Gospodine, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje!

Na slici: Gospodine, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje! (Lk 23, 35-43) 

Razmišljanje uz misna čitanja 34. nedjelje kroz liturgijsku godinu

Radujemo se jer slavimo svetkovinu Krista Kralja. Činjenica da je Isus kralj svemira, za nas je izvor velike radosti. Liturgija toga dana nam pomaže shvatiti smisao te kraljevske vlasti. Isus nije kralj na ljudski način, nego na mnogo dublji i skriveniji način.

Prvo nam čitanje nedjeljne liturgije pokazuje kako su sva izraelska plemena priznala Davida za kralja. Nakon Šaulove smrti, određeno je vrijeme bio kralj samo plemena u Judeji. Međutim, sada dolaze sva izraelska plemena kako bi ga proglasila kraljem i zaista postaje kralj cijeloga Izraela.

Isus je Davidov sin kojega je Davidu obećao prorok Natan, koji je morao biti kralj, morao je imati prijestolje svojeg oca Davida, i kraljevati zauvijek, kao što je i anđeo rekao Mariji.

Evanđelje nam pokazuje da je Isus postao kralj po svojem križu, to jest po trpljenju koje je prihvatio da bi spasio sve ljude.

Kada je Isus bio na križu, starješine izraelskog naroda rugali su mu se govoreći: „Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!“. Riječima: „Druge je spasio“, osvrću se na Isusova čuda kojima je ozdravio mnoge bolesne, spasio ih je u smislu da im je ponovo dao zdravlje. No više nego tjelesno zdravlje, Isus je ljudima htio dati potpuno spasenje duše i tijela, te se zbog toga odrekao sebe.

„Druge je spasio, neka spasi sam sebe“, govorili su glavari. Međutim, Isus je odbio spasiti sebe, dapače prihvatio je sebe izgubiti, trpjeti i umrijeti da bi spasio cijeli svijet zato što je čovjeka potrebno osloboditi od zla koje je ukorijenjeno duboko u njegovom srcu.

Dakle, kada vojnici Isusu kažu: „Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!“, ne shvaćaju stanje koje mora prihvatiti da bi postao kralj; potpunu solidarnost s ljudima, pa i u najtužnijim i najnepravednijim prilikama.

„Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!“, kaže jedan od zločinaca koji su bili raspeti zajedno s Isusom. Međutim, drugi razbojnik shvaća da Isus po križu ulazi u svoje kraljevstvo. Razumije da će Isus pobijediti zlo i smrt po prihvaćanju trpljenja. Stoga, umjesto da ga vrijeđa, kaže mu: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje“.

Taj je razbojnik vjerojatno imao pomalo nejasnu ideju o Isusovom kraljevstvu. S druge strane, bio je prosvijetljen vjerom kako bi se povjerio Isusu koji je u tom trenutku izgledao potpuno nemoćan. Povjerio se Isusu u trenutku kada je ulazio u svoje kraljevstvo. Isus mu je odgovorio: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“ Tako je Isus očitovao svoju kraljevsku vlast. On je kralj, jer nas sve vodi u raj i u zajedništvo s Bogom.

Zbog toga je na kraju Matejeva evanđelja, nakon što je uskrsnuo, Isus mogao reći: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji!“ (Mt 28,18b). Po križu je potpuno pobijedio zlo i smrt; zato sada ima svaku vlast na nebu i na zemlji. Uistinu je kralj svemira i vodi ljudsku povijest.

Drugo nam čitanje sutrašnje liturgije pokazuje širenje Isusova kraljevstva. Sveti Pavao iznad svega ističe da to kraljevstvo donosi oslobođenje od vlasti tame: „On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kome imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha“. Tako se Isusova kraljevska vlast očituje dajući nam radost što smo preneseni u kraljevstvo ljubljenoga Božjega Sina i što nas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti.

Apostol Pavao potom pokazuje svu širinu Kristove vlasti, govoreći o Njegovom ranijem postojanju: „On je slika Boga nevidljivoga, prvorođenac svakog stvorenja. Tȁ u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo vrhovništva, bilo vlasti“. Prema tome, Kristova vlast ima najdublje korijene u Njegovom stvarateljskom djelovanju zajedno s Ocem.

„Sve je po njemu i za njega stvoreno“. Bog je stvorio svijet po svojoj riječi, to jest po božanskoj osobi Isusa koji je sposoban nosit sve stvoreno.

„On je prije svega i sve stoji u njemu“. Isus je na početku i na kraju svega, polazna i krajnja točka, alfa i omega svega svemira. Tako vidimo kako kraljevska Isusova vlast uvelike nadilazi svaku kraljevsku vlast na zemlji. Njegova kraljevska vlast obuhvaća sve dimenzije stvorenoga. On može nositi cijeli svemir ne samo snagom, nego i blagošću.

„Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve“. Kraljevstvo Isusovo je kraljevstvo mira. Svojom prolivenom krvi na križu izmirio je sve stvari.

To se kraljevstvo ne očituje na izvanjski način, nego na otajstven način. Isusova vlast je kraljevska vlast koja se ne provodi silom i vanjskom snagom, nego dubokim utjecajem u srcima i kroz njih u cijeloj povijesti.

Zadivljuje nas koliku su vjeru prvi kršćani imali u Isusovu kraljevsku vlast. Bilo je mučenika koji su podnijeli okrutne muke, čuvajući nepropadljivu vjeru u tu vlast. Oni koji su svjedočili o njihovom mučeništvu u zaključku su isticali: „Ti su mučenici, poput svetog Ciprijana i drugih, bili osuđeni pod tim rimskim konzulom…, dok je Isus Krist bio kralj, naš Gospodin“.

Rimska je vlast bila vidljiva vlast koja se provodila silom, no kršćani su bili uvjereni da je, unatoč tome što se rimska vlast opirala evanđelju, Isus i dalje ostvarivao svoje kraljevstvo.

I mi moramo potpuno vjerovati u Isusovu kraljevsku vlast, biti svjesni da s Njim možemo nadvladati svaku prepreku, te da će s Njim naš život imati istinski uspjeh i da ćemo od Njega primiti vječnu radost.

(rv/kmc)