Građanin i vjernik u doba korone
Zapažanja i refleksije
U vremenu poslije ukidanja vanrednog stanja i ulaska u novu normalu suživota s koronavirusom, zadesila nas je poplava različitih analiza i refleksija o posljedicama pandemije na život društva ‒ na privredu, kulturu, način okupljanja i putovanja, na organizaciju zdravstvenih usluga s ciljem priprema za novi val zaraze… Pojavljuju se i pokušaji prognoziranja budućnosti u »postkorona«-uvjetima. Do naših ušiju dopiru ili zloslutni glasovi koji naviještaju radikalne promjene tipa da ništa neće biti isto, ili nas smiruje optimizam koji radije zapaža polupunu čašu, govoreći da je svaka kriza prilika za korisne promjene, napredak, obnovu itd.
Evo, u nastavku bih podijelio nekoliko zapažanja i promišljanja o načinu kako smo pristupali problemu pandemije.
Glas struke
Odmah na početku vanrednog stanja osnovan je krizni štab koji je imao ulogu upravljanja društvom u vrijeme pandemije. Krizni se štab sastoji od predstavnika medicinske struke ‒ epidemiologa, infektologa, virologa… Osim medicinara okuplja se i grupa ekonomskih stručnjaka jer pandemija utječe na gospodarske procese, na proces potrošnje, ponude i proizvodnje dobara. Ta stručna tijela natkriljuje sfera politike u liku izvršne vlasti ‒ ona se u svojim odlukama i naredbama poziva na medicinsku i ekonomsku struku čije savjete i preporuke primjenjuje. Dakle, pod strukom se ovdje podrazumijevaju medicina, ekonomija i politika kao skup mehanizma upravljanja kolektivom. Struka nastupa kao glas razuma koji temeljem svoga znanja, vještina i kompetencija određuje pravila, definira pravac ponašanja, dopušta, naređuje, zabranjuje ili lišava onoga što je po njezinoj procjeni štetno. Sastav kriznoga štaba pokazuje osiromašenu, reduciranu sliku o čovjeku, jer ljudsko biće predstavlja samo kao objekt čuvara zdravlja i tjelesnog blagostanja (medicina), kao proizvođača i potrošača materijalnih dobara (ekonomija) i, na kraju, kao člana kolektiva kojim upravlja vlast (politika). Stručno i racionalno se poklapa s oblastima koje istražuju biologija, medicina, ekonomija i politika. Na djelu je očita redukcija onoga racionalnog u pogledu na čovjeka i marginaliziraju se teme i pitanja koja inače postavljaju filozofska antropologija (filozofija čovjeka), etika, aksiologija (filozofska refleksija o vrijednostima), socijalna filozofija i teologija. Isključivanje filozofije i teologije iz stručnog kruga koji donosi odluke u kriznim situacijama prouzrokuje nestanak odgovora na značajna velika pitanja koja su upravo u kriznoj situaciji najaktualnija ‒ pitanje definicije čovjeka, pitanje dostojanstva ljudske osobe kao temelja ljudskih i građanskih prava, pitanje slobode i mogućnosti njezinog tranzitornog ograničavanja u vrijeme krize, pitanje jednakosti i ravnopravnosti, pitanje suradnje i odnosa individualnog i kolektivnog, pitanje o mjestu fizičkog zdravlja u hijerarhiji vrijednosti, pitanje kvalitete života… Bez refleksije o ovim temama prijeti opasnost da odluke donesene u kriznoj situaciji postanu površne, kontradiktorne, konfuzne i često podložne instumentalizaciji u političkom kontekstu.
Pretpostavljam da bi sudjelovanje filozofije i teologije odmah na početku doprinijelo preciziranju temeljnih pojmova i termina te tako otklonilo konfuzije; tu prvenstveno mislim na zbrku u korištenju izraza socijalna i fizička distanca. Desilo se da termin iz oblasti medicine izolacija, distanca bude povezan s pridjevom socijalni, koji više pripada oblasti morala i vrijednosti, te je tako nastala nesretna sintagma socijalna distanca. Taj termin, kojim se željelo opisati tretman bolesnika i pravilo sprečavanja širenja zaraze, neadekvatan je i kasnije je, na prigovor psihologa, bio zamijenjen izrazom fizička distanca, i to s pravom, jer mjera izolacije ne prekida međuljudske odnose, ne vodi u socijalno distanciranje u smislu otuđenja, afirmacije individualizma i negacije društvenosti.
Ova je kriza pokazala prijeku potrebu integralnog pristupa stvarnosti, potrebu proširenja horizonta razuma koji bi uzimao u obzir pluralizam fenomena čovjeka, koji u sebi povezuje tjelesno i duhovno, individualno i socijalno, racionalno i emotivno, horizontalno i vertikalno, slobodu i uslovljenost.
Molitva ‒ biti s drugima
Ove se godine slavlje Velikog tjedna, uskrsne oktave, odvijalo u praznim crkvama bez naroda. Neobično, nečuveno, bez premca, tako su reagirali i najstariji svećenici među nama. Ali ni ovo vrijeme bez liturgijskih slavlja s narodom nije postalo duhovno prazno, svoju smo duhovnost izražavali osobnom molitvom u skrovitosti svojih soba. Treba odmah na početku podcrtati da ni ona najskrovitija molitva bez obreda nije privatan, individualan pothvat pobožnog pojedinca. U kršćanskoj duhovnosti molitva je crkveni čin, govorimo da sadrži snažnu eklezijalnu dimenziju jer je uvijek crkveno posredovana te tako molitelja povezuje sa zajednicom. Molitva i kad se odvija u skrovitosti srca nije izum, projekt pojedinca koji molitvom razvija svoj duhovni, mentalni potencijal (što je slučaj u istočnim religijama ili duhovnosti New agea). Molitva u kršćanskom smislu je vjerniku darovana od strane crkvene zajednice koja je molila prije njega i moli s njim. Molitelj je uveden u molitvu zajednicom, u zajednici prihvaća i usvaja umijeće molitve. U procesu pripreme kandidata za sakramente inicijacije (krštenje, sveta pričest, krizma) postoji jedna važna faza i to je predaja Isusove molitve Oče naš: kandidat prima molitvu i otad će, moleći, biti povezan s Crkvom. Taj obred izražava temeljnu istinu o kršćanskoj molitvi: molitelj je onaj koji prima Duha, način i sadržaj molitve od crkvene zajednice koja u sebi pohranjuje, čuva i razmatra Isusovu molitvu. Moleći, kršćanin se otvara poučljivim razumom i poslušnim srcem zajednici koja mu posreduje Isusovu molitvu. Molitva je sudjelovanje u Isusovoj molitvi koja je crkveno posredovana. Molitelj je u svakom slučaju spasonosno upleten u mrežu odnosa i zajedništva.
Komunikacija
U vrijeme pandemije osim prehrambenih proizvoda i sredstava za dezinfekciju porasla je i potražnja za informacijama, vijestima i savjetima. S velikom su pažnjom bile praćene konferencije za novinare kriznoga štaba i političara na vlasti. Nažalost, upravo u kriznoj situaciji pojavljuju se informacije koje ne odgovaraju stvarnosti, spadaju u senzacionalizam koji po svaku cijenu želi privući pozornost, i to nauštrb istine, ili se događa da komunikacija postane partijska propaganda koja teži manipulaciji javnosti s ciljem pridobijanja građana za svoju političku opciju. Komunikacija koja upućuje senzacionalističke vijesti smatra čitatelja ili gledatelja konzumentom, potrošačem plasirane robe kojeg želi uplašiti ili zabaviti. Propaganda pristupa svom auditoriju kao potenciojalnim glasačima. U tim slučajevima komunikacija ili diže paniku, uzbuđuje, zabavlja kao senzacionalizam, ili zahtijeva pokoravanje i potčinjenost kao propaganda. Uspješno svladavanje krize pretpostavlja način komunikacije koji izvještava, obaviještava, dakle ‒ informira, objašnjava te tako obrazuje i odgaja. Na taj način doprinosi formiranju odgovornog građanina koji je spreman čuvati svoje zdravlje i zdravlje drugih. Ulogu informiranja, obrazovanja i odgajanja masmedijska komunikacija može vršiti u društvu samo ako prati imperativ istine i ljubavi. Imperativ istine nalaže da masmediji pružaju istinite informacije i vijesti i nude dublju spoznaju stvarnosti, što znači da trebaju težiti kompleksnom pristupu ‒ otkrivanju uzročno-posljedičnih veza, stavljanju u kontekst, analiziranju, pravljenju sinteze, izvođenju valjanih zaključaka, predviđanju razvoja događaja… Imperativ ljubavi se ostvaruje kao iskrena namjera ‒ putem znanja i obrazovanja ‒ omogućiti čovjeku pravilnu orijentaciju u svijetu, donošenje odluka i izbora s jasnim ciljem dosezanja stupnja samostalne, umne i odgovorne osobe.
vlč. mr. Andrej Đuriček
