PočetnaduhovnostDvadeseta nedjelja kroz godinu (A) – p. Anto Lozuk

Dvadeseta nedjelja kroz godinu (A) – p. Anto Lozuk

U situacijama kada netko nešto od nas traži, često zaboravljamo da smo kršćani, nastupamo tvrdo, bezosjećajno, okrutno i nastojimo molitelja što prije udaljiti od sebe. Ako smo ipak svjesni svoga kršćanstva, u takvim situacijama često smo zbunjeni i ne znamo kako bismo postupili.

Kada od nas traže novac, makar to potkrepljivali vrlo dramatičnim ili vrlo tužnim pričama, mi automatski postajemo oprezni. Znamo, naime, da su prosjaci skloni prijevari, alkoholu i drugim slabostima. I ako uskratimo novac ili udijelimo tek novčić ili dva, lako se možemo opravdati što nismo dali više. Kada od nas traže kruha, makar ti tražitelji bili nesimpatični, trebamo im dati, ako ikako možemo, jer nas kršćanska ljubav obvezuje da nahranimo gladne. I tu, ako uskratimo pomoć, već se teže možemo opravdati. No, postoje takve situacije, takve nevolje koje upravo vape za pomoć, i ako tu možemo pomoći a ne pomognemo, ništa nas ne može opravdati. Takva jedna nevolja približila se Isusu, vapila za pomoć, On je mogao pomoći, ali se, bar u početku, oglušio na njezine vapaje.

Kako to objasniti? – Postoji više razloga. Prvi razlog jest povijesno-sociološki. Događaj se zbio u vrijeme kada Bog još nije bio objavio da je spasenje ponuđeno svima. Izrael je bio jedini Izabrani narod; drugi narodi nisu imali prava na mesijanske milosne darove. Nesretna poganka je došla prerano k Isusu, prerano je molila milost namijenjenu jedino Izraelovoj djeci, djeci Izabranog Božjeg naroda.

Drugi razlog jest teološki. Svaka milost jest nezaslužena. Mi ljudi zapravo nemamo prava da budemo Božja djeca i dionici njegovih darova. Da se Bog u Kristu nije utjelovio, svaki bi čovjek bio jednak psu, životinji, stvari – biću kojemu Bog ne namjenjuje darove na koje imaju pravo jedino djeca – sinovi i kćeri nebeskoga Oca. Da Bog u Kristu nije postao čovjekom, za ljude bi možda bolje bilo da ni ne postoje. Isusov nastup u prvom dijelu Evanđelja podsjeća nas na to.

U drugom dijelu Evanđelja slušamo sasvim drukčiju priču. Kada je žena usprkos svim spomenutim zaprekama ispovjedila svoju vjeru, Isus najednom zaboravlja sve svoje razloge – i povijesni i sociološki i teološki. Vjera ove žene promijenila je sve. Vjera ove žene, čija je situacija, gledano i sociološki, i povijesno, i teološki, bila nemoguća i nerješiva, prisiljava Boga da usliši njezinu molitvu.

Mi živimo u blagoslovljenom vremenu Gospodina našega Isusa Krista. Dobro znamo da smo djeca Božja i da su nam obećana prava djece Božje. Znamo također ono što je žena možda samo naslućivala – da vjera predstavlja snagu pred kojom je spreman kapitulirati i sam Bog. Današnje Evanđelje poziva nas u prvom redu da obnovimo svoju kršćansku samosvijest, ali i da razbudimo snage svoje vjere i pouzdanja: Djeca smo Božja i baštinici Božjih obećanja! Ono što nam je potrebno Bog nam može i hoće dati!

(rv/kmc)

podeli na: