Korizmena obnova

Razmišljanje vlč. Andreja Đuričeka o korizmenom vremenu, objavljeno u Blagovesti br. 02/21

Riječ korizma izaziva u mislima vjernika asocijacije na post, odricanje, molitvu i milostinju. Da, post, molitva i djela ljubavi doista su bitno obilježje korizmenog vremena, pripadaju praksi korizme. Tu praksu molitve, posta i dobročinstava prema siromašnima nalazimo u gotovo svim religijama, možemo reći da se vjerski stavovi opće  ispoljavaju u vidljivim i opipljivim oblicima posta, molitve i altruizma.

Korizmeni post, molitva i djela ljubavi prate opći religijski narativ, ali ujedno nose u sebi posebnost koja ih razlikuje od praksa drugih religija. Ta se posebnost sažima u osnovnom imperativu nasljedovanja Isusa Krista ‒ umrlog i uskrslog Gospodina.

Post, molitva i djela ljubavi nisu ništa drugo nego izrazi vjere u Boga koji nas u Kristu prihvata kao svoju voljenu djecu, svjedočanstvo su nade u kojoj radosno očekujemo preobražaj sebe i svijeta na sliku Kristovu i govor ljubavi prema braći na koju nas potiče primjer Isusa brata.

Upravo post, molitva i djela ljubavi kao način izraza i obnove vrlina vjere, nade, ljubavi ‒ jesu glavna tema ovogodišnje poruke pape Franje koja nosi naslov »Korizma ‒ vrijeme za obnovu vjere, nade i ljubavi«. Evo nam nekoliko nadahnuća za ovogodišnji korizmeni hod.

 

  Vjera

Vjera se u kršćanskom smislu hrani i ispoljava u molitvenom čitanju Svetoga pisma, u lectio divina. Molitvenim se čitanjem ne skupljaju podaci iz oblasti književnosti, povijesti, teologije ili filozofije, nego se ulazi u tok spasonosnih događaja čiji je autor Božja ljubav koja nas je izabrala za sebe prije postanka svijeta. Svi spasonosni događaji kulminiraju u osobi Isusa Krista. Čitajući i moleći Sveto pismo, On postaje naš suvremenik i suprostornik i mi uzimamo na se jaram Njegove sudbine Sina i brata.

Ovdje nije naodmet podsjetiti da je i naša Biskupijska sinoda u »Sažecima odluka« naglasila važnost čitanja i razmatranja Božje riječi: »U sinodalnom procesu otkrivali smo kako je potrebno mnogo življe osobno i zajedničko čitanje i razmatranje Božje Riječi. Zato se svaki župnik obvezuje da svoj osobni pastoralni pohod porodicama, svu svoju katehezu i propovijedanje ‒ usmjerava tako da vjernike potakne na živi odnos prema Riječi Božjoj. Sve porodice poziva da Sveto pismo imaju u svojim domovima na časnom mjestu, da ga redovito čitaju i o tome razmišljaju i razgovaraju. Zato će župnik svake godine povodom Nedjelje Božje Riječi u župi nakon propovijedi i blagoslova priređivati predaju Svetoga pisma vjernicima. Svaki župnik, obavivši po potrebi u pastoralnom centru obuku u vođenju lectio divina, u svojoj će župi svakoga tjedna u godini promicati takve susrete kao način kateheze za odrastle.«

Post je učinkoviti instrument vjere jer pomaže otkrivati prvenstvo Boga kao izvora svega postojećeg, bez koga se sve pretvara u prašinu i sagledavati sebe i svijet sa svim radostima i tugama uvek u odnosu prema tom izvoru. Tako post i demantira lažne glasove ovoga svijeta o samodostatnosti čovjeka baziranoj na sreći proizvodnje i trošenja. Post se ne iscrpljuje samo odricanjem u smislu lišavanja; odricanje u logici vjere je samo korak prema obilju, obilju zajedništva s Onim čija ljubav jedino može definitivno usrećiti ljudsko srce.

 

Nada

U vjeri kao zajedništvu s uskrslim Gospodinom pulsira jaka struja nade, nade u budućnost novog neba i zemlje, temeljene na sigurnosti Božje ljubavi koja je jača od smrti. Ta ljubav neće dopustiti da zlu, patnji, propadanju i smrti pripadne posljednja riječ u povijesti čovjeka i svijeta. U Kristu uskrslom već se dogodila spasonosna transformacija tame groba u svjetlo novoga dana, tuge umiranja u radost života, jednostavno ‒ transformacija smrti u život snagom spašavajuće ljubavi Boga Oca prema svome ljubljenom Sinu. Ta transformacija bit će i naša budućnost jer smo pozvani da posjedujemo slavu Isusa Krista. Tu nadu ne može pokolebati ni trenutna situacija neizvjesnosti prouzrokovana pandemijom, jer ona se temelji na Božjoj vjernosti savezu koji je sklopljen u krvi Isusa Krista. Bog neće dopustiti da propadnu oni koje je sâm preodredio za posinstvo. Iskustvo kršćanske nade pruža sakrament svete ispovijedi ‒ privilegirano mjesto nade ‒ ovdje Bog ide ususret slabom čovjeku, diže ga i otvara horizont njegovog razuma i srca novoj budućnosti. Sveta ispovijed je predokus i anticipacija poslednjeg suda i uspostave Božjega kraljevstva. Iskustvo oprosta i novog početka čini vjernika nositeljem nade ovom svijetu.

Ovdje bih se opet pozvao na odluke naše Sinode u kojima se apostrofira važnost susreta s milosrdnom ljubavlju Boga u sakramentu ispovjedi: »Svaka župna zajednica pod vodstvom župnika posebno brine da se prvi petak živi kao dan pokore, da se daje posebna prilika za posjet bolesnicima, za slavlje sakramenta svete ispovijedi i slavlja misa s homilijom. Župnik će tom prilikom pozivati na redovitu mjesečnu ispovijed i ukazivati na važnost duhovnog vodstva. Onima pak koji se prvi put ispovijedaju dat će priliku da se u tom prvom mjesecu slavlja Božjeg milosrđa mogu svakog tjedna približiti ispovjedniku i tako učvrstiti svoju želju za obraćenjem i duhovnim napredovanjem.«

U korizmi se ovo iskustvo pretače u riječi ohrabrenja upućene braći, riječi koje daju snagu, tješe, nadahnjuju za istinu i dobro. Nekad je dovoljno da nadu prenosi učtiva i ljubazna osoba spremna saslušati, podariti osmjeh i tako pobijediti opasnu napast ravnodušnosti. Ta nada nije puki ljudski optimizam tipa »Ma sve će biti dobro«, ona izvire iz zajedništva s Bogom Stvoriteljem i Spasiteljem, s Bogom s kime i kome se govori u molitvi.

 

Ljubav

Iz iskustva primanja Božje inicijative ljubavi rađa se aktivni pristup drugima, pristup koji se ostvaruje kao ljubav. Odmah na početku treba upozoriti da ljubav kao vrlina ne pripada isključivo afektivnom svijetu prolaznih emocija, nego je snažan dinamizam razuma i volje kojim se izgrađuje pravedno društvo razvoja i napretka za sve, ne isključujući nikoga. Tako shvaćena ljubav je socijalna vrlina neophodna u izgradnji zajednice i upravljanju njome.

Ljubav je ponajprije usmjerena na one slabe i ugrožene i trudi se one sa margine povući u središte da bi i oni imali udjela u dobrobiti društva. Ljubav kao socijalna vrlina ne smije se svesti na nivo ispomaganja u smislu davanja milostinje od svog suviška; s takvim se stavom potrebitima pristupa kao inferiornima ovisnim od sentimenta bogatih. Prava ljubav priznaje dostojanstvo svake osobe tražeći načine kako i one slabe podići na noge, jer ljubav se raduje kad vidi kako drugi raste i napreduje.

Ono darovano nikada nije izgubljeno, nego je mnogostruki dobitak za davatelja, na djelu je paradoks ljubavi: darivanjem se najviše obogaćujemo. Koračajući drugome ususret ‒ približavamo se sebi. Zaboravljanjem sebe u ljubavi ‒ najviše se sjećamo sebe.

vlč. Andrej Đuriček