Dvadeseta obljetnica biskupskog ređenja mons. Stanislava Hočevara, nadbiskupa i metropolita beogradskog

Na blagdan Marije Pomoćnice, pre 20. godina, Gospodin nam je poslao jedan veliki dar. Darovao nam je našeg nadbiskupa mons. Stanislava Hočevara za nadpastira.

Zahvaljujući Bogu na tom daru, 24. maja 2020 okupili smo se da zajedno u crkvi Krista Kralja, svečanim euharistijskim slavljem, proslavimo ovu godišnjicu biskupskog ređenja našeg nadbiskupa mons. Stanislava Hočevara, koji nas već 20 godina vodi, možemo slobodno reći poput Mojsija koji je Božjom Voljom i Snagom vodio povereno mu stado Božje.

Uz koncelebraciju svećenika Beogradske nadbiskupije, svečano slavlje upotpunio je prisustvom i predstavnik sestrinske Pravoslavne crkve, protođakon Radomir Rakić.

U homiliji se preuzvišeni dotakao najaktuelnije teme koja pogađa celi svet. “Ako naime sama knjiga Postanka svedoči da je Bog Tvorac već u zemaljskom raju pokazao kakvo zlo čovjek može učiniti svojim neposluhom Božjoj volji, onda današnji čovek može svojom sebičnosti prouzročiti daleko veće zlo. I to se već događa”, rekao je nadbiskup.

Istakao je takođe da nas je Marija pomoćnica naučila da se samo u velikom poštovanju može slušati i shvatiti Reč Gospoda i da se od križa ne beži nego pod njim uspravno stoji i da se nakon Isusova uzdignuća ne smemo pasivizirati niti individualistički raspršiti.

Na kraju svete mise generalni vikar, mons. Aleksandar Kovačević je u ime svih svećenika kao i u ime župe Krista Kralja uputio čestitke beogradskom nadbiskupu mons. Stanislavu Hočevaru i predao mu buket cveća.

Svečana proslava dvadesete obletnice biskupstva nadbiskupa Hočevara biti će proslavljena na jesen.

Nadbiskupovu propoved u nastavku objavljujemo u celosti:

 

Molitva – kormilo povijesti

                Braćo i sestre, dragi svi vi prijatelji u Gospodinu Isusu Kristu!

U našim srcima struji uskrsna snaga; naše oči usmjerene su onamo kamo se uzdigla naša glava i Gospodin; naš razum pak ustrajno vapi za onom mudrošću koju dijeli samo Sveti Duh. Zato je naše stanje duha u vremenu između Spasovdana i Pedesetnice baš teško opisati… Tim više ako se na ovu 7. uskrsnu nedjelju sjetimo da nam je Majka Crkva odredila ovaj dan kao dan komunikacije, dan društvenog pa, dakle, i Crkvenog priopćavanja. Dan, dakle, kad bi između svih srdaca i umova, između svih naših ustanova i zajednica trebala stvarno strujati samo istina, samo ljubav, nada; ukratko – cjelovito međusobno dopunjavanje. Da bi ovo naše čuđenje bilo još veće, sjetimo se da Djela apostolska u prvom čitanju ovoga dana iznose kako među apostolima kao magnet i majčinski oslonac boravi sama Isusova Majka Marija. Bogata povijest Crkve nju iskustvenom spoznajom opravdano naziva Pomoćnicom, a taj njezin blagdan smješta upravo na ovaj današnji dan, 24. maja, kad je papa Pio VII. bio oslobođen avinjonskog ropstva i kad se vratio na Petrovu Stolicu u Rim. Naš pak bratski, osobito slavenski Istok – slavi na ovaj dan nikad dovoljno poštovanu braću sv. Ćirila i Metoda! Kako onda da se toj veličanstvenoj stvarnosti pripoji još jedna neznatna, jedva vidljiva ljubica dvadesete obljetnice biskupskog posvećenja beogradskog nadbiskupa?

Ali ova neobična mnogolikost današnjega dana upućuje nas na prejasnu usmjerenost činjenica da prvo čitanje govori samo o tome kako se Dvanaestorica zajedno s Bogorodicom zadržavaju u molitvi, u klicanju Duha s visine, dok je evanđelje dana ona najintimnija Isusova molitva prije najsudbonosnijeg Njegovog čina: muke, smrti i uskrsnuća.

