HomeduhovnostKako danas žive Bogu posvećene osobe?

Kako danas žive Bogu posvećene osobe?

U Crkvi postoje oni koji žive posvećeni život. To su redovnici, redovnice i laici posvećeni u svijetu. To su oni koji imaju tri redovnička zavjeta ‒ siromaštva, čistoće i poslušnosti. Po tim zavjetima nastoje nasljedovati našega spasitelja Isusa Krista. Naš Otkupitelj je takvim životom pokazao kako Ga nasljedovati na što savršeniji način.

Nekako kada razmišljam o posvećenima u Crkvi, nameće se pitanje nisu li i svi kršteni, samim činom krštenja, Bogu posvećeni! Nije li dijecezanski svećenik, time što živi svoj životu u celibatu ‒ Bogu posvećen? Nije li udana žena koja čestito živi u svom braku, koja se prvog petka redovito posvećuje Srcu Isusovu ‒ posvećena?

Svi su krštenici posvećeni Bogu. Obilježeni su znakom Krista Raspetoga i time pripadaju Njemu. Na takav način čine vidljivo tijelo ‒ Crkvu koja pripada Kristu. Koja je posvećena Njegovoj misiji. No ipak, oni s tri dobrovoljna zavjeta pozvani su na savršeniji način nasljedovati našega Spasitelja. Pozvani su, moramo reći. Bog poziva i daje sve ono potrebno da bi ti posvećeni mogli ispuniti svoj poziv od Boga. Naravno, i od tih posvećenih će se jednoga dana očekivati da polože o tome računa. Kako nam kaže Evanđelje, koliko je kome dano, toliko će se od njega i očekivati. Po nekoj logici naravno da će i ti posvećeni jednoga dana ipak biti najstrože suđeni.

Živjeti u zavjetu čistoće veliki je izazov danas, u ovo moderno doba koje sve dopušta. No isto će tako biti i velika nagrada jednoga dana onima koji ustraju. Zavjet siromaštva baš ne dopušta da posvećeni imaju što privatno. Sve njihovo pripada zajednicama u kojima žive. Žive za obećanja našega Gospodina koji nam je stavio u izgled blago na drugom svijetu.

Mogli bismo reći da je, za moderni svijet, ludost živjeti u zavjetu poslušnosti u ovome modernom svijetu. Jer moderni pogled današnjega čovjeka je pogled kroz naočale »ljudskih prava« koja se zalažu za vršenje čovjekove vlastite volje. A poslušnost bi bila nešto suprotno tome. No nije li naš Gospodin sišao s neba ne da vrši samo svoju volju, nego Onoga koji Ga je poslao. Blago onima koji ne vrše svoju volju, nego Boga Oca našega koji je na nebesima…

 

Redovničke zajednice u moderno doba

Redovničke zajednice, kao i današnje društvo, žive pod udarom modernizma. Taj moderni pojam životne egzistencije pokušava ući i u redovničke zajednice. Time se »razvodnjava« onaj zdravi i izvorni redovnički sveti život. Time su redovničke zajednice pod kušnjom koju je nemoguće izbjeći.

Ali ako je u redovničkoj zajednici Krist na prvome mjestu, onda te kušnje ne mogu bitno negativno utjecati na život i poslanje zajednice. Kada je Krist prvi, On nikad neće dopustiti da pobijedi ono suprotno Njegovoj misiji. (Sjećam se kad sam, u svojoj mladosti, prije 20 godina trebao odlučivati između biznisa i teološkog svijeta, kako me je držala jedna misao: »Ako budeš s Kristom, uspjet ćeš.« Ta me je misao vodila. Jednostavno sam tada živio od te misli.)

Mislim da je isti recept i za posvećene redovničke zajednice. Unatoč raznim kušnjama i svemu onome što je suprotno nasljedovanju našeg Gospodina, ako je On prvi ide se dalje i zajednica čini ono što Bog od nje traži. Odnosno, čini to pojedinac u zajednici.

 

Izazovi u današnje vrijeme

Izazovi su brojni. Vrag najviše napada one koji su se posvetili Bogu. Kako je to bilo i kroz cijelu povijest Crkve. Kao takvi, oni priv su na udaru.

Ono najvažnije jest da se drže temeljnih principa redovničkog života, vjerno čuvajući tradiciju kako karizme reda tako i tradicije Crkve. Na taj se način čuvalo ono izvorno što posvećeni život čini osebujnim.

Moramo reći da nije uvijek lako živjeti u redovničkoj zajednici. Ima tu i prednosti i kušnji koje treba nadići. Jer redovnička zajednica je kao klub koji ti omogućuje da izvršiš svoje ciljeve. Omogućuje što savršenije nasljedovati Krista Raspetoga. A to nije uvijek lako.

S jedne strane, redovnička zajednica nam daje sve ono materijalno potrebno za život. Daje nam onoliko koliko nam je potrebno. S druge strane, redovnik, posvećena osoba, odriče se sebe, svoga ja. Tu se odriče svoje volje. Tu bi se trebao truditi da se izgubi i njegovo ja, a da se Božje proslavi. Kao što su to činili i sveti. A oni su ispunjali ono što je Bog od njih tražio. Velika je milost ispuniti tu zadaću koju nam je Bog namijenio…

 

Pozivi u Crkvi jučer i danas…

Mislim da poziva ima onoliko koliko hoće Božja providnost. Poziva ima onoliko koliko je potrebno. Bog uvijek daje onoliko poziva koliko Njegova sveta providnost smatra da je baš potrebno. Mada to često ne razumijemo. No uvijek će biti mogućnosti doći do sakramenata nužnih za spasenje.

Možda neće biti tako mnogo onih koji će nas svojim primjerom privlačiti i oduševljavati za Crkvu. Ipak, svaki će čovjek biti u prilici doći do sakramenata nužnih za spasenje.

Opće društveno ozračje koje se stvara u zapadnim društvima je takvo da posvećeni život nije više moderan i cijenjen. Živjeti redovničke zavjete je nešto suprotno »pravima« i trendovima modernog čovjeka. Taj moderni čovjek želi izgraditi društvo u kojem Crkva i posvećeni nemaju što tražiti. Ipak, to neće moći dugo potrajati. Jer ono ljudsko je vremenito, a ono Božje vječno.

Mislim da će poziva biti, ali ne kao prije. Nismo navikli na novo lice Crkve koje se rađa u tom modernom svijetu. Bog dopušta te okolnosti koje će utjecati da bude tako. Djecu odgajaju internet i televizija, a ne nekadašnje obiteljsko ozračje. Ipak će poziva biti, koliko god se stvari činile drugačijim. Posvećeni su dio Božje Crkve. Ta Crkva je Božji projekt koji nitko neće moći zaustaviti u njegovu poslanju, bez obzira na to kako se činilo u pojedinim povijesnim vremenima.

p. Smiljan Milićević, SJ

 

Redovnička zajednica lazarista i Pokret fokolara

Što je karakteristično za njihovu karizmu reći će nam p. Lojze Letonja i g. Niko Hribar

 

Želio se riješiti siromašnih prilika u kojima je rođen, ali…

Misijsku družbu lazarista osnovao je sv. Vinko Paulski, rođen 1581. godine u mjestu Pouyju u Francuskoj. Kao dijete živio je u skromnim životnim uvjetima tadašnjeg društvenog poretka. Godine 1600. postao je svećenikom. Najprije se želio riješiti siromašnih prilika u kojima je rođen. Najvjerojatnije je računao na kakvu unosnu svećeničku službu, da bi se onda mogao povući u mirovinu i vratiti k svojima koji su se za nj toliko žrtvovali. Međutim, upravo kad je već pomislio da je nešto postigao, tad je uvidio da to nije to…

Pod vodstvom učitelja duhovnog života obuzela ga je misao da mora nastojati oko postizanja što većeg savršenstva. I Božja providnost ga je tako po raznim događajima i kušnjama opet dovela k siromasima te im je posvetio sav svoj život. Izbliza je upoznao svijet i njegovu bijedu, ratove, progone, zločine, grijeh i neznanje, bilo među siromašnima, bilo među bogatima i među svećenstvom.

Vršeći svećeničku službu u januaru 1617. godine kod sela Gannesa, kad su ga pozvali k jednom uglednom čovjeku koji je ležao na samrti, te 25. januara iste godine u Follevilleu, shvatio je da je nužno naviještati Evanđelje siromasima (što izražava geslo: Poslao me je da navijestim Evanđelje siromasima). Tako je dan Obraćenja sv. Pavla, kako je i sam tvrdio, bio početak njegovog poziva za osnovanje Misijske družbe.

Augusta te 1617. godine u mjestu Chatillon-les-Dombesu ustanovio je bratovštinu kršćanske ljubavi za pomoć bolesnicima koji su bili bez ičije pomoći. Postalo mu je jasno da naviještanje Evanđelja i pomaganje siromasima idu zajedno. Njegovo je duhovno iskustvo dozrijevalo kad je u osobi siromaha gledao Krista i služio Mu.

Članovi mogu biti svećenici ili braća

Vinko je nastojao pridobiti što više suradnika, i bogatih i siromašnih, da bi mogao pomagati u raznovrsnim potrebama. Upotrebljavao je sva sredstva, pa tako i letke za vrijeme rata, da Parižane obavijesti što se događa u provinciji i da u njima probudi sućut za bijedne. Posredno i neposredno ih je poticao da pomognu siromasima. U gorljivosti za siromahe usavršio se kad je godine 1648. svoje misionare poslao među pogane na Madagaskar.

Kako je Družba rasla, polako je sebi zacrtala svoj poziv, uređenje i zajednički život. Brižno je branila svoju osebujnost ‒ da je svjetovna ustanova, iako su njezini pripadnici utvrđivali svoju postojanost zavjetom siromaštva, čistoće i poslušnosti. Članovi mogu biti svećenici ili braća. Nisu redovnici. Misijska družba je družba apostolskog života, što znači da njeni članovi žive u zajednici da bi se mogli što više predati i posvetiti misionarskom apostolatu, bilo među nekršćanskim zemljama, bilo među raskršćanjenim slojevima i područjima zemalja koje se smatraju pokrštenima.

Vinkovi misionari osjećaju da ih je Bog pozvao evangelizirati siromahe, u skladu s geslom: »Poslao me je da navijestim Evanđelje siromasima« (Lk 4, 18). Tu osobitu pažnju prema najzapostavljenijima i najodbačenijima, Vinkovi misionari dijele s drugim družbama i udrugama nastalim iz njegovog duha (Kćeri kršćanske ljubavi, Sestre milosrdnice, Marijine sestre, Vinkove konferencije itd.), koje tvore veliku vinkovsku obitelj.

Lojze Letonja, CM

 

Janša nominira poznatog misionara lazarista Pedra Opeku za Nobelovu nagradu za mir

Jedan od najpoznatijih misonara lazarista danas je Pedro Opeka. Slovenski premijer Janez Janša nominirao je slovenskog misionara sa sjedištem na Madagaskaru Pedra Opeku i njegovu humanitarnu organizaciju Akamasoa za ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir. Premijer je pozdravio Opekin sveobuhvatni pristup razvoju društva i humanitarnosti.

Fotografija: Lazarist Peter Opeka: naviješta (pokazuje, predaje) Evanđelje najsiromašnijima

 

Koji je specifični apostolat i poslanje karizme Fokolara?

Da svi budu jedno, kao što si Ti, Oče, u meni i ja u Tebi, da i oni u nama budu jedno, da vjeruje svijet, da si me Ti poslao (Iv 17, 21).

To je rečenica koja je našoj utemeljiteljici Chiari Lubich dala naslutiti kakav je Božji plan nad realnošću koja se počela rađati u onoj prvoj skupini djevojaka i koja je tek mnogo kasnije dobila ime Pokret fokolara, odnosno Djelo Marijino, što i jest službeni naziv koji mnogo dublje i ispravnije opisuje ovaj Pokret.

Graditi jedinstvo svakako je zadatak cijele Crkve, a Pokret fokolara pozvan je tom nastojanju dati svoj doprinos.

Kako graditi jedinstvo?

Utopijski je misliti da je jedinstvo, naprimjer, moguće bez ekonomije usmjerene na dobro čovjeka i društva, a ne na maksimalizirani profit po svaku cijenu. Stoga mnogi poduzetnici nastoje djelovati po principima ekonomije koja favorizira zajedništvo i opće dobro, dijeleći svoj profit na tri dijela: za unapređenje poduzeća kako bi se omogućila nova zapošljavanja, za pomoć najpotrebitijima koji iz bilo kojeg razloga ne mogu zarađivati te za podršku svim inicijativama da se proširi i produbi nova ekonomska kultura.

Jedna od tih potonjih aktivnosti bilo je intenzivno sudjelovanje u stručnoj i organizacijskoj podršci »Franjinoj ekonomiji«, kongresu mladih ekonomista i privrednika koji se zalažu za ostvarenje humanijeg ekonomskog poretka. Na svoj način, sveučilišni profesori, studenti pa i radnici, potrošači, trgovci također nastoje ostvariti tu novu ekonomsku paradigmu.

Jedinstvo je nedostižno bez uspostavljanja solidarnosnih, prijateljskih i bratskih odnosa između pojedinaca, grupa i naroda. Evo, dakle, potrebe da se ostvaruju poznanstva, posjeti, susreti, manifestacije i brojne druge prilike za naše upoznavanje uzajamno obogaćivanje i pomaganje.

Slična nastojanja možemo vidjeti na području odgoja, školstva, sporta, medicine, prava, umjetnosti, ekologije, novinarstva, znanosti, pa čak i politike.

Duh otvorenosti i dijaloga

Prema tome, svatko je pozvan da na svom specifičnom području nastoji djelovati ne samo profesionalno ispravno, nego također unoseći duh otvorenosti, zajedništva i dijaloga.

Mogli bismo reći da je dijalog glavni put današnjeg apostolata, to jest stvaranja zajedništva u kojem možemo slobodno postavljati pitanja, tražiti odgovore, nastojati ispravno ih shvatiti te odgovarati bez vanjskog nametanja.

Da bi dijalog stvarno bio dijalog a ne puko uvjeravanje, rasprava ili debata, potreban je čvrst temelj: potrebna je duhovnost. Evanđelje nam predstavlja Isusa koji je iz ljubavi prema nama »zaboravio« svoje božanstvo da bi nam bio blizu. Upravo time nam je omogućio da počnemo otkrivati veličinu trojedinog Boga.

Kao kršćani pozvani smo nasljedovati Krista i u tom pogledu.

Ako želimo sažeto odgovoriti na gore postavljeno pitanje, to bi glasilo ovako: na svim mogućim područjima ljudskog djelovanja nastojimo graditi odnose zajedništva da bi došlo do dijaloga, to jest do objave Evanđelja uz svestrano poštovanje različitosti drugoga, njegove kulture, uvjerenja i vjerovanja. Na taj način širi se krug ljudi koji, bez obzira na naše međusobne razlike, žive i žrtvuju se za univerzalno bratstvo.

Niko Hribar

FOLLOW US ON: