„Hoće li naša djeca, biti još uvijek kršćani“?
Uočnica (vigilija) velikih Tekija u Biskupijskom svetištu Gospe Tekijske u Petrovaradinu. Euharistijsko slavlje predvodio hvarski biskup mons. Petar Palić
U svetištu Gospe Snježne na Tekijama u Petrovaradinu proslavljena je Snježna Gospa, koja u narodu nosi naziv „Velike Tekije“. Slavlje je i ove godine započelo 4. augusta dolaskom brojnih vjernika hodočasnika iz svih župa Srijemske biskupije, Beogradske i Subotičke biskupije, te vjernika iz Hrvatske. Kao i svih prethodnih godina hodočasnici su prije misnih slavlja pristupali sakramentu ispovjedi na hrvatskom, mađarskom i staroslavenskom jeziku. Večernju pontifikalnu misu na hrvatskom jeziku predvodio je hvarski biskup, mons. Petar Palić, u koncelabraciji sa srijemskim biskupom mons. Đurom Gašparovićem, generalnim vikarom Srijemske biskupije mons. Eduardom Španovićem, župnikom domaćinom upraviteljem biskupijskog svetišta vlč. Ivanom Rajkovićem, te svećenicima Srijemske biskupije.
Prije početka euharistijskog slavlja, sve nazočne biskupe, svećenike i vjernika pozdravio je i poželio dobrodošlicu u biskupijsko svetište Gospe Tekijske, vlč. Ivan Rajković nakon čega je misno slavlje započeo hvarski biskup mons. Petar Palić. U svojoj propovjedi mons. Palić je posebno istaknuo da na svetištu Gospe Tekijske u Petrovaradinu, svećenici i hodočasnici osjećaju sigurnost, Marijin zagovor i njezinu majčinsku zaštitu, zbog čega su nam, kako je kazao, svima skupa marijanska svetišta posebno draga.
Bez obzira sa kakvim događajima povezujemo njihov nastanak i početak, svetišta su danas za svakog kršćanina dobre volje, mjesto posebne milosti i uslišanja. Gledajući Mariju i njezin primjer i mi danas želimo učeći od nje, u svoje srce primiti riječ božju i prihvatiti je da nam bude vodilja u životu. Jedan čin može ostaviti mnoge posledice koje se poslije ne mogu popraviti. Nema više prirodnoga sklada nego boli. Nema više mira, nego mučnih odnosa. Svi smo razumjeli da na ovom svijetu nije onako kako bi moglo biti, ili kao što je nekada bilo. Jesu li doista Adam i Eva krivi za sve? Je li doista to što su oni učinili grijeh? Crkveno teološka tradicija je prihvatila što ova pripovijest govori, da je najednom sve postalo drukčije i da nije kao što je bilo. Prvi ljudski par dopušta sebi da ih zavede zmija, da prijeđu granicu koju je postavio Bog. Pred samim Bogom ljudi moraju odgovarati sami, ne mogu kriviti za svoje postupke drugoga. Čovjek je odgovoran za svaki svoj postupak i u svojoj slobodi odlučuje prijeći granicu koju je postavio Bog. Bog postaje blizak čovjeku unatoč svim njegovim ograničenjima. S puno ljubavi i nježnosti je pokrio njegovu golotinju i pustio ga da živi život rada i napora, život ranjivosti i boli, pustio ga je da živi jednostavno ljudski život. Ali i u tom životu čovjek mora i može pronaći svoje dostojanstvo. On će griješiti, trpjeti boli, život će mu biti sastavljen od fragmenata, biće ovisan o oprostu i ljubavi. Ali u toj svojoj ograničenosti, čovjek se može povjeriti Bogu i pronaći svoju sreću u njemu. Na svom putu čovjek će uvijek nositi težnju za rajem u svom srcu, u nadi da će ga sa sigurnošću čekati na kraju dana. Naše srce danas, nas koji smo se okupili na ovom svetištu, koji molimo Marijin zagovor, mora biti otvoreno i poslušno. Odlika pravog kršćanina i Isusovog učenika je spremnost napustiti vlastitu sigurnost, razmišljanje, uvjerenje i poslušati Isusov glas. U ovom svijetu u kojem danas živimo, osjećamo da nam ponestaje vina, a to se vino danas zove ljubav, razumijevanje, odgovornost, poštivanje drugoga, sklad u obitelji. Naša djeca za svoj život trebaju puno više od površnosti i materijalnih stvari. U nekim djelovima Europe crkveni život je na izdisaju, crkve se prodaju. Teško je naći ljude za crkvene službe. Nedavno se pojavila knjiga koja nosi zanimljiv naslov: „Hoće li naša djeca, biti još uvijek kršćani“? Pokušajmo sami odgovoriti na ovo pitanje. Uzrok ove krize je zapravo kriza Boga, odnosno činjenica da smo Boga poslali u „mirovinu“. On nam redovito ne treba, osim ako nešto u životu „zaškripi“. I u takvim trenucima krize, treba pronaći tračak nade. Zbog toga smo tu oko majke nade. U ovom svetištu nam je na poseban način pred očima lik nebeske Majke, koju zovemo odvjetnicom, braniteljicom, pomoćnicom i posrednicom. Drugi vatikanski sabor nas uči da se Marija svojom majčinskom ljubavlju, skrbi za braću svojega sina, dok ne budu dovedena u svoju domovinu. Na tom smo putu, prema svetoj domovini. U teskobama smo i zato molimo Blaženu Djevicu Mariju da nam ona pomogne i da se zagledani u njezin primjer otvorenosti božjem naumu spasenja, svi mi prisnije privinemo uz Isusa Krista i prhvatimo njegovu ruku spasa, poručio je između ostalog vjernicima mons. Palić.
Euharistijsko slavlje završeno je tradicionalnom procesijom svijećama i slikom Majke Božje Tekijske kroz prostor Križnoga puta uz svetište Gospe Tekijske.
Suzana Darabašić/Tiskovni ured Srijemske biskupije
(kmc)
