Crkva – Božja obitelj u našim župama
Prema Sinodi Beogradske nadbiskupije
»Drage obitelji! Ne dopustite da vas današnji duh i mentalitet svijeta unizi, učini brojkama, opalim lišćem kojim se igra ova jesen naše ljudske neizvjesnosti…« Ovim je riječima beogradski nadbiskup mons. Stanislav Hočevar pozdravio skup obitelji, mladih i djece iz cijele Nadbiskupije, koji su se u subotu 23. septembra okupili u Marijanumu u Beogradu. Obitelji s djecom došle su organizirano sa svojim pastirom – župnikom iz svih župa Nadbiskupije beogradske: od Niša, Bora, Zaječara… do Beograda. Susret pod naslovom: Crkva – Božja obitelj u našim župama odvijao se cijeli dan uz katehezu i temu dana, svjedočanstva, rad po grupama i završio je svečanim euharistijskim slavljem. Djeca su imala svoj program po radionicama.
Mnoge je ovo okupljanje podsjetilo na prvi i nezaboravni susret obitelji Beogradske nadbiskupije, održan na istom mjestu 2012. godine. »Mi smo tu, u Marijinom domu, gdje se pjeva životu i kliče Bogu Stvoritelju i Osloboditelju. Učinimo sve da pod vođstvom Duha Svetoga postanemo Crkva koja je na putu, Crkva koja radosno svjedoči, Crkva koja zrači sunce Božje ljubavi!«, istaknuo je između ostalog nadbiskup Hočevar u uvodnom pozdravu. Preč. Marko Trošt, dekan Niškog dekanata i župnik u Nišu, toga je dana imao ulogu moderatora i koordinatora te je na početku okupljanja uputio toplu dobrodošlicu hodočasnicima, posebno onima koji su vrlo rano krenuli na put. Bor i Zaječar ovaj put su zastupljeni u većem broju i treba im odati priznanje, ali i svima ostalima – jer, na kraju krajeva, bez žrtve i odricanja svakog pojedinca ne bi bilo moguće te subote vidjeti i doživjeti tako divan mozaik Božje obitelji – Crkve Beogradske nadbiskupije. Spontano dolaze u sjećanje riječi koje je nadbiskup uputio na početku svete mise i koje odražavaju stvarnost koju smo, po mnogima, taj dan doživjeli: »Takva bi trebala biti naša mjesna Crkva: zajedno, u radosti, u suradnji, u kušanju Božje blizine, u zahvaljivanju, da napreduje na putu do zrelosti, do svetosti – zapravo do Cilja (potpune sreće). Upravo to je cilj naše Sinode!«
Vlč. Andrej Đuriček, župnik u Šapcu, predvodio je zatim molitvu i kratko čitanje odlomka iz Biblije kako bi nas uveo u dublje zajedništvo s Bogom i razmišljanje o temi dana. Nakon toga je istupila porodica u poslanju iz pokreta Neokatekumenskoga puta, inače iz Španjolske, koja živi u Beogradu. Već to da su pred publiku bez ikakvih riječi izišli roditelji s devetoro djece – bilo bi svjedočanstvo samo po sebi. Alberto i Sonja iz Malage došli su 2010. u Srbiju da bi se darovali u novoj evangelizaciji. »Temelj našeg opstanka je bila vjera, da preko krštenja imamo život viječni«, rekao je Alberto. »Razumjeli smo da moramo biti otvoreni prema životu i prihvatiti djecu koju nam Bog šalje. Djeca nisu naša, nego od Boga.«
Lucija Sabolić iz Hrvatske je dvije godine u Beogradu sa suprugom koji u Veleposlanstvu Republike Hrvatske radi kao diplomat. »U braku smo već nekoliko godina i nemamo djece, ali to ne znači da se moramo zatvoriti u sebe, već smo odlučili da ćemo pomoći u pastoralu i dati se na raspolaganje Beogradskoj nadbiskupiji. Osjećamo se dijelom crkvene obitelji gdje pokušavamo dati sve od sebe«, posvjedočila je Lucija.
Pavle i Mirjana Grgić iz Beograda uzeli su se prije deset godina. Pavle objašnjava kako njegova obitelj nije krenula tek tada, nego da su »živjeli« obitelj već prije braka. »Osjećao sam da je za mene prije svega bila Katolička Crkva koja mi je pomogla da odrastem u pravu ličnost.« Pavle je rekao da dolazi iz obitelji mješovitog braka. »Od moga župnika u Kragujevcu, gdje sam živio još kao mladić, naučio sam opraštati. Žena i ja pokušavamo biti strpljivi i razumni u teškim situacijama, kojih je bilo mnogo u našem životu: od bolesti naših roditelja i neimaštine.« Na kraju je Pavle zahvalio svima jer, kako je rekao, »Svi mislite na nas i pomažete nam.«
Nakon svjedočanstava, don Aleksandar Kovačević je govorio o središnjoj temi dana: Mjestu obitelji u mjesnoj Crkvi. Spomenuo je kako ta tema obiluje kompleksnošću i različitim važnim aspektima i kako je moguće samo dotaknuti najvažnije njene elemente. „Neka ovo bude prigoda da se barem donekle približimo nekim aspektima razumijevanja čovjeka, njegova mjesta u obitelji i u Crkvi«, istaknuo je don Aleksandar.
»…Od samih početaka postoji jedna pukotina, ’napuknuta posuda’ – čovjek koji bez Boga nije u stanju istinski ostvariti sebe i kvalitetne odnose s drugima, pa ni odnose u obitelji. Povijest Izraela je povijest Pjesme nad pjesmama, povijest zaruka s Izraelom. U Starom zavjetu, naprimjer, čitamo proročke knjige o odnosima u obliku Bog – Zaručnik, Narod – Zaručnica. Ako čitamo Novi zavjet, vidimo da je prva najbitnija činjenica to što se Bog utjelovio i rodio u jednoj obitelji, konkretnoj i povijesnoj.« Druga važna činjenica jest, nastavio je predavač, da je to odnos u braku, odnos Krista i Crkve, dakle, obitelj je sakramentalna zajednica… Don Aleksandar je taj dio teme sveo na tri djela: Crkva – obitelj, župa – Crkva i obitelj – Crkva. Na kraju je podcrtao kako je važno da poziv obitelji vratimo dostojanstvu koje mu pripada, znači da se vratimo vrednotama na koje nas je Bog postavio stvaranjem čovjeka. Ali kako je to moguće? U našim obiteljima to osvješćujemo dnevnom obiteljskom molitvom: »Ištite i primit ćete… Svjesni smo, dakle, da je molitva temelj.« Don Kovačević je zaključio stavom da smo pozvani na svetost i da to nije nekakav privilegij, nego kršćanski poziv našem vremenu.
Poslije predavanja podjelili smo se u grupe da bismo mogli razmijeniti mišljenja i donijeti zaključke o središnjoj temi obitelji. Vođe grupa su bili svećenici Beogradske nadbiskupije.
U popodnevnom su dijelu djeca iz dviju radionica predstavila roditeljima svoj rad; tako su otpjevala dvije pjesme uz pratnju više instrumenata te izložila ručne radove i crteže na kojima se vidjelo kakva bi obitelj morala biti i, što se često pokazuje kao prepreka, da obitelj ne može uvijek svjedočiti onaj poziv koji je Bog zamislio za nju.
Kao kruna svega, dan posvećen obitelji završen je svečanom svetom misom u Marijanumu. Euharistijsko slavlje je predvodio beogradski nadbiskup mons. Stanislav Hočevar uz koncelebraciju tajnika nuncijature mons. Filippa Colnaga i dvadesetak svećenika. Nadbiskup je u svojoj propovijedi istaknuo da u našoj Božjoj obitelji ne postoje bolesti suvremenog društva, u kojem je roditelj – otac broj jedan; majka – roditeljka samo broj dva. »U toj Božjoj obitelji ne možemo danas imati jedan, sutra drugi identitet. Mi nismo transvestiti pa da ne znamo tko smo. Ti i ja, brate, sestro, mi smo sinovi i kćeri Božje; djeca Božja koja stalno napreduju ne samo u svojoj dobi, već posebno u milosti i mudrosti«, rekao je između ostalog nadbiskup. Završimo prikaz riječima mons. Hočevara izrečenim na kraju propovijedi kad je ponovno upitao želimo li biti opalo lišće u ideologijama ovoga vremena, lišće koje kaotično nose vjetrovi trenutačnih modernih mišljenja i naših slabosti. »Naš današnji susret – velika brazda u sinodalnom procesu – omogućit će da stvarno najbolje uzoremo našu Njivu Nadbiskupije, kako bi sama Sinoda mogla posijati zdravo sjeme Božjih nacrta. Neka ovaj susret bude, dakle, proljeće mnogih plodonosnih godina!«
Utisci:
Marija Vučković Beran iz Kraljeva: Moj utisak je da je takav susret predivna stvar i da bi trebalo da se organizuje više puta preko godine. Treba da uključimo više mladih generacija. Danas sam osetila porodično okruženje u kojem smo se svi sprijateljili i postali jedna velika porodica. Želim da širim mir, ljubav i prijateljstvo prema Bogu i bližnjima.
Vinko Beran iz Kraljeva, župa Svetog Mihaila: Moram da kažem da sam uzbuđen. Drago mi je što sam danas upoznao ljude iz svih župa Beogradske nadbiskupije i video svećenike. Ali najveći utisak ostavilo mi je to što sam osetio jednu veliku porodicu. Dragoceno mi je bilo vreme ručka i pauze kad sam mogao da porazgovaram s ljudima koje nisam video i četrdeset godina! Osećam dužnost da ovih dana, na dan Sv. Mihaela, zaštitnika naše župe, prenesem utiske svima onima iz Kraljeva koji nisu mogli da dođu…
Ja sam Marta iz Valjeva. Ovde sam bila sa suprugom i troje dece. Ne bih da ovo zvuči kao fraza, ali mislim da ovo što smo danas imali prilike da čujemo i vidimo – nešto najtemeljnije i najegzistencijalnije što treba čoveku. U Valjevu mi smo mala zajednica i vidim kako se naš život kršćana zasniva samo na nedeljnom odlasku na svetu misu. Uvek sam nekako volela da su mi deca superđaci i da smo suprug i ja uspešni na poslu, ali vidim kako to nije realno i da su upravo takvi susreti podsticaj da se setim šta je najbitnije. Razumela sam ponovo da porodica bez Boga i Crkve ne može da postoji…
Ja sam Mario iz Hondurasa, imam 19 godina. Bio je divan dan jer smo se okupili i doživeli zajedništvo. Osetio sam da imamo isti duh i verovanje. To sam primetio i na deci, s kojima sam radio u jednoj radionici, da su svesna u kojem okruženju žive.
Mi smo Josip i Vesna i dolazimo iz Bora. U Bor nosimo divne utiske i imali smo sreću da smo mogli danas da prisustvujemo na ovom susretu porodica. Danas smo se osvežili i ohrabrili u veri. Nastojaćemo da našu veru još više produbimo. Uvereni smo da smo na pravom putu, jer u životu smo zbog vere naišli više puta na velika nerazumevanja. Ovaj susret me je takođe podstakao na molitvu, da više molimo zajedno, jer se nekad puno više molilo. Vesna: Došla sam tu i dobila neki mir i radost i to ću poneti kući.
(R.Z./kmc)
