„Kulturna promjena u crkvi? Europski crkveni poglavari zasjedaju u Welsu“

„Oblikovanje sinodalnosti u Europi – od vizije do plana djelovanja“ – s tim radnim ciljem okupili su se od 14. do 17. septembra 2026. vodeći predstavnici Crkve u Europi, među kojima su i sudionici Katoličke Crkve iz Srbije: kardinal Ladislav Nemet, SVD, beogradski nadbiskup i metropolit, prof. dr. sc. fra Ivan Šarčević i prof. dr. sc. vlč. Hrvoje Špehar, kao i stručnjaci iz različitih disciplina u obrazovnom centru Schloss Puchberg u Welsu u Austriji.

Simpozij, koji organizira Odjel za sinodalnost na Katoličkom privatnom sveučilištu u Linzu (KU Linz) u suradnji s Europskom radnom skupinom Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE), označava važan korak na putu svjetskog sinodalnog procesa koji je pokrenuo papa Franjo, a koji papa Leon XIV. dosljedno nastavlja. Na konferenciji za medije na samom početku pružen je uvid u teme i motive susreta.

Sama brojka sudionika šalje jasnu poruku: više od 180 osoba iz preko 30 europskih zemalja od Portugala do Ukrajine, izaslanstva iz gotovo isto toliko biskupskih konferencija, uključujući 23 biskupa i dva kardinala, vodeći akteri sinodalnog procesa poput Nathalie Becquart (Rim) i nadbiskupa Gintarasa Grušasa (Vilnius, predsjednik Vijeća europskih biskupskih konferencija) te teolozi poput Paula Zulehnera, Gabriele Eder-Cakl, Tomáša Halíka – ovo je više od konferencije, ovo je prekretnica za mjesne Crkve u Europi i odlučujuće usmjeravanje u trenutnoj svjetskoj fazi provedbe sinodalnog procesa od 2025. do 2028. godine. Ono što u Welsu time postaje vidljivo jest nova sinodalna Crkva u nastajanju, Crkva koja se obvezuje na ostvarivanje veće suodlučnosti i odgovornosti, i to ne samo s pogledom prema unutra: kako, glasi jedno od ključnih pitanja susreta, zajedno oblikovati duboki proces transformacije koji podjednako zahvaća i Crkvu i društvo – i kako Crkva pritom sama može postati model za sudjelovanje, dijalog i zajedničko donošenje odluka?

Na konferenciji za medije na početku susreta 14. septembra 2026. postalo je još jasnije: zajednički napor da se Crkvi dade novi oblik trebao bi pozitivno utjecati i na svijet i na društvo. U tom smislu i papa Leon XIV. hrabri sudionike susreta u svojoj pozdravnoj poruci koju je pročitao kardinal Nemet.

Organizatorica, profesorica Klara A. Csiszar, pokretačka je snaga u razvoju sinodalnog procesa na europskoj razini. Kao voditeljica Odjela za sinodalnost na KU Linz, ona od 2025. godine koordinira istraživačku skupinu od oko 20 teologinja i teologa, kanonskih pravnika i sociologa religije iz istočne i zapadne Europe. Kako bi sinodalnost postala kulturom, a ne ostala samo programom, potrebno je uvažiti vrlo različite kontekste u Europi. Stoga se i u Welsu primjenjuje provjereni model Svjetske sinode iz Rima: kroz koncentrirani rad za zajedničkim stolovima – za kojima svaki sudionik može govoriti i biti saslušan – te kroz elemente zajedničke meditacije i refleksije, u središtu je praksa: „U kojem smjeru se može osmisliti plan djelovanja (roadmap) te gdje u Europi leže naše snage, a gdje naše blokade.“ Cilj je tekst koji će biti predan Vijeću europskih biskupskih konferencija i koji će ući u pripremu Kontinentalne skupštine u proljeće 2028. godine. Pritom se sporna pitanja neće gurati pod tepih, već će se jasno adresirati. Csiszar naglašava: „Crkveno savjetovanje treba mjesto na kojem se mogu izreći i neugodni nalazi; i treba dokumentaciju koja je kasnije provjerljiva. Za tri godine će se tako moći reći je li se nešto promijenilo. Upravo zato smo ovdje.“

Kao biskup domaćin ovog susreta, biskup Manfred Scheuer naglašava: „Sinodalnost je za mene ponajprije duhovan stav i stil postojanja Crkve. Ona je suprotnost društvu u kojem svatko sjedi u svom mjehuriću (balonu) i ljuti se na mišljenja drugih. Biti zajedno na putu, s Bogom, s ljudima našega vremena i s drugim konfesijama.“ Upravo i aktualni „Put prema budućnosti“ (Zukunftsweg) Biskupije Linz, kao polje učenja i eksperimentiranja za široko promišljenu Crkvu, uvažava sinodalni proces: „Ono što je moguće u Linzu, može ohrabriti druge na nekom drugom mjestu, a ono što drugi već odavno čine, može potaknuti nas.“ Pritom Scheuer posebno ističe temu suodlučivanja i odgovornosti žena u Crkvi. Susret u Puchbergu važna je stanica na putu kojemu se posvetila i Austrijska biskupska konferencija: 2027. godine u Mariazellu će se održati studijski dan posvećen pitanjima sinodalnosti.

