Homeporuke i poslaniceBožićna poslanica mons. Stanislava Hočevara, nadbiskupa i metropolita beogradskog

Božićna poslanica mons. Stanislava Hočevara, nadbiskupa i metropolita beogradskog

NISI SE USTUKNUO…

Predraga braćo i sestre, dragi svi proslavitelji, prijatelji i poklonici Tajne Ovaploćenja!

Radostan sam što sam sa Vama! Sa Vama u zajedništvu neopisivo čudesne Tajne života; sa Vama u nadi i veri da smo od Nosioca svekolikog života, Isusa Hrista, život i primili, i da smo sada, u ovom zemaljskom hodočašću, na putu ka punoći istinskog života.

To osećam toliko snažnije sada, nakon 20 godina svoje biskupske službe i 20 godina primljenog dara služenja u Beogradu. Svestan sam da oba ova dara nisam zaslužio, pa upravo zbog toga želim Vama svima, predraga braćo i sestre, još ličnije progovoriti.

U tih 20 godina sam, naime, doslovno mogao opipati koliko je sudbonosno ispravno shvatati život. Život se, zapravo, u svim svojim raznovrsnim bojama i nebrojenim dimenzijama bogatstva objavljuje isključivo ukoliko ga otkrivamo u njegovom Izvoru, Izvoru sveg života, u nepojmljivoj Tajni Trojedinog Boga. U tom beskonačnom Okeanu mogućnosti svih mogućnosti; u toj, notama nezapisivoj Simfoniji kosmičke beskonačnosti. Tek u tom Izvoru bez izvora može se koliko-toliko naslućivati šta zapravo Život jeste.

To je, pre svega, onaj Život o kome govori Isus iz Nazareta. „Dođoh“, kaže, „da vi imate život! I da ga imate u izobilju!“

Isus, dakle, ne škrtari sa životom.

Isusu svakako nije drago što živimo u pandemiji Covida-19. Isus se ne miri sa tim da živimo u strahu i neizvesnosti. Nije, naime, volja Njegova da budemo zatvoreni, izolovani, udaljeni jedni od drugih, kamoli da je želja Njegova da živimo sa maskama na licu. Na licu koje odražava naš identitet, našu posebnost, naše neponovljivo istorijsko i kosmičko mesto. Sve to nije po volji Njegovoj, sve to smo nažalost, svesno ili nesvesno, sami izabrali. Mislili smo da možemo menjati sopstveni identitet i da sebe proglasimo „tvorcima“, „bogovima“, „proizvođačima“ sile Božje. Ne samo u podizanju veličanstvenog tornja u Parizu, i ne samo u tolikim ateističkim i antiteističnim ideologijama i režimima, nego i u našem praktičnom ateizmu, mi sami svesno proterujemo Boga, uklanjamo Izvor života, pa time i zdravlje. Umesto da živimo uzvišenost Božjih sinova i kćeri, i samim tim dostojanstvo saradnika Božjih, radije biramo svoj ništavni egocentrizam, a tako i narcisoidnost, koji nas bacaju u reku prolaznog.

Kada svake nedelje i pod svakom velikom svečanošću u Crkvi molimo veličanstveni zahvalni hvalospev, poznat po prvim rečima rimskog originala „Te Deum laudamus“, svaki put me, da mi kolena klecnu, toliko duboko ganu sledeće reči: „Ti da za naše spasenje postaneš čovekom, Hriste Gospode, nisi se ustuknuo krila Djevice.“

Predraga braćo i sestre, zar nije neverovatno da je baš hrišćanstvo, koje je na prvi pogled tako univerzalno, ali i – čini se za mnoge – tako apstraktno, i – kako mnogi misle – neopipljivo, upravo toliko konkretno, toliko opipljivo, neponovljivo istorijsko, tako elementarno? Baš hrišćanstvo govori o našem spasenju, o svakom konkretnom čoveku, konkretnoj ženi, o krilu konkretne Majke.

Može li postojati nešto konkretnije, praktičnije, svakidašnjije, uočljivije, „priručnije“?

Da, upravo hrišćanstvo, koje je tako nedokučivo i tako univerzalno, istovremeno je i najopipljivije i najkonkretnije. Samo hrišćanstvo daje jasnu ulogu i smisao mikro i makrokosmosu, i omogućava nam celovito razumevanje svih odnosa, svih relacija i korelacija, razumevanje svih uloga, svih službi, svih zadataka i svih mogućnosti.

Zato i ova pandemija – koju neki nazivaju „pošast“, a drugi se njome bave samo jednostrano i jednosmerno, dok je se treći samo boje, od nje beže i čekaju vakcinaciju – može za nas postati istinska proročka snaga. Nije li još odavno zapisano: „Bog uvek prašta. Čovek je sposoban da prašta, mada retko to čini. Ali priroda nikada ne prašta.“ Priroda, naime, i ne može da prašta. Ne može, jer ili funkcioniše po od Boga datim zakonima ili sama nužno postaje bunt, otpor, bolest, nosilac smrti. Pandemija je zato najopasniji bunt našeg neusklađenog odnosa života i Života.

Čovek je razumno i slobodno biće koje može da shvata, ali često ne želi da shvati; čovek može logično, normalno i, dakle, moralno delovati; istovremeno, on može da čini i ne želi činiti; može reći „ne“, može okrenuti leđa dobru, istini, harmoniji, pa tako i zdravlju. Specifičnost našega vremena jeste u tome da se čovek bori samo za, u jednodimenzionalnom smislu, autonomiju; za nezavisnost u smislu samodovoljnosti, što znači: izvan zajednice; za slobodu u apsolutnom smislu, a takvu slobodu u apsolutnom smislu može živeti samo potpuno savršeno biće – Bog. Ovakvim shvatanjima se, na nesreću, uglavnom prepustila celokupna savremena nauka o čoveku, antropologija, veoma često i savremena filozofija, i, nažalost, tu i tamo i sama teologija. Pa i sama Hristova Crkva se iz tih nelogičnih razloga podelila. Mediji, opet, po svojoj psihološkoj zakonitosti isključivo govore o senzacijama svakoga vremena.

Zašto je, dakle, istinsko slavlje Božića tako bitno? Upravo zato što nam samo Bog može reći ko jeste Bog, i ko jeste čovek, i kakav ljudski život treba da bude. Samo zato je, naime, Bog postao čovek. Zato je sam čin gledanja, rasuđivanja, prihvatanja i poistovećenja sa Bogočovekom – Isusom Hristom, i proslavljanje Njegovog ovaploćenja, jedini izlaz iz svih današnjih redukcija života. Ako nam danas pružaju vakcine – koje su sastavljene i iz manipulisanih ćelija ljudskoga bića, iz ljudskih fetusa – i govore nam da nam daju lek, onda nam zapravo na duge staze pružaju novi COVID. A Božić je, pre svega, veličanstveno slavlje života po zakonima Boga Stvoritelja. Ne može nam sebična ljudska ruka, koja traži novac i slavu, doneti zdravlje. To može samo bezuslovna ljubav sklopljena u neraskidivom bračnom zavetu, koja se besplatno daje, živi i rađa život u majčinskom krilu. Zbog svoje nesebične ljubavi, majčinsko krilo imenujemo „čistim žrtvenikom sebedarovanja“.

Nije savremenik Svetog Save, Sveti Franjo Asiški bez razloga zadrhtao na reči proroka Isaije (Is 1, 2-3): „Čujte, nebesa, i slušaj zemljo (…); Sinove odgojih, podigoh, a oni se odvrgoše mene. Vo poznaje gospodara svojega i magarac jasle gospodara svojega, a (…) narod moj ne razumije!“ Spoznavši ove reči, Sveti Franjo je odmah izradio ono što danas nazivamo „jaslice“ ili „Vitlejem“. I pred njima je klečao, molio i vapio, da bi i on, i sva braća njegova franjevci spoznali i svesno se opredeljivali isključivo za dobro.

Od srca želim, braćo i sestre, da i ove godine imamo vremena da čitamo taj „revolucionarni“ tekst najvećeg proroka i vremena da pred jaslicama kontempliramo presudnu bitnost otelovljenja samog Boga.

Sveukupno nas može izlečiti samo naše slobodno i celovito sjedinjenje sa Bogočovekom Isusom Hristom.

Evo zašto je sveto bogoslužje od sudbonosnog značenja za svakoga od nas. Vera i bogoslužje nisu namenjeni privilegovanima. Oni su dar za sve: „Da se svi ljudi spasu i da dođu u poznanje istine (…) hoću, dakle, da se muževi mole na svakom mjestu, podižući svete ruke“ – poziva nas apostol naroda.

Iskreno se molim za svakoga ponaosob, za sve naše porodice i sve naše zajednice, da bismo novim, dubljim otkrićem Božića zaživeli naše novo zajedništvo, novu blizinu, novu radost.

Neka nas, dakle, Novorođeni uvede i tokom cele Godine Gospodnje 2021. vodi integralnom zdravlju. „Tebe, stoga, Novorođeni, molimo: pomozi slugama i sluškinjama svojim!“ – zaključimo rečima zahvalnog hvalospeva.

Mir Božiji: Hristos se rodi – uistinu se rodi.

A ja Vas, braćo i sestre, najponiznije blagosiljam: U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

+ Stanislav Hočevar
nadbiskup i metropolit beogradski

FOLLOW US ON: