složenom i teškom –zasvetli na jedinstven način Perkova originalna ličnost i originalan način a biskupovanja. Bilo je to vreme koje je samo po sebi zahtevalo “postojanje” i ne toliko “delanje”. U ovom periodu je zaista “odjeknula” njegova unutrašnja snaga. Nije iznenađujuće što je na kraju njegovog mandata rukovodstvo Crkve, naročito u vreme teške bolesti i turbulentnih događaja, uporno i oprezno tražilo put ka budućnosti (2000. godine imenovanje nadbiskupa koadjutora i njegovo razrešenje 31. marta 2001. godine); pritiskao je strah od moguće praznine.

 

Osnovni potezi Perkovog nadbiskupovanja

Nadbiskup Perko preuzeo je kormilo nadbiskupije (15. februar 1987. godine), u vreme kada se društveno tlo tadašnje Jugoslavije već potreslo. “Ne plašite se, malo stado”, rekao je tom prilikom vernicima, a 19. februara 1987. godine sveštenicima koji su se okupili. Ovo nije bio samo ljubazan uzvik poznavaoca Svetog pisma, već i njegovo najdublje, potpuno uverenje i plod velikog iskustva.

Ako je nekada tu u samom Beogradu preživeo godine teškog zatvora među najvećim kriminalcima i ličnog teškog fizičkog rada, te ga je ovaj veoma težak zadatak, prema njegovoj ličnoj izjavi, najviše spasavao, onda je sada kao nadbiskup sa istim ljudskim i Božjim iskustvom pobede, podsticao i to stado koje je bivalo sve manje i sve raštrkanije. Zbog toliko životnih iskušenja bio je oslobođen svakog unutrašnjeg i spoljašnjeg straha, sa duhovnim iskustvom: “ne mogu reći svom prijatelju Isusu ne”, posvećen ljubavlju i uveren u neophodnost ekumenskog dijaloga. Istovremeno, uz neverovatnu praktičnost jednog pravog seljaka, mogao je na sve strane zračiti poverenjem i nadom, te pozvati na hrabrost i srčanost.

Iako je naš protagonista bio i uvek ostao ličnost najšireg horizonta, bio je svestan da je u ovom neverovatnom upravljanju “prva ljubav” posvećena njegovom sveštenstvu: malobrojnom, raštrkanom po velikoj površini nadbiskupije (preko 50.000 km2), onima koji pripadaju različitim nacionalnostima i harizmama (posebno različitim zajednicama redovnika). Bio je svestan predstojećih teških izazova.Stoga ih je redovno sakupljao svakog meseca u biskupiji i očinski ugostio. Za sve župne praznike, obilazio je župe. Na ovim skupovima, on se nije ponašao prvenstveno kao učitelj, već kao inspirator pravih teoloških pogleda i kao vatreni animator crkvenog duha. Njegovo biskupsko geslo: “Ujedinjeni u Duhu” (koja je simbolično prikazana u grbu i na mitri sa izlivanjem dve reke u “novu” treću reku) zapravo je njegov stvarni nadbiskupski pastoralni program.

Sa svojim ubedljivim glasom “seljačke mudrosti” i izvanredne intelektualne, naročito istorijske – filozofske – teološke – širine vidika, jednostavno je “osvajao” zabrinute sveštenike, tako da su se tu uvek osećali “kod kuće” i samim tim dali nove “inicijative”. Ovde je u potpunosti bilo “qualis teologia dogmatica, talis pastoralis”. Njegov životni optimizam, odličan smisao za humor, popularna lula sa tako mirisnim biljem i nenadmašni “Perkovec” (koji je uvek trajao samo do ispijanja), bile su njegove izuzetne sile delovanja i najbolji preventivni sistemi protiv svih nevolja, strahova, sukoba i radikalizma u bilo kojoj oblasti na bilo kom području…

Ako dodamo da je uvek znao na zdrav način da relativizuje i istovremeno, ako je potrebno, sve da “istera” do najvišeg nivoa napetosti, onda smo mogli razumeti da je uvek bilo neophodno “stajati” u središtu pažnje. U svemu suveren, istinski gospodar koji se sa velikom lakoćom sastajao sa decom, starima i mladima, sa siromašnima i sa bogatima; sa svim vrstama političara, članova crkava i verskih zajednica. Samo u jednom jedinom primeru na neki način zaboravio je na ‘’svoje dostojanstvo’’: ako je neko i kada namerno razglašavao laž i širio neistinu, tada se u njemu budila proročka moć, povisio bi glas i ubrzao korak. Ispred njegove “prirodne” autentičnosti je sve zastalo gotovo trenutno. Ovo se posebno odnosi na devedesete godine XX veka; na razne skupove, predavanja, na prelaze novo osnovanih carina (gde je sam mirno sa pertlama svojih cipela “prevezivao” različite automobilske tablice); u propovedima i svim oblicima komunikacije, u javnim medijima. I u Srbiji, takođe i u Sloveniji po povratku.

I kao što je ove napete trenutke života osvetljavao sa svojom proročkom vedrinom; prevazišao grmljavinu oružja svojim pastirskim glasom; podsticao atmosferu pomirenja čak i tamo gde je uopšte nije bilo, na taj način, sa jednakom ili još većom moći, brinuo je o svim vrstama materijalne pomoći ljudima. Sa svojim autoritetom, postigao je da se i u najtežim vremenima ipak dobije nešto goriva – iako ga nije bilo; i da je formalno osnovao Caritas, koji do tada nije bio dozvoljen.

Treba mu se takođe diviti kako je sam prikupljao, naročito u Sloveniji, materijalnu pomoć i delio je ljudima, uvek sa svojim rukama, velikodušno. Jedino mu je vrt bio istinski odmor i uteha za dušu u ovim godinama.

 

“Reči” koje su se ostvarile

Na prelazu iz sveta njegovih stavova i doktrina u svet njegovih konkretnih poduhvata, treba posebno istaći ovo: kao dobar teolog, posebno ekleziolog snažno je naglašavao pripadnost vaseljenskoj crkvi. U svojim nastupima je uvek upozoravao na opasnost da bi se osećali “manjincima” razbacani u dijaspori i, samim tim, bespomoćni i izgubljeni. Stoga, je voleo da bude predstavljena veličina Katoličke crkve, a istovremeno snažno istakao “jedinstvo” zapadnog i istočnog hrišćanstva, mada, za sada još uvek ne postoji puno jedinstvo. Sve ovo ga je nadahnjivalo, veoma je želeo da pomogne drugim pomesnim Crkvama (npr. u Sarajevskoj nadbiskupiji, u Kraljevačkoj Sutjesci je samo u jednoj prilici sa dva pomoćnika krizmao 2188 mladih ljudi). Posebno je voleo pastirski pomagati u Sloveniji. Sloveniju je bukvalno “nosio” u srcu i voleo ju je nežno i prirodno, voleo je tako da nikada nije ni najmanjom trunkom senke potcenjivao druge narode i nacije, ali kada je prešao preko granice, raširio je ruke u znak pozdrava domovine i blagoslovio je.

– Sav taj “duh” koji je unosio u svoju biskupiju doprineo je tome da su se svi sveštenici zajedno zauzeli za obnavljanje biltena Blagovest, koji je nekadašnji glavni urednik i nadbiskup Alojz Turk, zvanično “ukinuo”. Nadbiskup Perko je imenovao novu redakciju i pod vodstvom dr. Marka Čolića prvi broj je izašao već na Božić 1987. godine. Potrebno je dodati da je ova akcija bila i još uvek je veoma teška zbog nedostatka osoba i materijalnih mogućnosti.

– Moliti i raditi za jedinstvo hrišćana – prvenstveno radi boljeg međusobnog prepoznavanja i približavanja, to je bio njegov primarni otkucaj srca, koji je “rađao” različite korake: da je na primer, on seo kao suvozač nunciature da vozi poštu u patrijaršiju, samo da bi se tamo pozdravio sa svima onima koje bi sreo; da je organizovao u župi Sv. Peter u Beogradu razne teološke i istorijske tribine, pozivajući različite stručnjake (posebno tadašnjeg monaha dr. Irineja Bulovića, a sada episkopa novosadskog i bačkog); pozivajući sve sveštenike, a sam najviše doprinosio, da se uključe u dalju izgradnju velikog svetilišta Svetog Save na Vračaru u Beogradu. Ova njegova inicijativa je tako ganula patrijarha Germana da ga je lično posetio u nadbiskupovoj rezidenciji i da ga je odlikovao.

– Njegovi kontakti sa diplomatama i predstavnicima međunarodnih zajednica u Beogradu doprineli su uspostavi Circulum Theologicum-a. On se sastajao s njima, posebno na početku svoje službe svakog meseca, zapravo svaki put sa drugim diplomatom, kako bi razmenili svoje misli, poglede i iskustva. Znamo da je ovaj posao kasnije nastavljao u najvećem kriznom vremenu odlaska glavnih diplomata, ap. nuncije Abril i Castillo, i to na nivou nižeg osoblja ambasade. Ovi kontakti će biti posebno korisni, što će biti pomenuto kasnije, u napetim trenucima raspada Jugoslavije.

– U njegovim prvim godinama službovanja u Beogradu naravno, posebno zbog njegove učenosti svuda se budila želja za buđenjem verske i duhovne misli. Uz pomoć jezuita osnovao je Institut za religijsku kulturu u bivšoj Kući sestara milosnica u glavnoj ulici Kneza Miloša (sada sedište hrvatske ambasade). On je stvorio i postavio Statut, i to povodom realizacije prvog velikog događaja: Studentski dan o prevođenju Sevetog pisma na našem tlu (21. 9. 1990). Prisutan je bio takođe dr. Franc Rozman. Iako su tolike sestre redovnice već duži niz godina veoma aktivne na polju dobročinstva (naročito aktivna s. Danijela Šeme) – u svoju parohiju Krista Kralja u Beogradu, uključio ih je i naš zemljak, dr Anton Hočevar – nadbiskup Perko se u trenucima porasta broja izbeglica, u godinama (1989/90) odlučio da zvanično osnuje Caritas, prvo Beogradske nadbiskupije, a zatim Caritas Srbije.

Često je morao dosta trpeti jer nije pronašao dovoljno odgovarajućih i obučenih saradnika. Kao što je već rečeno, on se snažno i na različite načine zalagao za ispravno rešavanje ovih akutnih problema (između ostalog, on je sam u prvoj prilici kupio lične telefone za radnike Caritasa).

– Perkovo je veliko, sinergično, nenametljivo, ali vrlo značajno vođenje savetovanja u trenucima najvećih društveno-političkih događaja, u vreme “transformacije” tadašnje Jugoslavije; njegov uspostavljeni autoritet; njegovi brojni kontakti i sastanci na svim nivoima i u svim segmentima života, a njegovo izuzetno čista predviđanja, čak i na društvenom polju doprinele, da su opasnosti mnogih ozbiljnijih tragedija smanjene prilikom reforme socijalističke Jugoslavije.

Dozvolite mi ovu subjektivnu iskru: danas, nakon što sam, koliko je to bilo moguće proučio Perkovu aktivnost kada je proglašena nezavisnost Slovenije, živo se sećam “nemira” nadbiskupa Šuštarja, koji je u to vreme bio kod salezijanaca zbog đakonskog posvećenja, otkrivam da je Perkov genije u suštini promenio tok tadašnjih događaja. (Sve ove aspekte treba dalje istraživati.)

– Događaji na području bivše Jugoslavije doneli su mnoge promene; čak i unutar crkvenog života. Želeo bih konkretno pomenuti postojanje novih Biskupskih konferencija. Tako je rođena nova Biskupska konferencija Jugoslavije (Srbija i Crna Gora), nadbiskup Perko postao je prvi predsednik 1997. godine. Prvi statut odobren je u novembru iste godine.

Pamtim kako je početkom 2001. godine, tokom posete Ad limina, u svom pozdravnom govoru želeo da kaže, da “prvi i posljednji put” pozdravlja u ime BK Jugoslavije, Srbije i Crne Gore i želeo je da se obrati sv. Ocu samo sa “dragi brate u Kristu”: ni jedno ni drugo mu nije bilo dozvoljeno. Zaista, 2004. godine BKJ je postala “Međunarodna biskupska konferencija svete braće Ćirila i Metodija” sa sedištem u Beogradu.

Ova njegova osobita dalekovidnost mu je pruzrokovala bol i ponekad malo “sarkastičan” humor, kada je primetio prekomerne besmislice različitih struktura ili službi u društvenom i crkvenom životu.

 

Pitanja za budućnost

Kao Perkov, student na Teološkom fakultetu u Ljubljani; kao viši redovni salezijanski predstavnik koji se tokom dvanaest godina susretao sa nadbiskupom Perkom, kao biskupom odgovornim za sabraću koja su radila u njegovoj nadbiskupiji, a nakon toga kao njegov koađutant, postavljam sam sebi i svim prisutnima pitanje: zašto ne možemo da približimo naše “bisere” – kao što je bio na primer nadbiskup Perko – Božjem narodu?

Možda smem da budem u isti mah malo kritičan, prvenstveno prema njemu: često se pitam zašto nije i zašto ga nismo mogli mi svi jače “aktivirati”? U njemu je bilo toliko znanja, iskustva i svestrane intuicije kako bi mogao, gledano ljudski, mnogo više da “uradi”, naročito napisati i opisati. Ili ga je možda Sveti Duh vodio tako da bi naš preveliki aktivizam “relativizovao” i usmerio u dubine, na nivo “biti”, na nivo “fides et ratio”?

Često, a posebno o velikom Perku, razmišljam o ulozi i misija pomesne crkve u Sloveniji. Ako sa jedne strane, postoje i prilično jasni crkveni i pravni kriterijumi o našim crkvenim strukturama, međutim možda malo “poput Cankara” pitam: zar nije šteta što nije bilo takvih ličnosti više, značajnih saradnika i više strukturalne podrške? Takođe i onda kada izvršavaju svoju misiju van granica svoje pomesne crkve; kada se daju u pomoć drugim pomesnim crkvama?

I na kraju, ali ne najmanje važno, kako bi nam prijao novi roman o ovom “Dolenjskom pušeljcu”? Mislim da bi iz njega vrlo mirisalo; da bi se moglo iz njega popiti mnogo dobrih kapljica. Pre svega bismo se bogato, bogato nauživali u mudroj sadržini.

(kmc)

FOLLOW US ON: