Blagovest 03/2025
Korizmom nadići sebe
Stvarnost vremena korizme u kojem se nalazimo na prvi pogled odiše »tmurnošću, pesimizmom i ozbiljnošću«, ali u svojoj konačnici kojoj stremi – Uskrsu, i ono sa sobom nosi pozitivnost, vedrinu i optimizam. Stoga, ovaj martovski broj Blagovesti pokušava otkriti nešto više o samoj stvarnosti vremena u kojem se nalazimo – korizmi, kao i o Misijskoj družbi koja već 400 godina djeluje u Crkvi i mogući pesimizam preokreće u optimizam.
Vrijeme korizme ujedno je i priprava za proslavu najvećeg kršćanskog blagdana, Uskrsa. Slikovito govoreći, kad idemo na neku proslavu ili dočekujemo goste, želimo se dobro pripremiti i sve dovesti u najbolji, bolje reći savršen red. Tako je i ova duhovna priprema ‒ korizma ‒ vrijeme slušanja Božje riječi i obraćenja, priprave i spomena na krštenje, pomirenja s Bogom te s braćom i sestrama, vrijeme češćeg posezanja za »oružjem kršćanske pokore«: molitvom, postom i dobrim djelima. Drugi vatikanski sabor, ukazujući na njezin dvostruki smisao, krsni i pokornički, ističe: To doba, osobito uspomenom ili pripravom na krštenje te pokorom, vjernike koji gorljivije slušaju Božju riječ i odaju se molitvi, pripravlja na svetkovanje vazmenog otajstva (SC 109).
Gledajući korizmu iz te perspektive, a isto tako gledajući zauzetost Misijske družbe, jasno nam je da nas potiču na djelovanje, izlaženje iz svojih svakodnevnih uhodanih rituala i ulaženje u drugačije vrijeme, posvećeno vrijeme, vrijeme za Boga, sebe i drugoga. To je očito poruka da čovjek mora izaći iz sebe, iz svojih uskih prostora, svoje sebičnosti i egoizma te krenuti ususret Bogu, posvetiti se Bogu i drugima koji su potrebiti naše pomoći. Ovako shvaćena korizma nije »pokornička i tmurna«, nego je puna dinamizma, dijeljenja, susreta i radosti. O takvom izlasku govorio je i papa Franjo svojom čuvenom sintagmom »izlaska na periferije« kako bi Crkva doprla do onih koji su u najvećoj potrebi i činila djela milosrđa. Stoga tako shvaćen izlazak ne treba percipirati i ograničiti samo na korizmeno vrijeme, nego treba biti obveza svakog čovjeka tijekom cijelog njegovog života, pri čemu ne treba misliti da izlazeći čovjek nešto gubi, nego da tek tada dobiva, jer njegova se radost dvostruko uvećava kada vidi da je radostan onaj kome je pomogao. Što bi bilo da Bog nije po Isusu Kristu izašao ususret čovjeku? Čovjek bi i dalje tapkao u mraku, pitajući se o smislu života poslije smrti. Isusov izlazak dao je čovjeku odgovor na pitanje smisla života, postojanja, pomaganja, izlaženja…
Dragi čitatelju, neka nam ovo korizmeno vrijeme bude poticajem da izađemo iz sebe i približimo se Bogu i drugima!
Vaš urednik
