HomeduhovnostČovek u bespuću – strah pred savremenim oblikom kuge

Čovek u bespuću – strah pred savremenim oblikom kuge

Od trenutka kad se rodimo, nad našim strahovima bdiju otac i majka. A kad smo ovako uplašeni pred savremenim oblikom kuge, za koga strahujemo? Za sebe, oca, majku, drugog… ali ko je taj drugi i kako ga vidimo? Kao sebe, ili samo kao drugog?

Nekako se ovaj bolni trenutak desio i obuhvatio i sam Uskrs. I tako se samo od sebe nametnulo razmišljanje ‒ nadilaze li naši strahovi Isusovo osećanje u noći pred suđenje, u noći pred raspeće… I kako je On sebe tako nesebično podario drugima, što je veoma realno pitanje budući da Jerusalim nije izmišljeni grad, a Isus je zaista bio tu i ostao s nama…

Dakle, strahujemo ‒ a želeli bismo da ostanemo za večnost. Ipak, mišljenja smo da strahovi i želja za večnošću nekako idu odvojeno. Vera oduzima i nadilazi strah, ali sasvim druga stvar je kako mi kao pojedinci sve to shvatamo.

Kad neko fizički nestane iz našeg života ‒ tako mi barem sebično mislimo i smatramo da je njegov život nekako ugrađen i ima smisla jedino unutar našeg života ‒ zaključujemo da je nastala određena praznina. Potom kreću strahovi, pitam se kako ću dalje, a ne postavljam pitanje šta je sad s njim i gde se on nalazi… I tako se sad mešaju strahovi da će se nešto takvoi meni desiti, uz onaj poznati strah vezan za to šta dalje.

Sad nam je moguće zamisliti stanje svesti ljudi u ranijim vekovima, kad su se zatvarali i druge posmatrali kao moguće neprijatelje, jer možda prenose bolest, pa su želeli »pristojnu razdaljinu«. I kad bi umro neko ko je negovao te obolele, mi bismo ga »žalili«, samo da li je to puna istina? Možda duboko u sebi mislimo da on i baš nije bio pri »čistoj svesti i razumu«, jer umesto da se »čuva« ‒ hrlio je u bolest, a eto, mi to nećemo. Mi nećemo ‒ jer smo razumni ‒ da, kao sveštenici koji odlaze u favele u zemljama u kojima ubijaju zbog grama kokaina i heroina, stanemo pred ubice. Kad pogledamo neki dokumentarni film o tome ‒ bude nam žao, možda i iskreno, ali duboko u sebi pitamo se zašto li je to sebi učinio.

A onda slavimo Uskrs. Ipak, Uskrs je za drugog, a mi smo nekom drugom drugi, i tako nastaje obrnuti domino-efekat ‒ umesto rušenja, pokrenuto je stvaranje.

Tako je i danas ‒ dok sedimo sami, brinemo o sebi i veoma smo obazrivi ‒ uključimo u sebe i drugog, odnosno činimo ono za šta i jesmo pozvani, naravno, uz poštovanje propisanih medicinskih mera. To nije poziv na nesmotrenost i puko druženje, nego prihvatanje činjenice da taj drugi živi pored nas i nije puko sredstvo nego naša svrha. Tako nastaje naša malena žrtva, spram one koju nam je podario Isus žrvujući sebe nama, uz pristanak svog Oca. To je Delo.

Marko Trajković

FOLLOW US ON: