28. nedjelja kroz godinu – p. Alan Modrić
Jedna od najvažnijih riječi koju je neizostavno i potrebno izreći u našim međuljudskim odnosima kako bi oni bili onakvi kakvima ih je sam Bog zamislio bez sumnje je riječ «hvala» s kojom mnogi odnosi, koji možda nisu bili dovoljno ljudski i kvalitetni, dobivaju svoj zamah i poticaj. Osjećaj zahvalnosti koji gajimo prema drugima jest ono što ne samo izgrađuje druge osobe, nego ponajprije izgrađuje nas same, čini nas boljima i zrelijima. Zbog toga taj osjećaj treba prevladavati i u odnosima čovjeka s Bogom, pri čemu je čovjek onaj koji treba biti zahvalan Gospodinu za neizmjerna dobročinstva s kojim ga Svevišnji obasiplje: dar života, vjere, nade, ljubavi, obitelji, itd. Misna čitanja koja slušamo na 28. nedjelju kroz godinu donose nam primjere zahvalnosti čovjeka prema Bogu, ali, nažalost, i njegove nezahvalnosti.
U prvom misnom čitanju iz Druge Knjige o Kraljevima slušamo zgodu Naamana Sirca, vojskovođe aramejskog kralja, koji dolazi u Izrael kako bi susreo Elizeja, Božjega čovjeka za kojega je čuo da ga može izliječiti od gube. Iako u početku prihvaća s negodovanjem Elizejovu uputu da se ide okupati u Jordanu kako bi se očistio, ipak ga na kraju posluša i ozdravi. Naaman je svjestan da ovaj čin čišćenja nije neki magijski čin već Božje spasenjsko djelo po riječi proroka Elizeja, i zbog toga se vraća proroku i ispovijeda svoju vjeru: «Evo, sad znam da nema Boga na svoj zemlji osim u Izraelu». Nikakvo izvanjsko, materijalno čudo tjelesnog ozdravljenja nema svoj smisao i ne postiže svrhu ako ne biva popraćeno vjerom, priznanjem Božjeg veličanstva i zahvalom njegovoj dobroti i milosrđu. To je odlično shvatio ne jedan koji je pripadao izabranome narodu, nego jedan tuđinac koji doživljava istinsko obraćenje, i ne pripisuje preobrazbu svoga života nekakvim čudotvornim iscjeliteljima, samozvanim prorocima ili guruima, nego jednome, istinskome Gospodinu.
U tom smislu obraćenja koje je ponuđeno svima, a ne samo jednom narodu ili privilegiranoj skupini, nastavlja i apostol Pavao, koji ponavlja kako je spasenje dostupno svim narodima. U svojoj drugoj poslanici Timoteju apostol poziva na trud i napor, na podnošenje i patnju radi drugih, kako bi i oni pronašli spasenje do kojega se dolazi ustrajnošću, ojačanom Božjom milošću i vjernošću: «Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati. Ako ga zaniječemo, i on će zanijekati nas. Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati!»
Ta vjernost Božja obećanjima koje je dao Abrahamu, Izaku i Jakovu odražava se i u životu Jedinorođenoga Sina Božjega, Isusa Krista. U odlomku Evanđelja po Luki, koje slušamo na 28. nedjelju kroz godinu, susrećemo deset gubavaca i njihovu tešku situaciju. Gubavac u izraelskome društvu i nije bio smatran čovjekom, nego prokletnikom, onime koji je zbog svojih teških grijeha kažnjen od samoga Boga i zbog toga izbačen iz društva i iz mesijanskih obećanja. U svome očaju ti se gubavci obraćaju Isusu za ozdravljenje, a on ih upućuje svećenicima. Na tom putu prema svećenicima sva desetorica ozdravljuju, kao što je ozdravio i Naaman Sirac. Međutim, ono što žalosti jest činjenica da od te desetorice samo jedan se vraća Isusu i iskazuje mu zahvalnost, samo jedan doživljava ne samo tjelesno, nego ponajprije duhovno ozdravljenje i obraćenje. I opet upada u oči da je taj pojedinac Samarijanac, dakle, ne samo da je stranac, nego je i pripadnik naroda koji je bio prezren od Židova i smatran krivovjerničkim.
Kakve poruke možemo mi crpiti iz ovih misnih čitanja? Ponajprije, najveće čudo koje se događa u našem životu jest krštenje kojim bivamo očišćeni od gube istočnog grijeha. I samo za to bi trebali Gospodinu od sveg srca zahvaliti, a da i ne spominjemo mnoga druga djela milosrđa koja nam iskazuje u životu, jer ono što nas vjernike ponajviše treba voditi u našem životu jest zahvalnost Ocu i njegovom Sinu Isusu Kristu za toliku ljubav koju nam poklanjaju. Zahvalno srce jest snažno i zrelo srce, sposobno svjedočiti Božju ljubav i milosrđe, sposobno pomagati drugima da ozdrave, kao što je prorok Elizej pomogao Naamanu Sircu, sposobno donositi svjetlost u tami ovoga svijeta koji je izgubio u velikoj mjeri svijest o nasušnoj potrebi da iskazuje hvalu i slavu Svemogućem Bogu. I zato molimo Gospodina za milost da naše srce može cijeli život zahvaljivati Ocu svetome jer nam je dao Isusa, Sina svog!
(rv/kmc)
