Dan posvećenog života: Autentičnost, ne preživljavanje

U Beogradskoj nadbiskupiji je u subotu 11. februara održan Dan posvećenog života. Ustanovio ga je papa Ivan Pavao II 1997. godine. Na taj dan zahvaljuje se Bogu za veliki dar posvećenog života i produbljuje iskustvo kako slediti Isusa Krista i život po Evanđelju.

Skupu je prisustvovalo dvadeset Bogu posvećenih osoba iz različitih redova i zajednica iz Beograda: Isusovih malih sestara, kćeri kršćanske ljubavi Sv. Vinka Paulskog, isusovaca, lazarista, franjevaca, kao i pripadnika Pokreta fokolara. Susret je predvodio nadbiskup beogradski mons. Stanislav Hočevar, a glavno predavanje imao je don Jovan Vejin, nadbiskupski vikar za posvećeni život.

U uvodnoj reči nadbiskup Hočevar je naglasio važnost redovničkog života u Bogu, ljubav redovnika prema Njemu, što bi trebalo da prožima celo njihovo biće. Kao sliku tog odnosa naznačio je stih iz Pjesme nad pjesmama: Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora tvrda kao grob (8, 6).

U svom izlaganju don Jovan je istakao da je Posvećeni život dokaz da postoji drugačiji način života i odnosa prema drugima, pa je tako pravo evanđeosko svjetlo za sve vjernike i ljude. Redovnički je život dar onima koje Bog cijeni i poziva na veće sudioništvo u milosti, u božanskom životu i nasljedovanju Isusa Krista. Riječ je o Božjoj ljubavi koju valja uzvratiti darom svojega života. U zoru trećega tisućljeća, Bogu posvećene osobe više naglašavaju zajednički život, sudioništvo, opraštanje, uzajamno prihvaćanje, vedrinu i pravi mir. O svemu tome svjedoče redovničke zajednice koje su pozvane odgovoriti na veliki dar Božje ljubavi.

Don Jovan je citirao i reči pape Franje o redovničkom životu danas: Postaviti se zajedno s Isusom usred Njegova naroda! Papa Franjo je upozorio na »napast« koju posvećeni život može da učini neplodnim – napast »preživljavanja«. Taj nas mentalitet čini reakcionarnima, prestrašenima te se polagano i tiho zatvaramo u svoje domove i sheme. I umjesto da ponovno zapalimo proročku kreativnost koja se rodila iz snova našeg utemeljitelja, mi radije tražimo prečice kako bismo izbjegli suvremene izazove, rekao je papa.

Tema predavanja uključivala je takođe osvrt na Apostolsku konstituciju pape Franje o ženskom kontemplativnom redovništvu: Askeza nije uplašeni bijeg od svijeta.

Biti »svjetla« koja vode i prate hod čovječanstva – zadaća je koju je papa Franjo istaknuo za žene posvećene u kontemplativnom životu. U svijetu koji – čak i nesvjesno – žudi za Bogom, osobe posvećenoga života nikad se ne trebaju zaustavljati u traženju Božjega lica. Papa stoga potiče kontemplativne redovnice da odvažno nadvladaju iskušenja »apatije, rutine, nemotiviranosti i paralizirajuće bezvoljnosti«.

U zaključku o redovničkom životu papa ističe da je svaki oblik posvećenog života dar Crkvi, rađa se u Crkvi, raste u Crkvi i sav je usmjeren na dobro Crkve. Budite, dakle, u dubokom zajedništvu s Crkvom, kako biste postali u njoj živi nastavak otajstva Marije, djevice, zaručnice i majke, koja prima i čuva Riječ da bi je vratila svijetu.

Usledilo je predstavljanje harizme Vinka Paulskog od strane vlč. Lojze Letonje, a u slobodnom razgovoru sudeonika susreta mnogo se govorilo o preživljavanju umesto autentičnosti života redovnika zasnovanog na harizmi utemeljitelja i životu u Isusu Kristu. Bilo je reči i o zajedničkom problemu, odnosno bolnoj tački, a to je podmladak, nova zvanja koja toliko nedostaju. Neko je primetio da u tom smislu treba na poseban način uzeti u obzir papin poziv da treba nositi Isusa na ulice naših gradova, nositi Ga na svetlost dana u javnosti, ne samo u zidinama samostana, prihvatajući i suočavajući se sa svim izazovima današnjice.

Zatim je usledila sv. misa predvođena nadbiskupom Hočevarom. Evanđelje je još jednom uputilo poziv svim Bogu posvećenim osobama na ono šta je najvažnije: Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti (Lk 10, 42).

Susret je završen agapeom, uz lične dijaloge, razmenu ličnih iskustava o redovničkom životu i međusobno obogaćivanje iskustava življenja sopstvenih harizmi. Na kraju je dogovorena i buduća zajednička molitva na svaka tri meseca u različitim ambijentima, i to redom – u svim redovima i pokretima koji postoje u Beogradu.

(J.S./kmc)