22. nedjelja kroz godinu: razmišlja p. Anto Lozuk
U otajstvu Evanđelja kojega razmatramo Gospodin je pozvan na večeru k jednom uglednom farizeju. Promatra goste kako zauzimaju prva mjesta te njima i nama preporučuje posljednja. Pitamo se: Želi li nas Gospodin danas učiti finom ponašanju? – Možda bi koja konkretna uputa u tom smislu dobro došla ponekom od nas, budući da se često ponašamo arogantno i bezobzirno, no to ipak nije bio prvotni cilj Gospodnje pouke. Danas nam On želi objasniti u čemu se sastoji prava veličina čovjeka i kako se ona razlikuje od lažne; ujedno želi pružiti nam metodu kako objektivno vrednovati same sebe. Temeljno pravilo u tom smislu glasi: Kad te pozovu u goste, zauzmi zadnje mjesto!
U životu se često pitamo: Koje je moje mjesto? U društvu? U svijetu? U kozmosu? – Gospodin odgovara: Tvoje mjesto nije ono o kojemu sanjariš! Tvoje mjesto nije ono koje si postigao lukavim makinacijama, lopovlucima i otimačinom! Tvoje mjesto nije ni ono koje si ostvario marljivim radom i štedljivošću. Mjesto, na koje si se popeo i na kojemu sjediš ti ćeš sigurno izgubiti. Svoje pravo mjesto otkrit ćeš tek kada stanep pred Boga i sebe odvagneš pred Njim. A pred Stvoriteljem ti si samo stvor, pred Vječnim ti si samo iskrica koja će se uskoro ugasti, pred Puninom ti si praznina, pred Sucem ti si optuženik. Zbog svega toga, tvoje pravo mjesto jest posljednje mjesto!
Istinu o posljednjem mjestu nikada nije bilo teže razumjeti nego danas. Čovjek je preko svojih djela postao moćan i velik. Kad pomislimo samo kolike mogućnosti u sebi krije kompjutor, čak i maleni mobitel. A ta moćna sredstva obilno koriste već mala djeca, bake i djedovi, pa i osobe s posebnim potrebama. Kompjutor i mobitel tek simboliziraju goleme mogućnosti koje se nalaze u čovjekovim rukama. Nikakvo čudo da su ljudi našeg naraštaja uvjereni da im pod nogama leži čitav svijet, da su pokorene i podložene gotovo sve njegove snage, da jedini pravi gospodar svega nije nitko drugi nego čovjek. Zbog svega toga čovjek se osjeća pozvanim na veliku svemirsku gozbu, ali na njoj nikako ne želi zauzeti zadnje mjesto.
No, gorda spoznaja da smo jedini gospodari svijeta počiva ipak na vrlo klimavim nogama. Većina nas, makar posjedovala i najmodernija i najsavršenija tehnička pomagala, dobro zna da nismo nikakvi moćnici, nikakvi gospodari i takvima se zaista ne osjećamo. Uglavnom smo sitne ribe, brojke, možda čak obične nule unutar golemog procesa svjetskih zbivanja. I mnogi naš trenutak obilježen je osjećajem frustracije koja izvire iz spoznaje da vrijedimo malo, da nismo postigli ništa, da nismo uspjeli. Ovu spoznaju također prati gorki osjećaj zavisti u odnosu na one koji su uspjeli, koji su nešto postigli, koji nešto vrijede, koji su se popeli tamo gore i sjede na prvim mjestima.
Upravo u ovom kontekstu važna je današnja evanđeoska poruka. Isus upozorava: Sve bogatstvo, svaki uspjeh, sve ono čemu se divimo i zbog čega zavidimo drugima, pa i najviša stolica, jednom će se srušiti uz veliki krah. Sjedni na posljednje mjesto! Ono je najbliže temelju kojega je svojim dolaskom na ovu zemlju postavio Bog! Tu je najsigurnije! – To je jedina realnost. Tek kada se prigneš do kraja, kada sjedneš na posljednje mjesto, kada svoj egzistenciju postaviš na temelje od kojih je Gospodin Isus započeo graditi novi svijet, čut ćeš riječi: “Prijatelju, pomakni se naviše!”
(rv/kmc)
