7. nedjelja kroz godinu – p. Alan Modrić
Posljednjih nekoliko nedjelja slušamo i razmatramo najvažniji dio učenja Gospodina našega Isusa Krista, evanđeosku besjedu na Gori, u kojoj naš Spasitelj svake nedjelje podiže ljestvicu vrijednosti, iziskuje i zahtijeva od nas sve više i više. Ove, 7. nedjelje kroz godinu, na poseban način Gospodin Isus postavlja pred nas jedan težak, ali i najvažniji zadatak našega ovozemaljskoga života: «Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!» Kako postići takvu savršenost, na to pitanje nam odgovara Božja Riječ u misnim čitanjima 7. nedjelje kroz godinu.
Zanimljivo je primijetiti da odmah na početku nailazimo na praktično isti zahtjev kojim završavaju misna čitanja u Evanđelju po Mateju. Tako u odlomku Levitskog zakonika nailazimo na ove riječi: «Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!» A kakva je svetost Božja, u čemu se ona sastoji? «Ne mrzi svoga brata u svom srcu! Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga. Ja sam Gospodin!» Ovdje nailazimo na jedan zahtjev koji se nama ljudima 21. stoljeća, stoljeća tzv. političke korektnosti i tolerancije svih mogućih zamislivih i nezamislivih ljudskih prava i sloboda, može učiniti pomalo kontradiktornim: s jedne strane ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga, a s druge prekori svoga bližnjega. Kako je to moguće? Ako živimo i usvojimo autentični Božji stav, koji kori grešnike zato jer ih ljubi i želi da budu sve više poput Njega, tj. sveti i savršeni, a ne zato jer je uvrijeđen, ozlojeđen, ranjen nečijim postupcima, zato jer ne dijeli nečije svjetonazore ili politička mišljenja, onda je moguće prekoriti drugoga, a da to ne bude ponižavanje i gaženje njegove osobe i dostojanstva djeteta Božjega, a da istovremeno ne prihvaćamo grešno i krivo postupanje i življenje te osobe koje se ne smije protiviti Božjim zakonima i Njegovoj svetoj i savršenoj volji.
Na potrebu da se svi mi izgrađujemo i bivamo sve više autentična slika i prilika Božja ukazuje i apostol Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima prizivajući nam u svijest da smo mi, u biti, Hram Božji i da duh Božji prebiva u nama, i stoga ne smijemo kaljati i upropašćivati taj Hram, nego radi njegovog održanja dužni smo i odbacivati ono što nam ovaj svijet prikazuje kao ono što je mudro i razborito, što je dužno prihvatiti da bi se živjelo u nekakvome lažnome miru i još lažnijoj sigurnosti, da bi bili “napredni” i “razboriti” ljudi, a ne nekakvi nazadnjaci, konzervativci, šovinisti, uglavnom neprijatelji svega onoga što se u današnjoj, nazovimo kulturi i prosvijećenom društvu i mentalitetu, smatra pravima i slobodama čovjeka i građanina u koje se nitko, pa niti Bog ne smije miješati. A On sam kroz usta svetoga Pavla poručuje: «Nitko neka se ne vara. Ako tko misli da je mudar među vama na ovome svijetu, neka bude lud da bude mudar. Jer mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom».
Naša založenost i revnost u izgradnji Hrama Božjega, koje treba biti svatko od nas kao pojedinac, ali ujedno i naša obitelj, prijatelji, kolege, društvo u cjelini, ne smije nas, međutim, dovesti do onih stavova na koje upozorava Gospodin Isus Krist u Evanđelju po Mateju kada upozorava da ljubiti bližnjega svoga ne znači mrziti, pa čak ne znači niti mrziti svoga neprijatelja. I upravo ovdje nailazimo na vjerojatno najteži i najmanje shvatljivi poučak koji nam daje Gospodin Isus: kako je ljudski moguće ljubiti neprijatelje svoje, moliti za one koji nas progone, pa zar to nije protiv svake logike, zar to nije usmjereno na kraju krajeva u pojedinim slučajevima protiv samoga Isusa Krista čije ime njegovi vjerni ne smiju niti spomenuti u nekim zemljama zato jer se smatra prokletstvom i uvredom, i za to se biva kažnjen čak i smrtnom kaznom? Da, ljudski gledajući to je nemoguće, to nadilazi naše ljudske snage, ali zar nas povijest ničemu ne uči? Zar zaboravljamo primjer Isusa Krista na Križu i Njegove riječi: «Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine»? Zar nam je nestalo iz pamćenja junaštvo tolikih kršćanskih mučenika i svetaca koji su svojim neprijateljima opraštali od sveg srca upravo u trenucima kada su od njihove ruke bili smaknuti i mučeni? Dovoljno je da se sjetimo primjera blaženoga Alojzije Stepinca koji i kada je bio progonjen i nepravedno optužen, procesuiran i kažnjen, nikada nije posustajao u tome da upozorava, prekorava i naučava istinu, ali ne gubeći pri tome prisebnost duha, ne padajući u srdžbu i mržnju prema neistomišljenicima i neprijateljima, nego svjedočeći ljubav i blagost Gospodina Isusa prema grešnicima. Neka nam takvi svijetli primjeri daju snage i da i mi u našim životima izgrađujemo Hram Božji, kako bi se na ovome svijetu po nama i našem životu jedino i samo slavilo i blagoslivljalo presveto ime Gospodina našega Isusa Krista kojemu neka je čast i hvala u vijeke vijekova!
(rv/kmc)