Spoznavši to, predraga braćo i sestre, trebali bismo zapravo zastati s našim daljnjim promišljanjem. Aktualizirajmo ipak ovu temeljnu konstataciju. To da i mi, braćo i sestre, živimo sada i ovdje u izazovnom trenutku – ne treba naglašavati. Kako govore vođe naroda, izlazimo iz veće opasnosti pandemije, ali se, po njihovim riječima, ne smijemo opustiti. Strahujemo naime da se ona može brzo povratiti. Ali strahujemo prije svega onim najelementarnijim iskustvom koje je davno lucidno izrazio kralj David: »Rado padam u ruke živoga Boga, ali se jako bojim pasti u ruke čovjeka…« Ako naime sama knjiga Postanka svjedoči da je Bog Tvorac već u zemaljskom raju pokazao kakvo zlo čovjek može učiniti svojim neposluhom Božjoj volji, pa ga je nakon grijeha istjerao iz toga raja, onda današnji čovjek – divovskim razvojem znanosti i globalnom organiziranosti – može svojom sebičnosti prouzročiti daleko veće zlo. I to se već događa; upravo odatle toliko neizvjesnosti i straha pred budućnosti. Nama je pak potpuno jasno: samo Bog je apsolutni gospodar budućnosti. A to onda znači da bez našeg odnosa s Njim – nemamo budućnosti. Bez čistog, to jest najdubljeg i najiskrenijeg odnosa ljubavi prema Njemu nitko od nas ne može živjeti iz nade i za Nadu, to jest za budućnost. Ako, nadalje, govorimo o molitvi, onda znamo da molitva nije u prvom redu izgovaranje onih nekoliko najosnovnijih riječi kojima su nas naučile naše majke. Kao što je raslo i napredovalo naše tijelo, kao što se naš razum otvarao istini, sabirala se naša životna iskustva a srce otvaralo ljubavi, tako bi iz dana u dan, iz godine u godinu, iz važnih odluka u važna događanja – trebala rasti i naša sposobnost molitve i svestranog razgovora s Bogom.

Dopustili smo veliku katastrofu da materijalizam uništi mističnu dimenziju našeg bivstvovanja, a aktivizam duhovnost. Naime, kao što naše tijelo traži čisti zrak, tako naše nutarnje biće traži čisti zrak Božjega Duha, da bi se iz Njega, dakle Duha, mogla roditi naša zrela osobnost. Kao što je čitav svoj zemaljski život Isus tražio mjesto za osamu i molitvu te tako dobivao snagu i svjetlost za svoje poslanje; tako nitko od nas ne može cjelovito izvršiti svoje životno poslanje bez molitve. Bez molitve – toga predivnog neprekinutog napajanja stvaralačkom energijom Boga Oca. Bez napajanja svespasavajućom energijom Krista Spasitelja! Bez napajanja sveznajućom i svega sjećajućom se mudrosti Duha Svetoga. Bez te božanske energije prepušteni smo igri zemaljske sebičnosti…

Apostolska djela ovoga dana svjedoče da zajednica koja jednodušno uzima u ruke kormilo molitve, može iz općeg rasula, straha, neznanja i bježanja ‒ dočekati novi vjetar duha, vatru ljubavi i čistog nebeskog goluba jedinstva te tako započeti novu povijest.

U čemu je Bogorodica Marija naša pomoćnica? Ona nam je pomoćnica zato što nas je naučila da se samo u velikom poštovanju može slušati i shvatiti Riječ Gospodnju; da se od križa ne bježi nego pod njim uspravno stoji; da se nakon Isusova uzdignuća ne smijemo pasivizirati niti individualistički raspršiti. Naprotiv: svi se trebamo kao jedno srce i jedna duša okupljati u dvorani Posljednje večere, u dvorani euharistije, i to na gornjem katu, nadvisujući tako mentalitet ovoga našeg svijeta te tako kormilom molitve zazivati Duha s visine. Jer sve što je sȁmo tjelesno i zemaljsko ‒ nema stabilnosti, a kamoli budućnosti. Zato Isus u molitvi Ocu govori: »Oče, dolazim da njima – mojim učenicima – pripravim prostor. I gdje budem ja, tamo će biti i oni, moji učenici. Neću ih ostaviti same kao sirote. Jer oni su u meni, Oče, kao što si Ti u meni i ja u Tebi!«

Braćo i sestre, tko nam od naših zemaljskih gospodara i poslodavaca priprema mjesto za čitavu vječnost; tko nam od naših zemaljskih gospodara i poslodavaca obećava da ćemo biti s njima, s njima u istom dostojanstvu, sreći i zajedništvu? Koji nam to naši gospodari ulijevaju sigurnost da će doći po nas, besplatno nas odvesti u predjele sreće te nas cijelu vječnost hraniti najboljom hranom i najizvrsnijim pićem, i to besplatno?! Sretni u svojoj božanskoj sreći da možemo i mi biti sretni? Kako je, dakle, moguće da to ne spoznajemo pa redovito više vjerujemo onima koji nas zavode i varaju, dajući nam tolika lažna obećanja? Braćo i sestre, ovo je bio i ostaje naš najveći grijeh: da više vjerujemo zmiji negoli Bogu; zavodniku negoli svome Vođi i svojoj Glavi, Glavi cijele Crkve i čovječanstva, Kristu Gospodinu.

Evo zašto je toliko potrebna ova duhovska devetnica molitve! Evo zašto trebamo Mariju Pomoćnicu kao voditeljicu ka istini života. Trebamo i Nedjelju komunikacije, da bismo u svemu promicali zajedništvo, a ne razdor. Toliko sam zahvalan Gospodinu što me je pozvao, iako nedostojnog, na služenje tom najpotrebnijem jedinstvu upravo ovdje, na mostu između Istoka i Zapada. Hvala vam za sve molitve i preporučujem vam se za budućnost…

(kmc)