2. Nedjelja kroz godinu – propovijed – p. Ivica Hadaš

Prvo nam čitanje sutrašnje liturgije govori o prvom dijelu Samuelovog proročkog poziva, a evanđelje o prvom susretu dvojice učenika Ivana Krstitelja s Isusom. Zajednička je tema tih čitanja početak odnosa s Gospodinom.

Samuelova je povijest zanimljiva i privlačna. On je dijete koje boravi u hramu Gospodnjem, jer ga je njegova majka, nakon što ga je rodila i prestala dojiti, povjerila svećeniku Eliju. Samuel je pripadao skupini osoblja u hramu.

Jedne noći čuo je glas koji ga je zvao po imenu. Očito je mislio da je to bio svećenik koji ga zove; otišao je k njemu i rekao mu: „Evo me! Ti si me zvao!“. Tu se vidi otvorenost i raspoloživost tog djeteta, raspoloživost zaista za primjer; čim je bio pozvan, odlazi k Eliju. Ali svećenik mu odgovara: „Ja te nisam zvao. Vrati se i spavaj!“.

Samuel je poslušao i vratio se na spavanje. Ali ponovo je čuo glas koji ga je zvao, ponovo je otišao k Eliju i rekao mu: „Evo me! Ti si me zvao!“ Svećenik mu je odgovorio: „Ja te nisam zvao! Vrati se i spavaj! Pisac tog biblijskog odlomka tumači kako Samuel još nije poznavao Jahvu i još mu nikada nije bila objavljena riječ Jahvina. Samuel još uvijek nije imao iskustvo Božjega glasa i božanskog poziva. Zato mu je bio potreban Elijev savjet koji je shvatio da se radi o mističnom iskustvu te mu je rekao: „ Idi i lezi, a ako te zovne, ti reci: Govori, sluga tvoj sluša.“ Kada je Samuel otišao leći, ponovo je čuo glas koji ga je zvao imenom i odgovorio je kako ga je savjetovao Eli.

Što se tiče Samuela radi se o raspoloživosti prema Bogu što je početak njegovog velikog proročkog poslanja. U čitanju stoji: „Samuel je rastao, a Jahve je bio s njim“. Taj događaj nam govori o jedinstvenom susretu s Bogom, o jednostavnom susretu, ali koji daje novo životno usmjerenje dotičnoj osobi.

U evanđelju se ne radi o glasu nekakvog lika koji se ne vidi, nego o osobi koja se vidi, o Isusu. Njega je pokazao Ivan Krstitelj kao „Jaganjca Božjeg“. Dvojica učenika Ivana Krstitelja osjetili su se privučeni i slijedili su ga, Isus se okrenuo i upitao ih: „Što tražite?“ Oni su odgovorili: „Učitelju gdje stanuješ?“.

Isus im je uputio poziv: „Dođite i vidite“. Otišli su i vidjeli gdje stanuje Isus i tog su dana ostali kod Njega. Tu možemo primijetiti kako je evanđelje vrlo diskretno, ne daje mnogo informacija, ne kaže gdje stanuje Isus; da li u nekoj kući ili u nekakvom šatoru, nego samo kaže: [Dvojica] odoše i vidješe gdje je stanovao i taj dan su proboravili kod Njega“. Tako evanđelist govori o temi susreta s Gospodinom koji traje i zbiva se u vremenu.

Svi mi trebamo željeti znati gdje stanuje Isus i ostati s njim. Kršćanski se život sastoji u neprestanoj želji da boravimo kod Gospodina i u neprestanom traganju za mjestom na kojem On boravi. Ivanovo će nam evanđelje dati kasnije preciznije naznake u odnosu na to. Reći će da Isus prebiva u Ocu i da Otac prebiva u Njemu. Isus prebiva u volji Očevoj, nastoji činiti uvijek volju Očevu. Isusa i Oca povezuje živo jedinstvo i uzajamno prebivanje.

Isus će pozvati svoje učenike da borave u Njemu govoreći: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Naše sudjelovanje u euharistiji mora biti takav dubok susret, prisan s Gospodinom koji se nalazi upravo u tom određenom uzajamnom prebivanju između nas i Njega. Isus je trs, a mi smo loze: mi prebivamo u Njemu i Njegov život prebiva u nama. U svakom ćemo se trenutku života morati pitati gdje stanuje Isus, gdje ga možemo susresti. Odgovor je: u volji Očevoj. Susrećemo Isusa, ako činimo volju Očevu.

Isus prebiva također u ljubavi. Ako živimo u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, prebivamo u Isusu i On prebiva u nama. Mnogo je načina kako se može živjeti u ljubavi; u svakoj prilici postoji drugačiji način, ali bitna je stvar sačuvati taj prisan odnos s Isusom, to uzajamno prebivanje Njega u nama, nas u Njemu.

Molitva nam jako pomaže živjeti taj uzajamni odnos s Isusom, ali nije dovoljno, čitav naš život mora biti prisno jedinstvo s Njim. To uzajamno prebivanje Isusa i nas, čini zaista divnu stvarnost.

U drugom čitanju sutrašnje liturgije sveti Pavao kaže Korinćanima: „Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi?“. Kršćani prebivaju u Kristu,  jer su njihova tijela Njegovi udovi, Krist prebiva u njima, jer oni su Njegovi udovi.

Pavao iz toga izvlači zaključak da kršćanski život mora biti čist život, koji zazire od svake vrste nečistoće, osobito od svakog nereda na području seksualnosti. On potvrđuje: „Tko se upušta u bludnost, griješi protiv svojeg tijela“ koje je dio Krista, hram Duha Svetoga. Moramo poštivati svoje tijelo, jer ono prebiva u Kristu i Krist u njemu.

Moramo imati vrlo jak osjećaj vlastitog dostojanstva koje proizlazi upravo iz tog našeg prisnog jedinstva s Isusom. Radi se o najvećem daru koji primamo, ali također o velikoj obavezi na koju smo pozvani. Taj dar predstavlja za nas veliku odgovornost koju moramo prihvatiti s velikom velikodušnošću.

U euharistiji primamo Isusa. On prebiva u nama i mi u Njemu. Molimo, dakle, Gospodina da ta prekrasna stvarnost preobrazi naš život.

(rv/kmc)