Kardinal Nemet u prvom pastirskom pohodu župi sv. Leopolda Mandića u Jagodini

Kardinal Ladislav Nemet, SVD, beogradski nadbiskup i metropolit, predvodio je u nedjelju, 27. septembra, misno slavlje u župi sv. Leopolda Mandića u Jagodini, čime je službeno zaključen njegov prvi pastirski pohod toj vjerničkoj zajednici. Uz kardinala Nemeta koncelebrirali su generalni vikar mons. Marko Trošt, domaći župnik vlč. Mihael Sokol, župnik župe sv. Ante u Beogradu fra Ilija Alandžak te ekonom samostana sv. Ante u Beogradu prof. dr. sc. fra Benedikt Vujica. Na svetoj misi, uz domaće župljane, nazočili su i vjernici iz Beograda. Prije samog liturgijskog slavlja kardinal Nemet pregledao je i potpisao župne matične knjige te popratnu dokumentaciju.

Kardinal Nemet je uputio prigodnu propovijed koju donosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre u Kristu,

Danas je završni čin vizitacije vaše župe. Biskup dolazi da vidi zajednicu. Prije mise potpisali smo matične knjige i ostalu dokumentaciju koja se vodi u ovoj župi. Zahvaljujem se župniku i svima, koji žive svoju vjeru ovdje u Jagodini.

Današnja nam čitanja govore o nečemu što svatko od nas dobro poznaje iz vlastitog života: o razlici između riječi i djela, između onoga što kažemo i onoga što učinimo. I donose nam radosnu vijest: kod Boga nije presudno gdje smo počeli, nego kamo smo stigli i još više: kuda idemo.

Isus pripovijeda jednostavnu priču. Otac ima dva sina. Prvome kaže: „Sinko, idi danas radi u vinograd.” On odgovara grubo: „Neću.” Ali poslije se predomisli i ode. Drugome kaže isto, a ovaj uljudno odgovara: „Hoću, gospodine.” I ne ode.

Isus zatim pita: „Koji je od te dvojice izvršio očevu volju?” Odgovor je očit: prvi. I tada izgovara riječi koje su tada morale zvučati kao šok: „Carinici i bludnice pretječu vas u kraljevstvo Božje.”

Komu to Isus govori? Glavarima svećeničkim i starješinama naroda, ljudima koji su cijeli život govorili Bogu „hoću, učinit ću sve što zapovijedaš Gospodine“. Poznavali su Zakon, molili su, obdržavali propise. A ipak, kad je došao Ivan Krstitelj pozivajući na obraćenje, nisu povjerovali. Dok su oni koji su godinama govorili Bogu „neću“, grešnici i prezreni, čuli poziv, pokajali se i krenuli.

Braćo i sestre, ova priča nije samo o farizejima onoga vremena. Ona je o nama. Mi smo, vjerojatno, često u ulozi onog drugog sina. Kršteni smo, dolazimo na misu, znamo molitve, izgovorili smo mnogo puta „hoću”. Hoću oprostiti, hoću pomoći, hoću se promijeniti, hoću više moliti. Ali jesmo li otišli u vinograd?

Kršćanstvo nije u izgovaranju pravih riječi, nego u vršenju Očeve volje. Sam Isus kaže drugdje: „Neće svaki koji mi govori: Gospodine, Gospodine! ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju Oca mojega.“

Ali ova priča nosi i veliku utjehu. Prvi sin je rekao „neću“. Njegova priča nije baš počela dobro. Pa ipak, „poslije se predomisli“. Grčka riječ metanoia – obraćenje – ovdje znači da se u njemu nešto pokrenulo, da mu je bilo žao, da je promijenio smjer.

To je ono što nam govori i prorok Ezekiel u prvom čitanju. Narod se žali: „Nije pravedan put Gospodnji!“ A Bog odgovara: „Ako se opaki odvrati od opačine koju je činio i uzme vršiti pravo i pravednost, on će sačuvati život svoj.“ Bog nas ne sudi prema najgorim trenucima naše prošlosti, nego nas poziva na obraćenje u sadašnjosti. Nijedna prošlost nije toliko mračna da bi zatvorila vrata Božjeg milosrđa.

No Ezekiel upozorava i na suprotno: i pravednik koji se odvrati od pravednosti gubi put. Vjera nije kapital koji jednom stečemo, sjedimo na njoj, pa od skoro bih rekao: od njenih kamata živimo. Ona je put koji svaki dan iznova hodamo. Nitko od nas ne smije reći: „Ja sam već dobar, meni obraćenje ne treba.“ Svaki dan je dan za novi „da“.

Ovo je istina Božjeg milosrđa: nitko nije konačno izgubljen i nitko nije konačno siguran. Svaki dan je jedan novi izazov da bismo odgovorili Ocu, koji nas zove: idi danas radi u vinograd.“ Danas. Ne jučer, ne sutra.

Kako postati sin koji ide u vinograd? Odgovor nam daje sveti Pavao u poslanici Filipljanima.  Pavao nas poziva: „Neka u vama bude isto mišljenje kakvo bijaše i u Kristu Isusu.“ A kakvo je to mišljenje? Krist, „ premda bijaše u obličju Božjem“, nije se toga grčevito držao, nego „sam sebe oplijeni, uzevši obličje sluge… ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“.

Krist je savršeni Sin koji je Ocu rekao „da“ i to „da“ živio do kraja. Njegova poslušnost nije bila samo riječ, nego predanje cijelog života.

Pavao nam pokazuje i što su izazovi na putu da svaki dan pozitivno odgovorimo na poziv Oca: sebičnost i taština. „Ništa ne činite iz sebičnosti ni iz taštine, nego u poniznosti smatrajte jedni druge višima od sebe.“ Drugi sin je možda rekao „hoću“ jer je želio dobro izgledati pred ocem. Međutim nije pošao. Vjerojatno je imao svoje planove, koji su na kraju bili važniji, nego se znojiti i raditi u vinogradu.

Draga braćo i sestre, ponesimo danas kući jedno jednostavno pitanje: postoji li u mom životu neki „hoću“ koji sam Bogu izrekao, a nisam ispunio/ispunila? Obećanje pomirenja s nekim bližnjim? Odluka da više vremena posvetim obitelji, molitvi, siromašnima? Namjera da prestanem s nekim grijehom?

I obratno: postoji li neki „neću“ koji sam Bogu rekao, a koji bi danas mogao postati „predomislih se“?

Neka nam Gospodin udijeli milost da ne budemo samo ljudi lijepih riječi, ali još više vjernih djela. Da naše „da“ Bogu ne ostane samo na usnama, nego da postane naš život, kao što je Kristov „da“ postao naše spasenje.

Amen.

Nakon svete mise druženje vjernika nastavljeno je u dvorištu župe uz prigodni domjenak.