Kardinal Ladislav Nemet, SVD, beogradski nadbiskup i metropolit, predani je graditelj mostova između Istoka i Zapada, a njegova životna priča između Srbije, Mađarske, Poljske, Italije, Austrije i Filipina dio je proživljene povijesti: „Ova biografija naučila me jednomu: različitost nije problem kojim treba upravljati. Ona je prirodni oblik Crkve.“ Pritom je potrebno biti realističan i ozbiljno se suočiti s drugom stranom: „Razlike ne nestaju time što ih se zaobilazi. Tko dolazi iz velike Crkve, trebao bi se čuvati toga da vlastiti tempo smatra europskim tempom.“ Za uzajamno nerazumijevanje, različite brzine i razilaženja u crkvenoj samopercepciji postoje povijesni razlozi. Razumijevanje tih razloga izazovan je zajednički zadatak: „Obje strane imaju što dati jedna drugoj, ali premalo slušaju jedna drugu.“ Ipak, Nemet vidi dobre snage na djelu: „Crkve u Europi mogu biti mjesta na kojima se vježba pomirenje.“ I premda se Europa trenutačno opisuje kao kontinent kriza, „čvrsto vjerujem da iz toga može izrasti kontinent nade.“

„Crkva koja uči podnositi suprotnosti bez raspadanja i s poštovanjem u različitosti putovati zajedno, ima što ponuditi našim društvima. Ne kao pouku, to nikako, nego kao mjesto gdje ljudi još uvijek slušaju jedni druge, podnose napetosti i ne žele uništiti jedni druge“, tako kardinal Jean-Claude Hollerich, luksemburški nadbiskup, opisuje poticaj koji susret u Welsu može dati i izvan užeg područja Crkve: napetosti pripadaju zajedničkom putu, one nisu nikakva nezgoda na radu, već izraz čudesne raznolikosti od 1,4 milijarde katolika diljem svijeta. Vjera se živi u vrlo različitim kontekstima, u Africi, Aziji, Latinskoj Americi, Oceaniji, Europi – zdrava decentralizacija nije povlačenje jedinstva, već njegov zreliji oblik. Stoga se zajednički traže načini kako polaganje računa, transparentnost i suodgovornost mogu postati konkretni na svim razinama. Hollerich ovdje pronalazi i vrlo jasne riječi: „Ako se žene u Crkvi ne osjećaju kao kod kuće, mi smo kao kršćani zakazali. To će nas pitanje i dalje pratiti i ono zahtijeva iskrenost.“ Istodobno, Hollerich podsjeća na to gdje se proživljena sinodalnost mora dokazati: „Nikako u Rimu. To su župe, biskupije, ustanove za izobrazbu, sveučilišta, fakulteti, crkvena tijela na licu mjesta. Tamo se odlučuje donosi li ovaj put plodove, a ja sam pun pouzdanja da hoće, inače danas ne bih bio ovdje.“

O sinodalnom procesu

Papa Franjo je „sinodalnost“, zajednički put, a time i kulturnu promjenu u Crkvi, učinio programom svoga pontifikata: sa Svjetskom sinodom (2021. – 2024.) pokrenuo je najveći proces savjetovanja u povijesti Crkve – milijuni vjernika na svim kontinentima upitani su kako bi Crkva ubuduće trebala odlučivati i djelovati. U listopadu 2024. bio je dovršen Završni dokument. Pod papom Leonom XIV. taj se put nastavlja dosljednim procesom provedbe koji obuhvaća sve dijelove Opće Crkve. Pritom je jedno pitanje u središtu: kako od sinodalne vizije stvoriti proživljenu stvarnost i institucionalnu praksu? Iskustva i rezultati bit će tema Europske crkvene skupštine u proljeće 2028. godine te, paralelno s time, drugih kontinentalnih susreta, dok će se u jesen 2028. u Rimu održati Opća crkvena skupština.

Sinodalnost – od grčkog syn-hodos, „zajednički put“ – označava kulturnu promjenu u Katoličkoj Crkvi: riječ je o sudjelovanju, transparentnosti i zajedničkom donošenju odluka – pitanjima koja pokreću i demokratska društva, a na koja Crkva odgovara na svoj vlastiti način. Korijeni ove prakse, koju je Drugi vatikanski sabor (1962. – 1965.) ponovno osvijestio, sežu unatrag do prvih stoljeća kršćanstva.

Izvor: dioezese-linz.at / KMC

📷 © MIG-Pictures e.U./Michaela Greil