Drugi vatikanski sabor – sjeme koje i dalje raste

Velika milost, pravo proroštvo za život Crkve, nova Pedesetnica – tako su Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. govorili o posljednjem saboru. Malo sjeme koje je postalo stablo, po djelovanju Duha Svetoga nastavlja davati plod

Ove se godine 8. decembra navršava 55 godina otkako je završio Drugi vatikanski sabor, događaj koji u posljednje vrijeme u crkvenoj zajednici pobuđuje novu raspravu, s onima koji se sve više ograđuju, i onima koji žele ponovno istaknuti njegov doseg i značenje.

 

Nova Pedesetnica

Benedikt XVI. je rabio jednu snažnu riječ; govorio je, naime, o ‘novoj Pedesetnici’. On je bio izravni svjedok Sabora, sudjelujući kao stručnjak, u pratnji kardinala Fringsa, a poslije kao službeni saborski savjetnik. Nadali smo se da će se sve obnoviti – rekao je rimskim svećenicima 14. februara 2013. godine – da će se doista dogoditi nova Pedesetnica, novo doba u Crkvi (…) osjećalo se da Crkva ne napreduje, smanjivala se, izgledala je više neka stvarnost iz prošlosti, a ne donositeljica budućnosti. U tom smo se trenutku nadali da će se taj odnos obnoviti, promijeniti; da će Crkva ponovno biti snaga budućnosti i snaga današnjice.

Navodeći pak riječi Ivana Pavla II., na općoj audijenciji 10. oktobra 2012. godine, prisvojio je definiciju Sabora kao „veliku milost koju je Crkva uživala u XX. stoljeću. Njome nam je dan siguran kompas za orijentaciju na putu u stoljeću koje započinje“ (Novo millennio ineunte, 57). Istinski pokretač – dodao je – bio je Duh Sveti. Dakle, nova Pedesetnica; ali ne da bi se oblikovala nova Crkva, nego za „novo doba u Crkvi“.

 

Vjernost je u pokretu

Ono što je Sabor najočitije pokazao jest da se istinski razvoj nauka, koji se prenosi iz naraštaja u naraštaj, ostvaruje u narodu koji hodi ujedinjen, pod vodstvom Duha Svetoga – srž je glasovitoga govora Benedikta XVI. Rimskoj kuriji 22. decembra 2005. godine. Benedikt govori o dvije hermeneutike: onoj diskontinuiteta i prekida, i onoj reforme i obnove u kontinuitetu. Ispravna je hermeneutika ona koja Crkvu vidi kao subjekt koji kroz vrijeme raste i razvija se, ostajući uvijek isti, jedini subjekt Božjega naroda u hodu.

Benedikt govori o „sintezi vjernosti i dinamici“. Vjernost je u pokretu, nije u zastoju, ona je hod koji napreduje na istom putu, sjeme koje se razvija i postaje stablo koje sve više širi svoje grane, cvjeta i daje plod; poput žive biljke, s jedne strane raste, a s druge ima korijene koji se ne mogu odsjeći.

 

Kontinuitet i diskontinuitet u povijesti Crkve

U 2000 godina povijesti, u Crkvi je došlo do brojnih promjena, kao što je primjerice nauk o spasenju nekrštenih, uporaba nasilja u ime istine, pitanje žene i laikā, odnos između vjere i znanosti, tumačenje Biblije, odnos s nekatolicima, Židovima i sljedbenicima drugih religija ili pak vjerska sloboda. Benedikt XVI. je u spomenutom govoru Kuriji istaknuo da se u nekim temama doista očitovao diskontinuitet. Primjerice, bez obzira na filozofsko i teološko razmišljanje, ili na povijesno kontekstualiziranje kako bi se dokazao određeni kontinuitet, prije se govorilo ‘ne’ slobodi bogoštovlja za nekatolike u nekoj katoličkoj zemlji, dok se poslije reklo ‘da’.

 

Pripadamo Istini

Benedikt XVI. rabi znakovite riječi: „U tom procesu novosti u kontinuitetu trebali smo naučiti shvaćati konkretnije nego prije“, „zahtijevalo se opširno razmatranje“, „naučiti prepoznavati“. Poput Petra koji, nakon Pedesetnice, još mora shvatiti nove stvari, još mora učiti. Istinu nemamo u džepu, ne „posjedujemo“ istinu kao neku stvar, nego pripadamo Istini. Kršćanska Istina nije neki pojam, nego živi Bog koji nastavlja govoriti.

 

Novost pape Franje

Nakon velikih papā koji su mu prethodili, došao je papa Franjo. On nastavlja tragom prethodnikā; on je sjeme koje se razvija i raste. Crkva ide dalje. U optjecaj se stavljaju brojne iskrivljene ili lažne vijesti o papi Franji, kako se, uostalom, dogodilo i s njegovim prethodnikom Benediktom i brojnim drugim Petrovim nasljednicima. Nisu se promijenile dogme ili zapovijedi, ni sakramenti, kao ni načela o zaštiti života, o obitelji, o odgoju. Nisu promijenjene teološke ni ljudske kreposti, a ni smrtni grijesi.

Za bolje razumijevanje novosti u kontinuitetu pape Franje, valja pročitati apostolsku pobudnicu „Evangelii gaudium“ (Radost evanđelja), programatski tekst njegova papinstva. Dokument započinje ovako: „Radost evanđelja ispunja srce i čitav život svakog onog koji susretne Isusa. Oni koji prihvate njegovu ponudu spasenja oslobođeni su od grijeha, žalosti, duhovne praznine i osamljenosti. S Isusom Kristom radost se uvijek iznova rađa“. Najvažnija je radost susreta s Isusom, našim Spasiteljem.

 

Stil blizine i srdačnoga prihvata koji ne osuđuje

Papa poziva da se vrati prvotna svježina evanđelja, i da ju se prenosi svim ljudima. Traži da se usredotočimo na bitno, na ljubav prema Bogu i bližnjemu. Osim toga, potiče da se učini sve da uvijek odjekuje prvi navještaj: Isus Krist te voli, dao je svoj život kako bi te spasio, i sada je živ pokraj tebe svakoga dana, kako bi te prosvijetlio, ojačao, oslobodio. Papa Franjo traži stil blizine, otvorenosti za dijalog, strpljenje, srdačan prihvat koji ne osuđuje.

 

Euharistija nije nagrada za savršene nego hrana za slabe

Papa Franjo želi Crkvu otvorenih vrata: Ni vrata sakramenata ne bi se trebala zatvarati iz bilo kojeg razloga. Tako euharistija, iako je punina sakramentalnoga života, nije nagrada za savršene nego velikodušni lijek i hrana za slabe. Ta uvjerenja imaju i pastoralne posljedice koje smo pozvani uzimati u obzir oprezno i odvažno. Često se ponašamo kao kontrolori milosti, a ne kao oni koji olakšavaju. Ali, Crkva nije carinarnica, ona je očinski dom u kojemu ima mjesta za svakoga, zajedno s njegovim teškim životom.

Papa stoga predlaže pokretanje procesa razlučivanja od slučaja do slučaja kojim se može procijeniti eventualno pripuštanje sakramentima onih koji žive u neregularnim situacijama, kako je spomenuto u pobudnici „Amoris laetitia“. Svrha je toga približavanje i pratnja gledajući na spasenje ljudi i na Isusovo milosrđe. Pravila mogu postati kamenje, kao što se dogodilo ženi zatečenoj u preljubu. Neka današnja pitanja podsjećaju na ona koja su pismoznanci i farizeji postavili Isusu prije 2000 godina: „Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?“ (Iv 8, 4-5). Poznajemo Isusov odgovor. Papa Franjo stoga samo nastavlja ići putom Sabora. Riječ je o duhovnom kontinuitetu, jer Duh nastavlja govoriti.

(vn/kmc)