Kardinal Ladislav Nemet, SVD, beogradski nadbiskup i metropolit u nedelju 29. marta u katedralnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Beogradu, predvodio je svečano euharistijsko slavlje Cvjetnice – Nedelje Muke Gospodnje, uz koncelebraciju generalnog vikara mons. Marka Trošta i katedralnog župnika, kancelara Nadbiskupije preč. Ivana Poleta.
Slavlje je, zbog vremenskih uslova, započelo ispred katedrale, gde je, prema ustaljenoj liturgijskoj tradiciji bio blagoslov maslinovih grančica. Ove godine, grančice su bile poklon župi zbora svete Cecilije sa Hvara koji je nedavno održao koncert u Beogradu. Nakon obreda blagoslova usledio je svečani ulazak u katedralu, čime je obeležen Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem, događaj koji Crkva svake godine proslavlja na Cvjetnu nedelju.
U liturgiji Reči na ovaj dan posebno mesto zauzima čitanje Muke Gospodina našega Isusa Krista, ove liturgijske godine po evanđelisti Mateju, koje vernike uvodi u otajstvo Kristove patnje, smrti i uskrsnuća. Time Cvjetnica, kao prag Velike nedelje, snažno povezuje radosni poklik „Hosana“ sa dubinom otajstva križa, pozivajući sve prisutne na dublje promišljanje o otkupiteljskoj Božjoj ljubavi koja je prisutna u svakodnevnom životu.
Kardinal Nemet je u prigodnoj propovedi govorio o Šimunu iz Cirene, koji je kao potpuni stranac bio izabran da pomogne Isusu noseći njegov križ. Osvrnuvši se na milost koja je data ovom čoveku, kardinal je istakao i stvarnost prisile u kojoj se često nalazi svaki čovek, poput Šimuna iz Evanđelja, noseći svoj križ koji neretko nije sam izabrao.
Na kraju misnog slavlja preč. Poleto zahvalio se svima a na poseban način katedralnom horu koji je uzveličao ovo misno slavlje.
Marija Antonela Kanelić
U nastavku propovijed kardinala Nemeta:
Evanđelje nam govori o jednom čovjeku koji nije imao namjeru sudjelovati u Isusovoj muci. Zvao se Šimun iz Cirene. Vraćao se s polja, iz svakodnevnog posla, kada su ga rimski vojnici prisilili da ponese križ Isusu, koji je već bio iscrpljen, pretučen i ponižen. Nije se javio dobrovoljno, nije ga poznavao — bio je jednostavno prisiljen.
Ali taj trenutak prisile postao je trenutak milosti. Šimun nije znao da na svoja ramena prima drvo spasenja. Nije znao da tim činom ulazi u samo srce Kristova otkupiteljskog djela. Evanđelisti nam ne govore što je osjetio, ali Crkvena predaja pretpostavlja da mu je susret s Isusom promijenio život. Marko u svom Evanđelju bilježi: „…Šimuna Cirenca, oca Aleksandrova i Rufova“ (Mk 15,21), što je jedini izravni biblijski podatak o njegovoj djeci. Kršćanska predaja drži da su Aleksandar i Ruf postali misionari i imali istaknutu ulogu u rimskoj zajednici; zato se njihova imena i spominju kod Marka u Evanđelju.
Za nas je danas jasno: nitko tko pomogne Kristu — pa makar i nehotice — ne ostaje isti.
Isus, za razliku od Šimuna, nije bio prisiljen. On dragovoljno uzima svoj križ, svjestan da to čini iz ljubavi prema Ocu i prema nama. U toj je razlici sadržana cijela logika spasenja: Bog ne spašava čovjeka protiv njegove volje, nego ga poziva da slobodno sudjeluje.
Isus je svoj križ uzeo dragovoljno. Šimun ga nosi jer mora. U tom zajedničkom hodu prema Golgoti Bog spaja prisilu i slobodu, ljudsku slabost i božansku milost. I nastaje novo zajedništvo: čovjek postaje suradnik u djelu spasenja.
Šimun Cirenac postaje slika svakoga od nas. Koliko puta i mi nosimo križeve koje nismo birali — bolesti, razočaranja, nepravde, obveze koje nas izmiču našim planovima. Ponekad nas na njih prisile okolnosti, ljudi, pa i život sam. Ali u svakom takvom križu je skriven poziv: da se prepoznamo kao suradnici Isusa Krista. Kada križ prihvatimo, on se preobražava — više nije samo znak patnje, nego postaje znak zajedništva s Gospodinom koji nas pozvao da hodimo s Njim putem spasenja.
U našem današnjem povijesnom trenutku — u svijetu podijeljenom ratovima, nepravdama, strahom i tjeskobom — pozvani smo biti moderni Cirenci: nositi zajedno s Kristom križ čovječanstva. Križ se ne smije nositi sam. Crkva je zajednica onih koji jedni drugima pomažu nositi križ — molitvom, solidarnošću, opraštanjem, istinom i hrabrošću.
Možda nikada nećemo razumjeti do kraja smisao svojih križeva. Ali ako ih nosimo s vjerom, znamo da hodamo putem koji vodi prema uskrsnuću. Jer iza svakog Golgotskog brda čeka jutro Uskrsa.
