Knjiga biskupa Galantina – Susretom nadvladati strahove i ravnodušnost
Na slici: Papa Franjo i biskup Nunzio Galantino
Paolo Ruffini, prefekt Dikasterija za komunikaciju, osvrnuo se na knjigu „Na granici“, biskupa Nunzija Galantina, ističući da je ona pomalo putovanje u sebe koje, iako nije naše, govori i o nama i o našem životu, pomaže nam da vidimo izvan neposrednog, izvan sadašnjosti koja bi mogla biti zaboravna i plašljiva. Uči nas da se ne bojimo, da se ne zatvaramo u udobnosti malih zatvorenih svjetova koji nas sprečavaju da vidimo druge ako nisu sasvim isti kao mi.
Paolo Ruffini, prefekt Dikasterija za komunikaciju, osvrnuo se na knjigu „Na granici“, biskupa Nunzija Galantina, ističući da je ona pomalo putovanje u sebe koje, iako nije naše, govori i o nama i o našem životu, pomaže nam da vidimo izvan neposrednog, izvan sadašnjosti koja bi mogla biti zaboravna i plašljiva. Uči nas da se ne bojimo, da se ne zatvaramo u udobnosti malih zatvorenih svjetova koji nas sprečavaju da vidimo druge ako nisu sasvim isti kao mi.
Jednom sam čitao o raspravi, ponekad i nadrealnoi, između dvojice najvećih znanstvenika prošlog stoljeća, Hansa Bethea i Lea Szilárda – rekao je prefekt Ruffini i primijetio – Kaže se da su njih dvojica razgovarali o mogućnosti vođenja dnevnika o stvarima koje su vidjeli i doživjeli, o ljudima koje su upoznali, o osjećajima i razmišljanjima koji su se pojavili. Čini se da je prvi rekao drugome – koji je namjeravao napisati dnevnik, no ne za sebe, nego Bogu za pamćenje – da njegov projekt nema mnogo smisla, jer vjerojatno „Bog već sve zna“. Kaže se da je Szilárd odgovorio: „Da, naravno, no ne zna moju verziju“.
Ta anegdota došla mi je na pamet dok sam čitao knjigu „Na granici“ koja je javni dnevnik, napisana po sebi, za Boga, za druge; gotovo kako bi potvrdila važnost traženja, i pronalaženja, vremena da se zaustavimo i razmislimo, kako bismo zabilježili što nam se događa i pamtili – rekao je prefekt Ruffini i napomenuo – to svakako znači da samo čuvajući zajedno svoja sjećanja s onima drugih, svoj identitet s onim drugih, samo ostajući vezani uz Boga, samo napuštajući vrtoglavicu samotnoga puta i bez stanke, samo tražeći svjetlo u tami kroz koju prolazimo, uspijeva se, ako se i ne vidi, sagledati istinu stvari i riječima vraćati smisao.
Jedna se riječ posebno provlači kroz tu knjigu: “granica” – rekao je prefekt Dikasterija za komunikaciju i nastavio – Po mišljenju nekih to je nužna granica, ono što nas razdvaja, što nas mora razdvajati i zaštititi. Pa i ako je cijena nemogućnost gledanja iznad Herkulovih stupova našega obzorja. Po mišljenju drugih – među kojima je biskup Nunzio – naprotiv, to je mjesto susreta između nas i ostalih; to je ono što nas ujedinjuje u mnoštvu, ono što naše identitete čini značajnima, svaki dijalog bogatim, obzorje beskonačnim, bez strane zemlje.
Druga je riječ „dijalog“ koji se, u vrijeme kada je monolog prečesto pravilo, često doživljava kao znak slabosti – rekao je prefekt Ruffini i objasnio – U toj se knjizi otkriva kako je istina upravo suprotno. Ni dijalog ni sučeljavanje, kada su autentični, evanđelje ne izjednačuju s duhom vremena. Dijalog nije želja za sintezom pod svaku cijenu. To je sposobnost slušanja, želja za znanjem.
„Dijalog“ i „granica“ dvije su riječi povezane i pogrešno predstavljene. Kada bismo samo pronašli vremena za zaviriti u svoj život, prisjetiti se onoga što smo doživjeli očima srca, jasno bi se očitovalo da je dijalog ono što uvijek tražimo i kako je granica često u nama. U smislu da mi moramo razabrati granicu dobra i zla, gledajući se iznutra. Mi smo ti koji odlučuju što će izići iz našeg srca, a što će ostati unutra – rekao je među ostalim Paolo Ruffini, prefekt Dikasterija za komunikaciju.
(rv/kmc)
