29. nedjelja kroz godinu – p. Alan Modrić
Sigurno ćemo se složiti da jedan o najvećih razloga kriza, sukoba i ratova kroz koje prolazi ljudski rod jest prevelika usmjerenost čovjeka na materijalnu, a premala na duhovnu dimenziju njegovog života. Koji je razlog tome? Njega ponajprije možemo naći u činjenici da ljudi danas, jednostavno rečeno, premalo mole. E, sada, netko bi mogao postaviti pitanje: Samo trenutak, to je jednim dijelom istina, ali isto tako i kada se moli za mir u svijetu, u međuljudskim i obiteljskim odnosima, vrlo često se ne biva uslišan, tj. i dalje traju ratovi, ekonomske i slične krize, imamo razvode, obiteljsko nasilje, itd. Međutim, nameće se jedna druga žalosna činjenica: kako ljudi mole, da li to rade s pouzdanjem, vjerom, da li ih njihova molitva izgrađuje, čini mirnijima, zrelijima, ili, kako to često biva, molitva se svodi na puko nabrajanje i recitiranje, zadovoljavanje nekakvih tradicionalnih formi koje u sebi ne sadrže ono što molitva treba imati, a to je žarku želju da čovjek prijateljuje s Bogom, da se odnosi prema Njemu kao prema ljubljenome Ocu, a ne kao prema nekome trgovcu s kojim se cijenka da bi što bolje prošao u kupovini i došao što lakšim putem do onoga što želi. Misna čitanja koja slušamo na 29. nedjelju kroz godinu govore o tome što je prava, istinska molitva.
U odlomku Knjige Izlaska, koji je ujedno i prvo misno čitanje, slušamo kako Mojsije, pralik Isusa Krista, vodi izraelski narod u borbi protiv Amalečana. Šalje Jošuu da se s vojskom bori na bojnome polju, a za to vrijeme on sam odlazi na brdo i podiže ruke prema nebu kako bi molio za dobar ishod bitke. Dok su njegove ruke uzdignute, Izraelci dobivaju, a kada zbog umora padnu, gube. I tada mu Aron i Hur pomažu držati ruke podignute, i Jošua pobjeđuje u bitci. Mojsije s uzdignutim i raširenim rukama na brdu ukazuje na Isusa Krista, koji također s uzdignutim i raširenim rukama, ovaj puta na brdu Golgoti, spašava i otkupljuje Božji narod. I kod jednoga i kod drugoga ključna je ustrajnost koja pokazuje pouzdanje i vjeru u Božju moć i milosrđe.
Takvu ustrajnost u molitvi također naglašava i apostol Pavao u misnom čitanju uzetome iz njegove Druge Poslanice Timoteju. Ovdje Apostol ukazuje na neuzmjerno bogatstvo i ljepotu Svetoga Pisma koje je «bogoduho, korisno za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban». Ovakvim biranim riječima Apostol nam jasno poručuje: Čitajte Sveto Pismo, razmišljajte o njemu, molite s njime, usvajajte njegovu pouku, popravljajte se, kako bi mogli biti ustinu djeca Božja, sposobna donositi svjetlo drugima, donositi mir i ljubav u ovaj svijet rastrgan kaosom i mržnjom. Međutim, moramo računati s jednom stvari, a to je da Riječ Božja nailazi na veliko protivljenje, da jednostavno mnogi još uvijek ne uviđaju ili čak možda ne žele vidjeti spasiteljsku i ozdraviteljsku dimenziju Riječi Božje, pa tako i onaj koji je vjeran Bogu i takav želi ostati mora biti spreman na borbu, na bitku mnogo žešču nego što je ona između Izraelaca i Amalečana. Na tako nešto vjernik mora biti ustrajan poput Mojsija da bi pobijedio, da bi ispunio uputu koju Bog daje na kraju odlomka Poslanice Timoteju: «Propovijedaj riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom.»
Gospodin Isus u Evanđelju po Luki poučava učenike valja svagda moliti i nikada ne sustati i priča im prispodobu o nepravednome sucu koji je bio toliko bezobziran da nije mario za ljude, a Boga se nije bojao. Međutim, čak i takva osoba pred ustrajnošću jedne udovice poklekne i nakon njezinog upornog traženja pristaje da je brani od njezinog tužitelja, samo da je se riješi i da ga prestane ometati. Ako takav nepravednik i bezobzirnik uslišava molbu jedne udovice, neće li, pita na kraju odlomka Gospodin Isus, Bog još više i odlučnije stati u obranu onih koji mu ustrajno vapiju i mole ga za pomoć? Naravno da hoće. Ali, i opet imamo jedan ali: Zbog čega unatoč našim brojnim molbama Gospodin ne odgovara, zbog čega se čini gotovo gluhim na naše vapaje? Na takvo pitanje možemo odgovoriti protupitanjem koje upravo sam postavlja Utjelovljena Riječ Božja: «Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?» Drugačije rečeno, hoće li Gospodin naći u našoj molitvi vjere, pouzdanja, potpunog predanja, spremnosti da svjedočimo Njega i njegovu riječ, da je propovijedamo, da uporni budemo, bilo to zgodno ili nezgodno? Ili će naići na kršćane kakvi smo nerijetko svi mi, s jedne strane se zaklinjemo u našu vjeru, a s druge kada zagusti, kada se doista treba posvjedočiti takva vjera, onda često biva onako kako kaže jedna narodna mudrost: Od sto junaka, glasa čuti nije. Tada proradi mentalni mehanizam: Pa što će reći ljudi, prijatelji u školi, kolege na radnome mjestu, misliti će da sam nekakav nazadni, zaostali bogomoljac. A Gospodin prejasno kaže: Propovijedaj riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno. Molimo stoga Gospodina neka nam u našoj slabosti udijeli snagu molitve i ustrajnosti u životnim bitkama, da budemo kao djeca Božja vrsni, za svako dobro djelo podobni.
(rv/kmc)
