Mistagogija u doba koronavirusa – kako promatrati, sagledavati i procjenjivati situaciju u kojoj se nalazimo

Ljudski je intelekt ograničen i srce preusko da bismo u jednom danu shvatili i prihvatili veličinu, dubinu i širinu takvog blagdana kao što je Uskrs, koji smatramo višeslojnom stvarnošću. Spasonosni događaj Uskrsa vrhunac je spasonosnog djelovanja Boga u povijesti čovjeka i sadrži dvije dimenzije ‒ jednu objektivnu, činjeničnu, jer govori o stvarnosti, o konkretnom dešavanju u vremenu i prostoru čovjeka; i drugu subjektivnu ‒ jer je fokus stavljen na utjecaj u tom smislu kako se događaj odnosi na čovjeka i kako on u njemu participira nadilazeći prostor i vrijeme u kojem se sam događaj odigrao. U tom se smislu blagdani zacrtani u crkvenom kalendaru sastoje od komponente sjećanja ‒ ono pokriva tu prvu, objektivnu dimenziju događaja ‒ i komponente sakramenta, koja se odnosi na subjektivnu dimenziju, budući da se slavljenjem sakramenta ostvaruje ulazak u povijest Isusa Krista, sudjelovanje u Njegovoj sudbini time što se postalo Njegovim sljedbenikom.

U slavlju Uskrsa sjećanje na Isusovu pobjedu nad smrću prati i duboka, integralna refleksija, slavljenje ili obnova sakramenta kršćanske inicijacije ‒ krštenja, Euharistije i krizme, kojima se na se uzima jaram i breme umrlog, uskrslog i na nebo uzašlog Gospodina. Crkva je kao mudri pedagog odredila pedeset dana kao vrijeme sjećanja na veliko Božje djelo uskrsne pobjede, zahvaljivanja za Njegove plodove u našoj egzistenciji, refleksije o križu i praznom grobu kao vrhuncu Božje objave te uključivanja u otajstvo umrlog i uskrslog Krista slavljenjem i obnovom sakramenata inicijacije. U jeziku teologije i kršćanske duhovnosti, ovo vrijeme nosi naziv mistagogije ‒ uvođenja u otajstvo smrti i uskrsnuća da bi ono bilo shvaćeno intelektom, prihvaćeno srcem i oblikovalo svaku oblast ljudske djelatnosti. Mistagogija je u antičkoj Crkvi bila primarno namijenjena novokrštenicima koji su na uskrsnom bdjenju bili kršteni, krizmani i pričešćeni. Jednu sedmicu poslije primanja sakramenata oni se okupljaju u crkvi i slušaju posebne kateheze da bi svoju spoznaju Isusa Krista i doživljaj pripadnosti Njemu produbili, učvrstili i razvili.

U ovoj nam je godini opasnost od pandemije koronavirusa uskratila slavlje Uskrsa i mistagogije u crkvama. Ali kako smo u prošlom razmišljanju zaključili da kriza pandemije ipak pruža priliku da u posebnim uvjetima iskusimo pashalni misterij Isusove smrti i uskrsnuća, i u ovo vrijeme posebnih mjera radi zaštite zdravlja možemo obnoviti i učvrstiti svoju odluku prianjanja uz Krista. Mistagoški, to znači da u svjetlu sakramenata krštenja, Euharistije i krizme, koje smo primili, možemo promatrati, sagledavati i procjenjivati situaciju u kojoj se nalazimo.

Evo nekoliko poticaja u tom smislu…

Krštenje ‒ biti pokopan s Kristom i s Njime ustati za novi život

Kršćanin je onaj koji dijeli Isusovu sudbinu voljenog Sina. Njegov se sinovski identitet ostvario u pashalnom događaju smrti i uskrsnuća: izgubivši sve vidljive i opipljive ljudske sigurnosti On se s povjerenjem prepušta zagrljaju Boga Oca koji Ga prihvaća kao svoju voljenu svojinu. Taj očinski zagrljaj je garancija Njegovog opstanka u budućnosti novog života. U sakramentu krštenja mi poput Isusa gubimo sebe prepuštajući se ljubavi Boga Oca koja nam jedina garantira opstanak, odričemo se svoga Ja da bismo ga ponovno pronašli, dobili i sačuvali u Božjem očinskom Ti. U krštenju se događa umiranje, skidanje i izbacivanje, da bi se odozgo steklo ono novo ‒ neprolazno i stabilno.

Ako aktualnu situaciju pandemije promatramo kao krštenici, dakle ljudi koji znaju umirati i ustajati na novi život, možemo pristupiti stvarnosti kao prilici da umrtvimo i sahranimo tijelo oholosti s njegovim požudama, a podignemo na život poniznost nade. Kao kršćani želimo prisustvovati sahrani ohole čežnje za vladanjem, upravljanjem, nametanjem koje se ničega i nikoga ne plaši, toliko je samouvjerena da ne računa ni na što što bi moglo pomrsiti njene planove. Na grobu želimo susresti poniznu svijest o uvjetovanosti naših života, o ambivalentnosti napretka, jer svaki korak naprijed prati sjena opasnosti nazadovanja, jer svaka izgradnja raja ovdje na zemlji može biti poljuljana, jer se neki izumi mogu obiti o glavu svojih pronalazača… Onaj tko je kršten ne hrani ovakvim stavom pesimizam koji bi dizao ruke od ovoga svijeta, nego samo sahranjuje samodostatnu umišljenu pretenziju ‒ koja poslije neuspjeha ionako vodi padu u depresiju razočaranja ‒ i diže na noge nadu u definitivnu slobodu i napredak koji se događa kao preobrazba svijeta u uskrslog Gospodina na kraju vremena.

Euharistija ‒ jelo i piće

Svako uzimanje i blagovanje hrane je čin preobraženja: ono što dolazi izvana ulazi u konzumenta i preobražava se u energiju koja kola njegovim organizmom. Analogno tome, i Krista i Njegovu ponudu zajedništva možemo približiti simbolom hrane. On sam dolazi nam izvana ususret i primajući Njegovu ljubav postajemo kao On (za razliku od uzimanja hrane), a to suobličenje Njemu je jedini način da sačuvamo naš Ja time što postajemo još autentičniji, vlastitiji, originalniji. Zahvaljujući Isusovom Ti, moj Ja se učvršćuje, produbljuje i stabilizira. U vremenu pandemije favorizira se distanciranje od drugih koji se smatraju potencijalnim izvorom zaraze. Preporučuje se izbjegavanje kontakta, susreti i okupljanja su neprihvatljivi. Takve zabrane i zaštitne mjere mogu stvarati ozračje nepovjerenja i sumnji u druge. Euharistijski čovjek koji Krista blaguje kao kruh i pije kao vino zauzima u društvu suočenom s krizom pandemije funkciju korektiva i opomene, suprotstavljajući se atmosferi nepovjerenja, distanciranja i sumnje, svjestan da poštovanje mjera fizičke udaljenosti i izolacije ne treba oslabiti zajedništvo, ugroziti solidarnost ili osporiti imperativ dijaloga. Doživljavajući ulazak Isusovog Ti kao prijatelja u srce, pričesnik prihvaća druge ne kao prijetnju, opasnost ili rizik koji treba izbjegavati, nego kao braću s kojom treba graditi zajedništvo. Na kraju, samo u dijalogu s onim Ti drugoga ostvaruje se moj Ja.

Duh istine i ljubavi

Isusovi učenici su na dan Pedesetnice primili dar Duha, Isusovog i Očevog, Duha koji ih je uveo u punu istinu ‒ shvatili su smisao i bit Isusove misije i svoje mjesto u njoj ‒ i upalio u njima oganj ljubavi da tu istinu znaju saopćiti, prenijeti drugima da bi se i oni obogatili i oplemenili zajedništvom s Isusom. Istina i ljubav postali su spiritus movens svih apostolskih pothvata u drevnoj Crkvi. U izvanrednoj situaciji epidemije pojačana je potražnja za relevantnim informacijama, uputama i savjetima. S velikom pozornošću bile su praćene konferencije za novinare članova kriznog štaba, prikupljale se informacije medicinskih stručnjaka i pratile naredbe političara. U kriznim vremenima pojavljuju se informacije koje ne odgovaraju istini i spadaju u senzacionalizam koji po svaku cijenu i nauštrb istine želi privući pažnju i ostvariti profit, ili pak komunikacija može postati manipulativnom propagandom s ciljem pridobivanja građana za svoju političku opciju. Čovjek obilježen Isusovim Duhom polaže istinu i ljubav kao kamen temeljac svake komunikacije. Istina i ljubav određuju sadržaj i formu, cilj i proces komunikacije. Istina i ljubav su odgovor na pitanje što, kako i zašto komuniciramo. Situacija pandemije je jasno pokazala da kriza može biti učinkovito savladana ako komunikacija u društvu prati imperativ istine i bratske ljubavi. To nije nedostižna utopija, nego neophodan uvjet razvoja.

Andrej Đuriček