Isusova svećenička molitva na Posljednjoj večeri (Iv 17,1-11a)
Razmišljanje uz misna čitanja 7. vazmene nedjelje u liturgijskoj godini
Oče, proslavi Sina svoga! (Iv 17,1-11a)
U prvom nam čitanju sveti Luka govori o Isusovu odlasku koji se dogodio na Maslinskom brdu. U svojem evanđelju Luka kaže da se dogodio u blizini Betanije. Unatoč razlici u navođenju točnog mjesta, ne možemo govoriti o istinskoj kontradikciji. U evanđelju Luka govori o Betaniji koju smatra smještenom u podnožju Maslinskog brda. Na taj je način mogao u Djelima apostolskim reći da su se apostoli nakon uzašašća vratili u Jeruzalem, prolazeći kroz Betaniju. S druge strane Luku ne vode povijesno-topografski razlozi ili odredbe. Podsjeća na Maslinsko brdo uglavnom radi teoloških ili biblijsko-teoloških razloga.
Prorok je Zaharija navijestio da će se Mesija posljednjih dana pojaviti na Maslinskom brdu kako bi se borio za Jeruzalem. Luka zbog te posebnosti to mjesto stavlja u bliski odnos s Isusom. Maslinsko je brdo tako mjesto na kojem će se Isus očitovati na dan povratka.
„Jedan subotnji hod“, koji spominje čitanje, izražava udaljenost koja se mogla prijeći na dan koji je posvećen Gospodinu, a da se ne krši zakon, te odgovara udaljenosti od nešto manje od tisuću metara. To je topografski podatak koji Luka stavlja u službu teološke ideje. Kratka udaljenost pokazuje da su Jeruzalem i njegova okolica bili izvorno mjesto poslanja Crkve. Najvažniji spasenjski događaji, to jest Isusova smrt, uskrsnuće i uzašašće, dogodili su se u Jeruzalemu i okolici. Odatle se počinje širiti evanđelje.
Apostoli su se popeli u gornju sobu. Radi se o gornjoj sobi privatne kuće u kojoj se Isus susreo s njima i vrlo se vjerojatno tamo slavila Posljednja večera. U gornjoj sobi moglo se izolirati i usredotočiti na molitvu. Što se tiče te dimenzije, gornja je soba imala istu funkciju kao i hram, brdo ili pustinja. Dakle, to je bilo prikladno mjesto za objavu. I učenici su tada očekivali objavu Boga. Gornja se soba u tadašnjem judaizmu koristila kao mjesto molitve, proučavanja zakona i sastanaka, te je i praksa kršćanstva, koje je nastajalo, bila da gornju sobu koriste za molitvu i za bogoštovlje.
Prvotnu su jezgru Crkve činile tri skupine: jedanaestorica, žene i Isusova obitelj. Žene koje Luka spominje u prvom čitanju vrlo vjerojatno su one iste koje su pratile Isusa i brinule o njegovim potrebama. Zbog svoje pobožnosti i vjernosti one su izvanredni primjeri i svjedoci praznoga groba i Kristova uskrsnuća. Isusova obitelj, koja izgleda kao suprotnost odupiranju i neshvaćanju koje je pokazala tijekom njegova djelovanja prije muke, smrti i uskrsnuća, zauzima posebno mjesto. Ukazanja Uskrsloga odagnala su to ponašanje i Isusova je obitelj zauzela veliku važnost u prvoj Crkvi, kako je pokazao i sveti Jakov u Jeruzalemu. Toj obitelji pripadaju i oni apostoli koji su, kako ističe Luka u svojem evanđelju, posebno bili blizu Isusu za vrijeme njegove zemaljske službe.
Isusova Majka ima posebno mjesto. Nema sumnje da se želi istaknuti čast koju joj je Crkva od početka iskazivala. U tome se još više može primijetiti mnogo dublja teološka nakana. Vjerojatno se na taj način pokazuje da je završilo vrijeme „ne djelovanja“ koje joj je odredio Isus za vrijeme svoje zemaljske službe. I na kraju su čitanja istaknuti zajednički nazivnici koji sudjeluju u oblikovanju idealne zajednice: jedinstvo i postojanost u molitvi. Molitva se ističe kao izraz povjerenja u Boga.
Drugo čitanje sutrašnje liturgije počinje pozivom na radost zbog patnje. Ne znamo točno kakva je bila situacija u kojoj su živjeli ljudi kojima se sveti Petar obraća u svojoj poslanici, no znamo općeniti kontekst koji vjerojatno u svojim izjavama pretpostavlja pisac poslanice. Prakticiranje kršćanske vjere u nekim okolnostima smatralo se prekršajem. To je, za one koji nisu bili kršćani, podrazumijevalo obavezu da otkriju tko prakticira kršćansku vjeru, da ih prijave i pokrenu odgovarajuće zakonske postupke protiv njih. Svima je bilo jasno da se onaj tko prakticira i štiti pravdu, ne treba čuditi kada bude progonjen zbog pravednosti.
Sigurno je da su kršćani u ono vrijeme živjeli u vrlo teškoj situaciji, da je teškoće izazvala njihova vjera i upravo to što su bili kršćani. Petar je istaknuo temeljnu motivaciju koje oni moraju biti svjesni kako bi pozitivno vrednovali svoju nepovoljnu situaciju. Teškoće su sredstvo za pročišćenje njihove vjere, kao što je vatra sredstvo za pročišćavanje dragocjenog metala. Trpljenje je sredstvo da bi sudjelovali u Kristovim patnjama. S druge strane, ne smiju vjerovati da ih je Bog napustio ili odbacio.
Sudjelovanje u Kristovoj muci podrazumijeva, u svoje vrijeme, sudjelovanje u njegovoj slavi. Stoga se u kršćanskom trpljenju nalazi razlog za radost. Ako s njim trpimo, ponovo ćemo s njime kraljevati. Kršćani su predmet blaženstava koje je Krist obećao. Oni su pod utjecajem i zaštitom Duha Svetoga kojega je Krist također obećao.
Temeljna je poruka te teme da trpljenje nije izazvano bilo kakvom krivicom kršćana. Da je u prvoj Crkvi bilo velikoga vrenja, u to ne treba sumnjati. Stoga, teški slučajevi na koje se podsjeća u drugom čitanju sutrašnje liturgije, odražavaju stvarnost onoga što se događalo. Kršćani se nisu smjeli miješati s voljom svijeta u pitanjima koja nisu bila u njihovoj nadležnosti. Progonstvo koje se naziva blaženim jest ono koje je bilo izazvano isključivo činjenicom da su kršćani. Iz konteksta se naslućuje da se radi o službeno određenom progonstvu protiv kršćana, jednostavno zbog toga što su bili kršćani. U takvom slučaju potrebno je osloniti se na Boga.
U teškoj situaciji progona, podsjeća se na sud, na Božji sud kao utjehu i ponovni poziv na odgovornost, jer će taj sud početi od njegove kuće. Dakle, sud će početi od Crkve. S druge strane, sud će biti teži za one koji nisu vjerovali evanđelju. To mora biti još jedan poticaj kako bi kršćani ostali vjerni u kušnjama usprkos teškoćama i progonima. Ono što oni trpe nije ništa prema onome što čeka bezbožnike. Kušnju treba gledati kao sredstvo ujedinjenja s najvećim povjerenjem u Boga. Sve što kršćani moraju činiti jest bezuvjetno ustrajati u izvršavanju dobra.
Evanđeoskim odlomkom sutrašnje liturgije počinje takozvana Isusova svećenička molitva. U skladu s onim što nam evanđelisti sinoptici daju o posljednjim događajima Isusova života, nakon Posljednje večere povukao se u Getsemanski vrt i ondje se ničice bacio na molitvu. I u Ivanovom evanđelju nakon Posljednje večere slijedi Isusova molitva, no na istom mjestu, u dvorani Posljednje večere, a potom se Isus uputio prema svojoj muci.
Evanđelistima sinopticima glavni je cilj te molitve istaknuti da je Isus svjestan onoga što će se dogoditi, to jest muke i uskrsnuća. Isus govori o svojoj žalosti i moli da ga mimoiđe gorki kalež, iako je njegova posljednja riječ uvijek prihvaćanje Očeve volje. Evanđelisti tako pokazuju da Isus prihvaća razapinjanje, jer to je volja Očeva, no pokazuje svoje nutarnje gnušanje prema njoj.
I u Ivanovom evanđelju Isusova molitva kao pozadinu ima muku i uskrsnuće, no nimalo ne govori o Isusovoj žalosti. Njegova se molitva pojavljuje sa svim karakteristikama koje obilježavaju četvrto Evanđelje. Govori se o slavi i proslavi, času, vječnom životu, djelu, poslanju, poznavanju… Kao cijelo evanđelje, ta molitva pretpostavlja da je evanđelist Ivan morao napraviti veliku obradu, ali na temelju izjava i tema o kojima je Isus govorio tijekom svoje zemaljske službe.
Kada je došao njegov čas, to jest vrijeme kada će Isus na potpun način izvršiti svoje poslanje, moli Oca da mu udijeli slavu koja će mu, u svoje vrijeme, dati snagu da Ga proslavi. Sinu je dao vlast nad svim stvarima. Slava koju sada traži od Oca, mora se očitovati kao dar vječnoga života koji on namjerava dati svima koji vjeruju u njega.
Tu je vječni život prikazan kao poznavanje Oca, jedinoga istinskog Boga i njegovog poslanika Isusa Krista. Susrećemo se s prekrasnim opisom kršćanina. Kršćanin je onaj koji zna da je Sin čovječji, kroz svoj ponizan život, smrt i uskrsnuće, postavljen kao Gospodin; onaj koji zna da je muka bila početak uzdignuća i proslave; onaj koji kroz Isusa vidi Oca i prihvaća novi oblik života, koji se prikazuje kao vječni život. Isus je svojim poslanjem nastojao omogućiti da možemo vjerovati u sve to, budući da je Isusova slava, zapravo, već postojala od početka svijeta.
Sin je tijekom svoje zemaljske službe proslavio Oca, izvršivši na savršen i potpun način poslanje koje mu je povjerio. Isus sada moli da ga u najvišem trenutku može nastaviti proslavljati, te da ga Otac prihvati u slavi koju je imao prije negoli je svijeta bilo.
Očeva proslava Isusa sastoji se u tome da ga objavi ljudima; svima onima koje mu je dao objavio je njegovu narav, njegov karakter i svrhu. Oni su poslušno prihvatili riječ koju im je uputio, prepoznali su da nauk koji im je dao dolazi konačno od Oca; dapače spoznali su da je on sam od Oca izišao i da ga je Otac poslao. Vjerovali su u njegovo poslanje i podrijetlo.
Isus moli za učenike, ne moli za svijet. Taj izraz koji izgleda kao da označava izuzetak, ovisi o tome da Isus misli na spasenjsko poslanje koje će izvršiti njegovi učenici u odnosu na svijet. On moli za one koji su u svijetu u okolnostima vrlo sličnim onima u kojima se On sam nalazio, koji na neki način pripadaju dvama svjetovima, onomu gore i onomu dolje, ili još bolje rečeno, koji se nalaze u onom dolje, a pripadaju onome gore. Molimo Gospodina za dar Duha Svetoga koji će nas učiniti sposobnima da se otvorimo njegovoj ljubavi.
(vn/kmc)
