Biti ljubljena i iščekivana Očeva djeca, besplatan je i neotuđiv dar
Na slici: Papa Franjo tijekom apostolskog posjeta Maroku (Vatican Media)
Najveća baština i bogatstvo kršćanina je sudjelovati na Očevom slavlju, te prihvatiti beskrajno Božje milosrđe
„Sve moje, tvoje je“ (Lk 15,31), kazao je otac starijem sinu i nije mislio samo na materijalna dobra, nego na sudjelovanje u vlastitoj ljubavi i suosjećanju – rekao je papa Franjo u nedjelju na misi u Rabatu, u Maroku i istaknuo – To je najveća kršćanska baština i bogatstvo, jer umjesto da se mjerimo ili svrstavamo prema moralnom, društvenom, etničkom ili vjerskom stanju, možemo prepoznati da postoji još jedno drugo stanje koje nitko neće moći uništiti ni zanijekati budući da je ono dano kao čisti dar. To je stanje djece koju Otac ljubi, očekuje i kojoj se raduje.
Tako je Papa komentirao evanđelje nedeljne liturgije koje govori o prispodobi o milosrdnom Ocu, ili kako je još poznatija, o izgubljenom sinu. Za nas je to danas neugodna prispodoba, kao i za ljude prošlih stoljeća – primijetio je Andrea Tornielli, ravnatelj programa naše radijske postaje. Teško je tu prispodobu razumjeti, ili još bolje, prihvatiti je. Zašto je otac s čežnjom čekao mlađega sina koji je brzo potrošio i raspršio polovicu bogatstva koje je bez muke stekao kao baštinu? Zašto je otac otvorenih ruku prihvatio tog smrdljivog sina koji je nakon raskalašenog života morao pasti svinje?
Zašto je zbog njegovog povratka organizirao veliko slavlje? Zašto mu gotovo nije dopustio govoriti, optužiti se za svoje grijehe i poniziti se navodeći ih? Zašto ga nije stavio u karantenu, natjerao da izvrši pravu pokoru, te mu nametnuo razdoblje preodgoja kako bismo to mi učinili? U odgovoru na ta pitanja središte je poruke besplatnog i preobilnog božanskog milosrđa koje ne poznaje čiste i nečiste, nego svima želi pomoći da se ponovo dignu, samo ako dopuste da ih se zagrli. To je Bog koji se ne boji ući u tamu grijeha i koji traži svaku priliku kako bi oprostio.
To je božanska osobina, milosrđe, daleko od naše bijede i računice – napomenuo je Tornielli. Možemo slobodno reći: svi se ponovo prepoznajemo u ponašanju starijega sina, koji loše odgovara na tu besplatnu i preobilnu očevu ljubav prema mlađem sinu. Taj mlađi brat koji je upoznao ponor grijeha, vratio se s nadom da će biti ponovno primljen za očinski stol, ali među slugama. Međutim, našao se u zagrljaju, vratio se i ponovno mu je dano, po ljudskoj računici nezasluženo, potpuno biti sin, primatelj ljubavi koja se nikad nije prekinula i od koje se samo on htio odijeliti.
U toj prispodobi za mnoge od nas, „starije sinove“ koji se smatramo nadmoćnima, pravednima, koji ispunjavaju zakon, drugačijima od „nečistih“ grešnika, vrlo je teško prihvatiti to veliko učenje. Stariji je sin pozvan sudjelovati na slavlju zbog brata koji je ponovo nađen; i pozvan je iznad svega prepoznati da je njegova najveća baština i bogatstvo upravo sudjelovati na slavlju, te to beskrajno milosrđe pokušati doživjeti kao svoje.
(rv/kmc)