Homelokalne vestiBožji prst piše istoriju Nadbiskupije beogradske i uz našu pomoć…

Božji prst piše istoriju Nadbiskupije beogradske i uz našu pomoć…

Na slici: Kuća Nadbiskupije u Beogradu, Svetozara Markovića pre više od 100 godina

Nedavno je u uredništvo časopisa “Blagovesti” stigao tekst o istoriji Beogradske nadbiskupije, u kojem se autor vraća unazad nekoliko vekova. Predlažemo da pročitate njegovo razmišljanje… 

…Pomišljam da i danas ima nemalo onih kod kojih bi pogled na istoriju Nadbiskupije beogradske, obnovljene pre samo stotinak godina (1924), podstakao pre svega lament nad njom, sa stavom da je njena povesnica – započeta pre devet stoleća – jasan odraz postojanja povremene »Božje zaboravnosti« i da je Gospod nju ostavio da traje na balkanskoj vetrometini sve dok se jednom – sama od sebe – ne ugasi. No da je uistinu tako, Beogradska dijeceza uveliko bi skončala svoj hod kroz istoriju, s mestom osiguranim samo na stranicama davno rukopisanih anala i crkvenih hronika. U njima bi verovatno bilo samo stereotipno navedeno kako je u III ili IV veku zaživela kraj ušća Save u Dunav, na potonjem sve uočljivijem raskršću Istoka i Zapada, gde su katolici svakako pre 1241. godine osnovali biskupiju (otkad je prvi zapis o nekom beogradskom biskupu), i to, ispostaviće se, kao »kuću nasred puta« te da je Bog i otud od nje »digao ruke«, videći je svojevremeno i s onu stranu »predziđa hrišćanstva«, a posebno otkako je 1521. godine na Beogradskoj tvrđavi poboden sultanov barjak. Istine radi, tada je Beogradska biskupija zadugo utihnula, ma koliko su katoličke duše otad opstajale širom teritorije ondašnje biskupije, doduše postojeći samo na papiru, ne odreknuvši se Petrove katedre ni tokom najgorih nevolja u doba vladavine Polumeseca, koja je trajala sve do prvih desetleća XIX veka i postepenog stvaranja moderne srpske države. Istine radi, u međuvremenu – dva-tri puta u XVII i XVIII veku, kraće ili nešto duže – bilo je povremenog povratka Beograda s njegovom daljom i bližom okolinom pod vlast hrišćanskih vladara, ali je ta vladavina – budimo iskreni – bila odraz duha vremena, onog koji prečesto, kao i kasnije, nije imao naročite milosti prema neistomišljenicima. Naravno, i tada je bilo malo onih koji su znali do koje mere su pojedine katoličke dijeceze gajile pretenzije prema biskupiji Beogradskoj, čak i kad je ona tavorila u sveukupnoj nemaštini (a bile su to najpre Barska i Kotorska dijeceza, s vremenom – nekad i istovremeno – Kaločka dijeceza, dok je Dubrovačka biskupija po pravilu obraćala pažnju na svoje građane, kojih je bilo na desetine i stotine – od Beograda i Smedereva do Niša, Prokuplja i Kruševca, kao i u rudarskim središtima).

Nasuprot tome, znalačko posmatranje istorije Nadbiskupije beogradske podrazumevalo bi i stav po kojem je njena dodanašnja povesnica zavisila od Božje promisli koliko i od vere i delotvornosti njenog stada, odnosno svake »čestice Božje« koja je sudelovala u njenom opstanku, trajanju. U ovom trenutku govorim pre svega o onima koje u njen delokrug nisu nanosile bujice ratova i svega što su one donosile i odnosile, kao što i vijorenje vojnih zastava sa znamenom krsta nije – priznajmo i nas radi – uvek imalo za cilj razglašavanje opštečovečanske ljubavi. Otud sam mislio na one koji su svoje živote utkali u istoriju područja na kojem se prostire današnja Beogradska nadbiskupija, a koji su pristizali sa željom da svoj život pod »nebeskom kapom« grade tako da im ona omogući elementarni boljitak, ma koliko je dosezanje tog cilja neretko bilo plod raznolike muke, trpljenja, ali i neusahle volje da se ne potisne nijedna Božja zapovest, a da slavljenje svete mise ostane jedan od njihovih tragova i na Nebu zauvek zapisanim…

Uostalom, zar nije baš tako stvarana istorija Nadbiskupije beogradske, pisana »Božjim prstom« i uz pomoć svih koji su Mu pomogli da ona, u ovom slučaju od njene obnove u prošlom veku, bude dokazivo svetla – bez istorijskih mrlja. Upravo otud danas s ponosom možemo da kažemo da »Božji prst« piše njenu istoriju i uz našu pomoć, kao i naših Duhom ispunjenih predaka, tj. onih koji su – brinući o sebi i svojim dušama – bdeli i nad svojom biskupijom, učestvujući u njenom trajanju i razvoju. Među njima su – s posebnom radošću ističem – i oni koji su, predvođeni nadbiskupom beogradskim, rizikovali vlastite živote, kao u Drugom svetskom ratu, da bi spasli Drugog, u ovom slučaju mojsijevce, a što je do ovog trena bilo nepoznato i najupućenijima u prošlost XX veka, u ovom slučaju pre svih ‒ istorije beogradskih župa. I to je dokaz kako – ponoviću – Bog stvara istoriju i uz našu pomoć, da bi svakom bila dostupna barem kaplja duševnog blagostanja, ako ga već nije bilo moguće osetiti i na neki drugi način.

Uostalom, najraniji poznati koren Beogradske dijeceze nije posledica volje za sticanjem materijalnog bogatstva, nego isključivo vera u poruke i pouke Raspetog, a koja je tad – u ranom hrišćanstvu – podrazumevala liturgiju, tj. zajedničarenje u mučeništvu. Reč je o epohi kad je Hristova Crkva bila Jedna Jedina i kada nije bilo moguće ni naslutiti šta će se kroz zemaljsku prolaznost događati, pa tako, na primer, ni prvi spomen slovenskog naziva »Beograd« (878. godine) s njegovim episkopom u jednom papskom spisu. Bilo je to u doba – krajem prvog Hristovog milenijuma – kad kao da je već začet tragični Raskol u Crkvi, ostvaren u XI veku, ma koliko nam možda i on bio potreban da bismo shvatili kako je čovečanstvu kad gradi svoju istoriju bez Boga Ujedinitelja.

No kad je reč o ranom hrišćanstvu na Balkanu, trebalo bi uskliknuti uvek aktuelno pitanje, neretko i iz neznanja skrajnuto: zar nije upravo na tadašnjem slavljenju sv. liturgije pored ušća Save u Dunav potekla i Beogradska dijeceza? Među njima su verovatno najpoznatiji Ermil (Hermil) i Stratonik, čiji su zemaljski životi nasilno okončani – po svemu sudeći – 315. godine, što znači dve godine posle objave Milanskog edikta, onog koji je potpisao niko drugi do po rođenju naš Nišlija – car Konstantin Veliki (272/273–337†), jedna od najistaknutijih ličnosti poteklih s područja na kojem se prostire današnja Beogradska nadbiskupija, koja je tokom istorije imala različite granice u zavisnosti od istorijskih prilika (dok se danas prostire na tlu tzv. uže Srbije). Nekako u isto doba, kad je reč o stradalima u drevnom Singidunumu ili u Sirmijumu, drevnim prethodnicima Beograda i Sremske Mitrovice, postoji mišljenje da su prvi ovenčani vencem slave bili đakon Fortunat i Donat, kao i lektor Hermogen, koji su, po svemu sudeći, bili žrtve prvog od četiriju Dioklecijanovih edikata protiv hrišćana. Među onima koji su stradali u Sirmijumu je i Montanus, član sveštenstva Singidunuma. Vredi se upitati zar njihovo mučeništvo nije dovoljan putokaz kako nastaju svetle istorije, u odnosu na one koje to nikako nisu, ili su prečesto prožete različitim tamnim nijansama, ma koliko i život nije staza – ka Nebu – posuta samo cvećem, miomirsinim izdancima…

Srećom, današnji život hrišćana, barem na području Nadbiskupije beogradske, ne podrazumeva stradanje krvlju, nego pre svega posvećenje onom Drugom, a time i Crkvi, i to delovanjem na opštu dobrobit. Tu predanost i izdašnost takođe je moguće shvatiti kao vid stradanja, kao vid samožrtvovanja. Jer, upitao bih se, koliko vredi vlastito spasenje ako u toj misiji pred Bogom nema pomoći da je i drugi ostvare. Istovremeno, time se potvrđuje da istorija Beogradske dijeceze zavisi i od nas – od našeg doprinosa. Zapravo, bez toga ona ne bi postojala, ili barem ne u skladu s tekovinama savremene civilizacije. U tom smislu vredno je ne zaboraviti da svaka epoha ima svoje odrednice, sopstveno lice i naličja. U toj svetlosti treba posmatrati i značaj Svetog Ivana Kapistrana (†1456) ili Marka iz Avijana (†1699), na primer, čiji su govori svojevremeno – u njihovo doba – razgorevali duše katolika i na području Beograda, snažeći ih da opstanu u odbrani sebe i svoga.

Istine radi, svako ko bi se osmelio da istakne osobenosti istorije naše nadbiskupije morao bi da ukaže i na to kako su istorijske mene uslovljavale mnogo toga ključnog i na crkvenom planu. A one su prečesto i na području na koje se ona rasprostrla dokazivale kako je to kad Bog prepusti čoveku da se koristi slobodom. Zato bih još jednom da istaknem kako je istorija Nadbiskupije beogradske, u ovom trenutku mislim najpre na doba otkad je ona obnovljena (1924), mogla da postane uzor svakom dobroljupcu i istinoljupcu, odnosno svima koji su upoznati s postojanjem i delima njenog stada. Voleo bih kad bi i u dijecezama koje je okružuju znali koliko je ona, zapravo, imala malo podrške u njima, ostavljajući beogradskom natpastiru i njegovom oduvek malobrojnom sveštenstvu da sa svojim stadom – uz Božju pomoć – pišu (i) svoju istoriju, a koja bi – ma kako možda pretenciozno, ali nikako samohvalisavo zazvučalo – mogla da postane merilo mnogima.

 

A da bismo mogli da potvrdimo kako Božji prst pomaže i u stvaranju istorije Nadbiskupije beogradske, moramo i sopstvenim delom to da dokažemo – da naša pomoć u njenom napredovanju ne bude samo na rečima, u molitvama. Time bi, verujem, i Gospodu olakšali da nam ostane Snaga i Putevoditelj tokom našeg hoda kroz prolaznost – ka Večnosti, koja se ne stiče time što bismo mislili samo na sebe nego i na Drugog, svakog Drugog, u ovom slučaju od onih koji čine Beogradsku nadbiskupiju, njene sugrađane i sugrađanke, kojim svojim postojanjem bogate i naše.

Rado se prisećam i nekoliko hiljada katolika koji su u XIX veku došli u Srbiju, tražeći bolji život od onog koji su imali pored vlastitog ognjišta. Među njima su većinu činili radnici težaci, s tim što je s vremenom sve više onih po svim merilima obrazovanih. Otad, zapravo, počinje prolog savremenoj istoriji naše nadbiskupije; otad potiču i začeci više župa (Niš, Kragujevac, Beograd). Istine radi, mnogi pridošli su u nekom trenutku napustili Srbiju, ali bilo je i onih koji su na njenom tlu pronašli ostvarenje sebe, doprinoseći pritom i opštem napretku Srbije. Treba s velikim ponosom isticati da su pojedini katolici imali i najodgovornije državne funkcije! Istine radi, Srbija nije uvek razumevala određene verske potrebe katolika, kad mislim na vreme do Prvog svetskog rata. Ipak, pored predrasuda imam u vidu i mnoga opterećenja koja su donosile politike velikih sila, u koje je po pravilu uplitan i verski momenat. Stoga, uzimajući u obzir i to da svako doba ima svoje specifičnosti, mogu samo da ukažem kako se i izuzetni J. J. Štrosmajer našao na evropskoj političkoj vetrometini, očekujući više nego što je Srbija mogla ili želela da mu pruži kao apostolskom administratoru na svom području.

