HomeNadbiskupovi govoriDan državnosti – Sretenje. Mudrost je umjetnica svega…

Dan državnosti – Sretenje. Mudrost je umjetnica svega…

Sretenje, 16. 2. 2021.

Katedrala, 17.00 sati

 

 

Homilija

Predraga braćo i sestre,

poštovani svi vi službenici i službenice Božje,

dragi svi vi graditelji društvene i državne zajednice Srbije!

 

Veliki je dar Neba to što smo zajedno! Što možemo zajedno slaviti Njega ‒ po kome smo svi mi stvoreni. Samo tako naime otkrivamo svoje izvorno dostojanstvo, svoj poziv, svoje služenje i svoje zadaće. I ne samo to; upravo služeći liturgiju, puni čuđenja otkrivamo i koji je cilj i smisao našeg života, kamo putujemo i gdje je naše vječno pristanište i blaženstvo.

Tako možemo s velikim tražiteljem, sa sv. Augustinom, ponavljati: »Velik si, Gospodine, i hvale dostojan veoma! Velika je Tvoja snaga, a mudrosti Tvojoj nema mjere! Hvaliti Te želi čovjek, sićušni djelić Tvoga stvorenja… koji sa sobom nosi smtrnost i grijeh… Ti ga ipak potičeš da traži radost ‒ hvaleći Tebe, jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi!«

Otkrivajući, dakle, predraga braćo i sestre, da nas je Bog pozvao u život i da je samo On taj veliki cilj, smisao i sreća našega života, otkrivamo i najviši mogući lijek za naše vrijeme, za naše izazove, za naša iskušenja! A time ujedno otkrivamo da je autentična vjera najbolji graditelj zajednice i zajedništva ‒ pa i nacionalnog i državnog ‒ te time i najbolja preventiva da vidljivi, opipljivi i tako privlačni svijet koji nam je dan za življenje ne postane naš otrov i ‒ dozvolite mi prozaičnost ‒ smetlište koje će nas zatrpati.

Naime, kad čovjek ne prihvaća vidljivi i opipljivi svijet, pa i same događaje u svijetu kao dar iz Božjih ruku, kada ne živi i ne diše duh besplatnosti i prestane pjevati hvalu Tvorcu, tada se njegovo srce predaje požudi posjedovanja i požudi uživanja. A ta destruktivna snaga unosi u svijet ‒ kojem se divio sam Stvoritelj ‒ zarazu, disharmoniju, urušavanje; ukratko, otpadni materijal…

Braćo i sestre, ove maske koje nosimo, distanca kojoj se moramo podvrgavati, upozoravaju nas da svojim ustima nismo dostojno veličali svojega Tvorca; da Ga svojim čulima ne otkrivamo u ovome svijetu; da svojim plućima u ovome vidljivom svijetu više ne dišemo Božju prisutnost, nego samo svoju samodostatnost koja je uvijek kratkoga daha.

Odbacivanje kontemplativnosti povlači za sobom destruktivnost. Kada, nadalje, u svojoj vjeri i nadi ne iskusimo unaprijed blaženstvo vječnosti ‒ želimo se odmah, sada i ovdje, hraniti opojnošću sadašnjosti i drogirati se užicima utvara i samozavaravanja.

Svi izazovi ovoga vremena za nas mogu postati ‒ i to samo po Božjem milosrđu ‒ kairos; prava milost i prigoda da se svi ‒ poput mladoga Salomona ‒ uputimo svome Tvorcu, i to s velikom molitvom i prošnjom: Svoju nam mudrost, Gospodine, podari!

Gledajmo, predraga braćo i sestre: već zreli poganski svijet ‒ grčko rimska kultura ‒ otkrivao je i proklamirao da je mudrost glavna, kardinalna vrlina. Božja Objava stavlja mudrost na Prvo mijesto. Ali mi ‒ putnici 21. stoljeća ‒ robovi jednodimenzionalnosti, robovi samo onog vidljivog i ugodnog našem pogledu i ukusu, zaboravili smo da je mudrost, po riječima istoga Salomona, »umjetnica svega«, i da samo po njoj »ako prvenstveno tražimo nju« ‒ dolaze svi ostali darovi, moć i bogatstvo. (Kako bi bilo korisno da noćas svi pročitamo stavak 2500-ti iz Katekizma Katoličke Crkve. Ipak, recimo samo s knjigom Mudrosti, »mudrost je izljev Božje moći, prečisto izlijevanje slave Svemogućega. U nju se ne uvlači ništa nečisto«.) Neka zajednica može, dakle, biti bogata samo onoliko koliko ima mudrih članova. I budući da smo svi mi stvoreni mudrošću trojedinoga Boga, pozvani smo da izgrađujemo društvo koje je povezano Tajnom mudrosti. Zajednica je upravo zato toliko važna jer nam samo ona može pomoći da dođu do izražaja svi darovi, talenti, mogućnosti i uloge pojedinaca te da otkrivamo kako se možemo nadopunjavati u beskonačnim komplementarnostima solidarnosti, ali i supsidijarnosti.

Drugi vatikanski crkveni sabor kaže: »Kršćanska objava vodi višem razumijevanju zakona društvenog života.« Crkva naime prima od Evanđelja punu objavu istine o čovjeku… Zato ona uime Isusa Krista ‒ Bogočovjeka svjedoči čovjeku o njegovom vlastitom dostojanstvu i o pozivu na zajedništvo osoba. Ona ga uči zahtjevima pravde i mira, sukladnima mudrosti Božjoj.

Jer ‒ možemo reći u zaključku našeg promišljanja ‒ »Božja je istina njegova mudrost koja upravlja cjelinom… stvorenja i vlada svijetom… Samo On može dati istinsku spoznaju svega stvorenog u odnosu prema sebi.«

Ili, da zahvalimo po Salomonu: »On mi je podario istinsku znanost o svemu što jest; naučio me sustavu svijeta i svojstvima prapočela. On me poučavaše mudrosti.«

Korizmeno vrijeme ‒ vrijeme posta koje je pred nama, pruža nam toliko prilika za proučavanje mudrosti. To će za nas biti sreća, a za društvenu zajednicu pravi blagoslov…

+ Stanislav Hočevar

FOLLOW US ON: