Druga tribina korizmenih petaka: „Umjetnost i vjera, ili: kako će ljepota spasti svijet?“

Druga u nizu tribina korizmenih petaka, koje organizira Beogradska nadbiskupija, održana je u petak, 18. marta 2022. godine u katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije, u Multimedijalnoj dvorani Pastoralnog centra Papa Ivan Dobri, u Beogradu. Tema ove druge tribine bila je: „Umjetnost i vjera, ili: kako će ljepota spasti svijet?“. Tribinu je održao vlč. prof. dr. sc. Ivica Žižić s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu, a moderirao je prof. dr. sc. Marijan Steiner, superior isusovačke zajednice u Beogradu.

Prije same tribine mons. Stanislav Hočevar, beogradski nadbiskup i metropolit, predvodio je u katedrali pobožnost Križnoga puta i svetu misu. Za vrijeme pobožnosti Križnoga puta bila je prilika za sakrament ispovijedi.

Na svetoj misi propovijedao je vlč. Žižić. Tumačeći Božju Riječ potakao je vjernike da budu ustrajni u molitvi i dobrim djelima te da uvijek trebaju imati ljubavi prema svojoj braći, a ne ponašati se prema drugima „kao ova braća što su bacili Josipa u zdenac“, rekao je vlč. Žižić.

Nakon svete mise uslijedila je tribina, a nakon tribine rasprava. Tekst tribine donosimo u cijelosti:

 

Umjetnost i vjera ili: kako će ljepota spasiti svijet?

 

Uvod

Pred brojnim problemima koji opterećuju današnje vrijeme, čini se da je pitanje ljepote u stanovitom smislu sporedno. No, ljepota ima svoju moć zabilježenu na mnogim područjima života: posebno u svijetu reklame i mode, općenito u društvenom životu a potom i u religiji ipak igra posebnu ulogu. U stvarnosti, ljepota je dvoznačna: ona je istodobno neodoljiva i sporedna, bitna i ornamentalna. O lijepom se raspravlja, za njim se traga, za ljepotom se čezne. Mnoga nadanja položena su u ljepotu. Upravo danas aktualne postaju riječi velikog ruskog književnika Dostojevskoga – ljepota će spasiti svijet. Međutim, ta tvrdnja ujedno je i pitanje: kako će ljepota spasiti svijet? U estetskim vrijednostima – očitovanima u prvom redu u umjetnosti – ima li uistinu nešto „spasiteljsko“ što može čovjeka i njegov svijet iznova sabrati i dovesti do cjeline?

Spasiti ljepotu?

Ljepota je vječno aktualna. Ona je „stara i nova“ (nova et vetera). Suvremeni čovjek neumorni je tragatelj za ljepotom. Dokazuje to mnoštvo primjera. Posjet velikim turističkim destinacijama podrazumijeva upoznavanje spomenika i mjesta od umjetničkog i kulturnog značaja. U to svakako spada i posjet crkvama, katedralama, svetištima, jer su oni neizostavni dio za identitet tog mjesta i naroda. Danas su poznate europske crkve prepune turista – tražitelja lijepoga ili „lijepih atrakcija“, znatiželjnika s fotoaparatima željnih „čuti“, „vidjeti“, „slikom zabilježiti“ svoj posjet tom mjestu. Netko će primijetiti da su crkve „postali muzeji“ slavnog ali prevladanog vremena u kojima danas ljudi ne uzdižu ruke na molitvu, nego na fotografiranje. Svejedno, svojom umjetnošću crkve govore o otajstvu kojega slave: one su i dalje mjesta gdje se lijepo susreće u okrilju svetoga i uzvišenoga.

Usporedo s traganjem za ljepotom, raste i broj pesimističnih prognoza o sumraku istinskih estetskih vrijednosti. Čuli smo izreku da se o „ljepoti ne raspravlja“, jer svatko ima svoje vlastito viđenje lijepoga. Tako dolazimo do zaključka da je ljepota subjektivna – kriteriji lijepoga ovise o pojedincu i osobnim ukusima. Samim time nižu se i druge karakteristike: ljepota je postala mnoštvena, fragmentarna, potrošna….

S pravom neki autori izokreću pitanje – može li ljepota spasiti svijet – u pitanje: može li se spasiti ljepota?^[1]

U traganju za lijepim odjekuju praznine, nesigurnosti, strast za trošenjem i uživanjem. I umjetnost je postala sve više konzumistička, dekorativna, prazna. Ona doduše izražava samoću, pobunu, sudbinu suvremenoga čovjeka, ali prestaje biti prostor susreta s višnjim vrijednostima istine ljepote. Konačno, umjetnost je uvijek bila duboko povezana sa svetim. No sveto je u doba svjetovnosti iščezlo i iz umjetnosti i iz čovjekova svijeta. Sve do modernoga doba, Crkva je bila privilegirano mjesto umjetnosti i to ne samo jer je ona mogla financirati umjetničko djelovanje, nego zato jer je vlastito mjesto umjetnosti bila upravo vjera. To ne znači da je umjetnost bila ograničena vjerom, nego je umjetnost stalno pronicala, izražavala i stvarala prostora iskustvu svete ljepote.

U novije doba, umjetnost se odvojila od tog izvora i prestala baviti „vjerskim temama“, dok su crkve i crkvene zajednice ostale prepuštene svojoj povijesnoj baštini i uglavnom nesnalaženju o tome kako umjetnošću pripovijedati vjeru, kako se utjeloviti u današnju kulturu. Razdvajanje umjetnosti od vjere ostavilo je traga i u umjetnosti i u vjeri. Vjeri je oduzeta izražajna snaga, jezik koji je pripovijedao, slavio, naviještao ljepotu Božje Objave u Kristu. Umjetnosti je naprotiv ostala uskraćena u svojem središtu: postala je trivijalna i ujedno beznačajna… nesposobna da nagovijesti jedan drugi svijet. Zadovoljava se s time da bude površna, dekorativna, zabavna… Traga za tim da bude korisna i utješna, ponekad i provokativna. Doista, umjetnost je danas potrebna spasenja jer se udaljila od svoja dva izvora: svetoga i lijepoga.

Ljepota svetoga

Ljepota je duboko utisnuta u život vjere. To svjedočanstvo vidljivo je u temeljima zajedničke baštine kršćanske kulture. Bez umjetničke baštine izrasle iz vjere naša je kultura potpuno nezamisliva. Umjetnost je živo svjedočanstvo o aktualnosti vjere, o njezinoj životnoj moći da svim ljudima daruje okrilje svetoga u kojem će moći obnoviti svoje ljudsko lice, a život učiniti otvorenim za Boga.

Sveta umjetnost – slikarstvo, kiparstvo, glazba, arhitektura – posredovala je iznimni osjećaj uzvišenoga. Već je grčki filozof Platon zaključio da je ljepota neodvojiva od uzvišenoga. A uzvišeno uvjetuje „trepet“, ne samo nasladu. Ljepota odvodi čovjeka od njega samoga u stanje čuđenja i fascinacije – u kontemplaciju „čudesne ljepote“ (thaumaston kalon), „božanske ljepote“ (theion kalon).^[2] Iskustvo ljepote u sebi nosi „treperenje“ vječnošću, što znači izlazak iz subjektivnih obzorja, susret s drugom stvarnošću koja nadolazi i pojavljuje se kao konačno odredište. Umjetnost je mjesto susreta. Kad se sveto i lijepo susretnu, tada nastaje „novo nebo i nova zemlja“, gesta vjere u kojoj se živi Bogo-ljudsko zajedništvo.

Djela svete umjetnosti postaju susretište s pitanjem same istine o Bogu i čovjeku. U njima se prepoznaju čežnje, nadanja, vjera u ono što nas nadilazi, ali se objavljuje u Kristovu licu. Sveta umjetnost nas uči gledati i slušati, osjećati na obzoru Božjeg Otajstva. Ona nema za cilj pobuditi poneki površni osjećaj, nego naprotiv „očarati“ svojom plemenitošću, „uvoditi“ u dublje pronicanje Božje istine i istine o nama samima te nas trajno držati otvorenima prema svetome. Uzvišenost svete umjetnosti ovisi upravo o sposobnosti da bude prostor kušanja ljepote obznanjene u dobroti svega stvorenja, te posebno očitovane u Kristovu licu, u njegovim spasenjskim riječima i gestama. Privlačnost svete umjetnosti, dakle, ne ovisi niti od vanjskoga sjaja niti od osobnih ukusa: proizlazi iz istine da je Bog postao čovjekom i da je ostao trajno vidljiv očima vjere. Stoga, sveta umjetnost pripovijeda, naviješta i unosi u ljepotu vjere. Ona nas stavlja u doticaj, u gledanje i slušanje Riječi koja je Tijelom postala.

Kenotička ljepota

Promotrimo li pozornije povijest kršćanske umjetnosti, uočiti ćemo da je ona duboko dvoznačna: kršćanska umjetnost utjelovljuje jedinstvenu estetiku ukorijenjenu u liku Isusa Krista, raspetog i uskrslog. Ljepota je stoga povezana s „poniženjem“ (kenosis) i slavom (gloria). To proturječje u cjelini obilježava kršćansku umjetnost još od samih početaka.

Ljepota očitovana u Kristu je ljepota križa. Može li ljepota biti povezana s trpljenjem i smrću? U Četvrtoj pjesmi o Sluzi Jahvinom (Iz 53, 2-5) nalazimo odgovor:

„Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja

da bismo se u nj zagledali,

ni ljupkosti da bi nam se svidio.

Prezren bješe, odbačen od ljudi,

čovjek boli, vičan patnjama,

od kog svatko lice otklanja,

prezren bješe, odvrgnut.“

 

Ključ prepoznavanja te „prezrene ljepote“ je vjera. Sv. Augustin će reći: „za nas koji proničemo on je posvuda lijep: lijep u rukama svojih roditelja, lijep u svojim čudima, lijep u bičevanju, lijep u trenutku kad preda duh, lijep u nošenju križa (pulcher in patibulo), lijep u nebesima.“ Ključno je ono „za nas koji proničemo“, tj. za nas koji vidimo u vjeri i dopiremo do ljepote. Estetika križa nije vezana uz zahtjev da izvanjskom ljepotom zaodjene svoje značenje. Ona se radije razvija iznutra, iz istine vjere i događaja Isusa Krista. Zato se kršćanska umjetnost nije uvijek skrbila o formalnom skladu, koliko o ljepoti istine koja se oslobađa kroz prizore, slike i likove.

Kenotička ljepota je karakteristična za raspela, taj najčešći simbol i ikonografski prikaz Krista. Kristovo poniženje posve zakriva „slavu“ i „ljepotu“ onoga koji je „najljepši među sinovima ljudskim“ (Ps 45,2). U raspelima je ljepota i poniženje, trpljenje i nada, smrt i život prikazani u jedinstvenoj simbiozi. Ljepota je križa posljednji izraz ljubavi koja je doprla sve do najdublje točke čovjekova postojanja – do smrti. Ljepota križa je paradoks u kojem se očituje „Božja mudrost i Božja snaga“.

Kršćanska umjetnička tradicija veoma dobro poznaje „kenotičku estetiku“ koja u središtu motri Krista – čovjeka boli. Pobožnost prema Kristovom trpljenju duboko je upisano u nasljedovanje Krista, u dioništvo na njegovoj muci i proslavi. Lik Krista raspetoga zaustavlja nas u događaju motrenja: kao da i mi sami postajemo očevici događaja, kao da se na nama ispunjava riječ: „i gledat će onoga koga su proboli“. Ipak to nije tek prizor umiranja. Očima vjere dostupno je da se radi o „trenutku slave“ o kojem govori Ivan u svojem evanđelju. Muka je Kristova proslava: „I kad dođe čas da ga ti, Oče sveti, proslaviš“ – čitamo u Četvrtoj euharistijskoj molitvi. Slavni križ u sebi objedinjuje muku i slavu ili kao što kaže jedan drevni crkveni himan: otajstvo križa sjaji se.

Iz ovog ali i drugih primjera vidljivo je da kršćanstvo ne traga za formalnom, atraktivnom ljepotom već upravo za ljepotom koja spašava. Pitanje o lijepome u kršćanstvu – „što je lijepo“ – preobraća se u pitanje – „tko je ljepota“.

Ljepota slave

Narav ljepote u kršćanskom smislu ne može se, dakle, svesti na konzumistički „princip ugode“ („like“), niti površnu sentimentalnost. Kršćanska ljepota nije potrošna ni prolazna. Ona u sebi nosi besmrtnost. Ljepota se utjelovljuje u otkrivenju svetoga, u očitovanju njegova lica u Kristu. Kršćanska umjetnost je odgovor na pitanje – tko je ljepota – izrazila ikonografijom lica – Kristova lica u prvom redu – a potom i likova svetaca, sve do nas samih koji bivamo obuhvaćeni njihovim pogledima. Slike Krista i svetaca zasigurno nisu ilustrativne naravi, nemaju nakanu prikazati već uspostaviti odnos s prikazanim. Slike nas uvode u Otajstvo, onakraj onoga što je vidljivo, zahvaćaju nas same u svoj događaj, pokazuju kako se spasenjska prošlost događa ovdje i sada, na nama. Parafrazirajući izjavu apostola zahvaćenih taborskim iskustvom gledanja proslavljenoga Krista, možemo i mi reći: „Dobro nam je ovdje biti“.

Prikazi Krista-Svevladara zorno osvjetljuju tu slaviteljsku logiku svete ljepote. Umjetnost je zapravo otisak slave koja zrcali u Kristovu licu. Krist nije samo čovjek boli nego i proslavljeni Sin koji motri i slavi zajedno sa svojom Crkvom. Istina o Kristovom pravom božanstvu i pravom čovještvu, koju je proglasio Kalcedonski koncil, vjerno je bila prenesena na slike. Krist je „slika Boga nevidljivoga i otisak bića njegova“. Polazeći od principa da slika bitno komunicira s oslikanim, Kristovo je lice mjesto očitovanja slave Očeve, u njemu se otvara prostor gledanju otajstva. Lik Krista-Svevladara, sjaji nebeskom slavom. Njegovo je lice uvijek u izravnom prikazu, sa širo otvorenom i naglašenim očima. Krist blagoslivlja, a boje – plava, crvena i zlatna – na njegovu ruhu i podlozi kazuju uzvišenost njegova božanstva i istinu njegova čovještva. Zlato je u kršćanskoj ikonografiji sinonim za „čisto svjetlo“ u kojem prebiva bog i sveti, a prema kojem je upravljena zemaljska Crkva. Sve ove komponente dio su umjetnosti kao slavlja.

U kršćanstvu ljepota slavi susret između Boga i ljudi. Ona je dio tog susreta. Umjetnost, dakle, ne prikazuje samo „vjerske teme“, već urasta u odnos vjere – koji je u svojoj biti – odnos s Kristom. Taj odnos je crkveni, sakramentalni, sveobuhvatni. Umjetnost zrcali, odnosno, „čini vidljivim“ slavljeno Otajstvo i svakog pojedinog vjernika „uvodi“ u slavljeno Otajstvo. U tom smislu, ljepota koju kršćanska umjetnost utjelovljuje je ljepota slave. Događaji koje prikazuje okrunjeni su slaviteljskim duhom. Ljepota je to koja nas poziva da iziđemo iz sebe i uđemo u susret s Kristom uskrslim i proslavljenim. Dobro su to znali srednjovjekovni teolozi kad su ljepotu definirali kao ono „što se sviđa pogledu“ (quod visum placet) ili kao „sjaj istine“ (splendor veritatis).

U stvarnosti, ljepota umjetničkih djela otkrivaju ono što je sv. Ivan opisao o svojem iskustvu s Kristom:

„Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotristmo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu – da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimomo (…)“ (1 Iv 1, 1-4).

Umjetnost je svjedočanstvo odnosa – vidjeti i čuti znači vjerovati. No vidjeti i čuti također znači osjećati. Za nas kršćane, i osjeti su pozvani vjerovati, jer su iznutra otajstveno uneseni u susret s utjelovljenom Riječju Božjom. Naši su pogledi, preobraženi onim što vidimo. Umjetnost osvjetljava tu istinu, a nama pomaže da uz nju pristanemo. Umjetnost pripušta čovjeka posred događaja kojim Bog u Kristu spašava svijet. Pruža mu kušati taj novi svijet. Umjetnost tvori put ljepote (via pulchritudinis) koji vodi u Božje Otajstvo.

Zaključak

Liturgijska umjetnost nikada nije bila rezervirana elitama. Ona je bila i ostala darovana svima. Razlog tomu je bio taj što su se u umjetnosti svi prepoznavali. Ona je odisala jedinstvom: bila je zajednički jezik koji je pripovijedao, slavio, naviještao ljepotu Božje Objave u Kristu. Smisao svete umjetnosti nije samo da prikaže, nego da nas same unese u svoj događaj. U umjetnosti same sebe vidimo i prepoznajemo kao dionicima onih istih događaja kojima je Bog u Kristu spasio svijet. Slike govore i o nama, i mi smo obuhvaćeni njihovom snagom i njihovom slavom. Umjetnost je jedna vrsta mistagogije, ona je vodič u srce vjerovanja. Njezina primarna uloga nije ilustracija istina vjere, već ozbiljenje odnosa s apsolutno lijepim. Ono što kršćani vide u slikama to je ono isto što oni vjeruju. U slikama se živi povjerenje u događaj koji je otkupio čovjeka i otkrio u njemu sliku Božju. Slike su zrcala: u njima vidimo sebe, ali i vidimo ono buduće, svoju konačnu destinaciju: vidimo sebe i svijet kakvi bi trebali biti i kakvi će biti – uronjeni u sjaj Otajstva.

Zaključimo ovo razmišljanje ulomkom iz poznatog djela crkvenog oca Ivana Damašćanskog (U obranu svetih slika):

„Ako ti priđe neki poganin i priupita te – pokaži mi svoju vjeru – ti ga odvedi u crkvu i pokaži mu kako je uređena i objasni mu niz svetih slika“.

Vjera i umjetnost žive u izvornom jedinstvu ljepote koja se uistinu pokazuje spasiteljskom. Ljepota koju naviješta kršćanstvo jest uistinu ljepota koja spašava, jer je njezino žarište Spasitelj svijeta – Krist Gospodin.

KMC

________________________________________________________________

[1] O tome posebno: B.-C. Han, La salvezza del bello, Nottetempo, Milano 2019.

[2] Platone, Fedro, Einaudi, Torino 2011, 81.