No od kraja Velikog rata i obnove Nadbiskupije beogradske, tj. Beogradsko-smederevske (1924), pošto je ciljano na to da ona pod tim objedinjenim nazivom potvrdi svoje višestoletno trajanje, počinje doba koje je iznova dokazalo da Božji prst piše istoriju naše nadbiskupije uz pomoć njenog stada. Na područje pod njenom jurisdikcijom počinju da se slivaju potoci i reke katoličkih duša! Zato i ne treba da čudi ubrzo rađanje više župa, od kojih su neke, zapravo, samo zvanično i pravno ozvaničene. Radi što delotvornijeg funkcionisanja Nadbiskupije, 1929. godine ustanovljena su dva dekanata – Beogradski i Niški, u okviru kojih su nastajale župe u skladu s postojećim potrebama. Beogradskom dekanatu danas pripadaju beogradske župe Uznesenja Blažene Djevice Marije, Krista Kralja, Svetog Ante Padovanskog, Sv. Ćirila i Metodija, Svetog Petra Apostola, utemeljene između dva svetska rata, kao i Svetog Josipa Radnika (zaživele 1965. godine, a zvanično proglašene 1971), kao i župa Svetog Ivana Krstitelja u Smederevu te župa Svete Ane u Šapcu i Svete Obitelji u Valjevu. Niškom dekanatu pripadaju župa Uzvišenja Svetog Križa u Nišu (prvobitno posvećene Presvetom Srcu Isusovu) te župa Svetog Josipa u Kragujevcu, Svetog Ljudevita u Boru, župa Svetog Jurja u Zaječaru, kao i župe u Kraljevu (Svetog Mihaela) i Ravnoj Reci (Svete Barbare). Pre nekoliko godina osnovane su župe u Jagodini (posvećena svetom Leopoldu Mandiću) i Aleksincu, posvećena Svetoj Majci Tereziji iz Kalkute! Kao i u svetu, značaj svog delovanja potvrdili su domaći i strani redovnici (franjevci, isusovci, salezijanci, lazaristi, francuski asumpcionisti…, s vremenom, na primer, i neokatekumeni), kao i stotine i stotine časnih sestara, pristiglih u Srbiju iz različitih kongergacija da bi služile svima ‒  u crkvama, bolnicama, školama…

Ali teško je enciklopedijski sažeto navesti sve postignute dodanašnje domete naše nadbiskupije i njenih delatnika, a zapostaviti i sva istorijska iskušenja i opterećenja koja su se na različite načine odrazila na njeno trajanje, s obzirom na to da je reč i o razdoblju obeleženom međuratnim dobom, u kojem je ubrzo shvaćeno šta je Kraljevina Jugoslavija mogla da bude, a što nikako nije uspela. Potom je nastupio Drugi svetski rat, s okupacijom i građanskim ratom, koji je nasledio teror komunizma, a zatim blaži vidovi ateističkog režima. Poslednji ratovi na tlu bivše Jugoslavije, čije su iskre na raznolike načine zapljuskivale i područje na kojem se prostire naša nadbiskupija, kao i kasnija zbivanja samo su potvrdili u kolikoj meri je važna uloga Nadbiskupije beogradske, što, uveren sam, odlično zna i sestrinska Srpska Crkva.

No svega toga ne bi bilo da nije njenih pastira i natpastira, sa stadom od kojeg se takođe očekuje da snaži njeno trajanje, uz poštovanje onog Drugog. Kao primer možemo da im pružimo i to kako se ophodimo prema vlastitoj kući – Nadbiskupiji beogradskoj, to jest na koji način doprinosimo njenoj istoriji. Jer Bog je, bez naše saradnje, neće pisati.

Beograđanin

Izvor: Blagovest 1-2/2020

FOLLOW US ON: