Homelokalne vestiLiturgija u perspektivi sinodalnih zasedanja

Liturgija u perspektivi sinodalnih zasedanja

Drugo plenarno zasedanje Prve sinode Beogradske nadbiskupije

Drugo zasedanje sinode naše nadbiskupije održano je u subotu 27. juna 2020. u Crkvi Sv. Ante u Beogradu. Okupljanje članova sinode – ima ih ukupno 75 – bilo je predviđeno još u mesecu aprilu, ali zbog izvanrednog stanja u zemlji povodom epidemije koronavirusa to nije bilo moguće. Upravo zbog svih preventivnih mera, zasedanje je ovog puta trajalo kraće od prvog, a mesto okupljanja bila je crkva gde je mogla da se poštuje propisana fizička distanca.

Tema za razmatranje i diskusiju bila je liturgija, koja obuhvata svih šest sakramenata, nedelja kao dan Gospodnji, pučke pobožnosti i hodočašća kao i kršćanski sprovod. Ovaj materijal članovi sinode primili su dve nedelje ranije u obliku brušure kako bi mogli da ga prouče i pripreme se za intervent ličnim predlozima.

Prilikom otvaranja ovog zasedanja nadbiskup mons. Stanislav Hočevar – predsednik sinode – obratio se članovima sinode istakavši da uprkos tome što izvanredne zdravstvene mere određuju vreme i kraj samog zasedanja, milošću zajedništva s Kristom i milošću zajedništva među nama članovima Nadbiskupije – nikako nije umanjena Ljubav koja nas saziva, povezuje i nadahnjuje. Naprotiv, svako iskušenje nam pomaže da postanemo zreliji.

Mons. Hočevar podsetio je na 2. vatikanski crkveni sabor kazavši da je svoju milenijumsku misiju on započeo upravo promišljajući o liturgiji, jer vatikanski sabor smatra da njemu na poseban način pripada i briga oko obnove i negovanja liturgije. Dalje, nadbiskup smatra da je samo obnovom i negovanjem liturgije moguće postizati ova četiri najvažnija cilja života: svetost života svih kršćana, stalnu reformu prolaznih struktura, jedinstvo kršćana i misijski podsticaj Crkve. Mons. Hočevar je na kraju još naglasio da sinodu slavimo upravo zato da bismo sve to osvestili, da ne bismo izgubili ništa što je dosad bilo lepo i dostojno učinjeno, ali isto tako da ne bismo zaboravili kulturu i duh zemlje u kojoj živimo. Sinoda će, dakle, postići svoje ciljeve ako bude očistila našu ličnu i društvenu grešnu prošlost, zaključio je nadbiskup.

Dekan beogradski i župnik Svetog Ante fra Ilija Alandžak imao je centralno izlaganje o liturgiji kao perspektivi sinodalnih zasedanja. Između ostalog, naglasio je: »Ranjena je i krhka vjera ako nije osvjedočena življenjem i ukoliko se ne snaži slavljenjem u zajednici. Stoga je nerazdvojivo jedinstvo vjere i liturgije. Kriza životvorne vjere i kriza životvorne liturgije u mnogim se zajednicama pokušava na neki način ozdraviti razdvojeno. Najdublja kriza liturgije nastaje iz njezine odijeljenosti od vjere.

Životnost liturgije ne mjeri se učestalošću, nego istinitošću slavljenja. Bez vjere koja liturgiji daje istinitost i smisao, liturgijska praksa vodi u obredni konzumerizam koji se ne može doživjeti kao radost slavljenja i kao udioništvo u darovanom spasenju.

Liturgija se obnavlja vjerom, a vjera se hrani liturgijom.

Slavljenje vjere na osobit način dolazi do svoga vrhunca u slavljenju Prvoga dana svakog tjedna, koji se zove dan Gospodnji ili nedjelja; Crkva slavi uskrsno otajstvo prema apostolskoj predaji što ima svoj početak u samom danu Kristova uskrsnuća.

Liturgija ima zadaću sakramentalizirati život. Bog ne želi nikoga prisiljavati na vjeru i prijateljstvo s Njime i zato je skrovit, tajanstven, ne dade se ’dokazati’. No Bog komunicira s nama na način kako i mi međusobno komuniciramo: znakovima, govorom, simbolima, gestama, poklonima – darovima…

Sakramenti su vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti, baš kao što i prijateljski pokloni nisu sami sebi svrha, nego se po njima želi prijateljima izraziti poštovanje i ljubav. Stoga sakrament koji nije doista življen ostaje samo na običajnoj razini, baš kao što i poklon prijatelju neće izazvati nikakvu radost ako se tu ne razmjenjuje prijateljstvo.

Oblici, sadržaj i značenje sakramenata prikazuju se na dvije razine: na pojavnoj (povijesna utemeljenost sakramenta te vjerska kultura i običaj); na duhovnoj (uspostavlja se čovjekov odnos s Bogom posredstvom sakramenata). Krštenjem postajemo ’pridruženim članom kršćanske zajednice’.

Da bi sve bilo skladno i dobro pripremljeno, nameće se potreba osnivanja Pastoralnog centra Nadbiskupije koji će redovito predviđati cjeloviti program i uvođenje kandidata u život i stvarnost Nadbiskupije. Patoralni centar uz sudjelovanje župnika i dekana trebao bi brinuti oko uvođenja kandidata u službe psalmista, pjevača, orguljaša, ministranata, čitača, djelatnika Caritasa i onih koji se brinu za starije i nemoćne, njihov godišnji susret i informiranje o životu župe.«

Nakon izlaganja usledila je rasprava o temi liturgije i sakramenata. Kao zanimljivost navedimo podatak da je u raspravi, koja je u dva dela trajala ukupno dva sata, bilo 35 intervenata i 47 predloga za koje se na kraju glasalo.

U zaključnom delu rasprave fra Ilija Alandžak je izneo sledeće: »Realnost koju ste istakli prati nas na svakom koraku. Budući pastoralni centar Ivan Dobri trebao bi posložiti sva ta pitanja.« Fra Ilija je istakao da se preporučuje ispoved van misnog slavlja i da bi sveštenici trebalo više da budu na raspolaganju. Kontstovao je da se mnogo priča a premalo svedoči, pa zato nema duhovnih poziva. Pohvalio je predlog da se više vremena posveti klanjanju.

Predsednik zasedanja mons. Stanislav Hočevar uputio je primedbu da je najviše vremena posvećeno sahrani, a zanimljivo – nije bilo mnogo reči o sakramentu krštenja i katekumenata, što je u našoj sredini od velikog značaja. Pomenuo je važnost pitanja da li devojke i žene mogu više da se uključe u službu ministranata.

Nadbiskup je još naglasio da je veliko pitanje savest ispovedanja; primoravanja i neprimoravanja. »Savest je za mene glavno merilo, ali nije vrhovno«, rekao je i nastavio: »To znači da smo mi dužni da same sebe neprestano vaspitavamo da bismo što bolje shvatili i Božju volju i svoje životne zadatke. Kao što je papa Ivan XXIII rekao, danas je najveći greh činjenica da više ne prepoznajemo greh. Neka dalji rad sinode bude i poziv na to važno pitanje. Sve tajne moramo da sagledavamo u nekom širem kontekstu antropologije i savremenog života.« Nadbiskup je rekao i da se oseća potreba za đakonima, oženjenim muškarcima, da bi oni davali više na raspolaganje: oni bi najbolje povezivali duhovnu i organizacionu dimenziju. Takođe treba razmišljati i o ulozi žene u našoj crkvenoj zajednici.

Da zaključimo rečima fra Ilije: »Ako je krunica nastala kao ’časoslov laika’ koji nisu znali latinski, ne bismo li danas taj časoslov trebali više vrednovati? Nešto možemo sami, a za neke druge stvari potrebna je reforma same liturgije. Drugi vatikanski sabor nas je poučio da liturgija nije nešto jednolično, da se neke stvari mogu, a neke štoviše i moraju mijenjati ako više nisu izraz življenog vremena…«

Robert Zajc

FOLLOW US ON: