Mons. Marko Čolić pokopan u rodnoj župi Pećnik u Bosni i Hercegovini
Svećenik Beogradske nadbiskupija mons. dr. Marko Čolić, koji je u 82. godini života preminuo u četvrtak 10. novembra 2022. godine u Domu za svećenike u Đakovu, pokopan je u ponedjeljak 14. novembra u svojoj rodnoj župu sv. Alojzija Gonzage u Pećniku u Bosni i Hercegovini, Vrhbosanska nadbiskupija.
Tijelo pokojnika u župnoj crkvi dočekali su uz molitvu župnik Pećnika vlč. Andrija Janjić i fra Ilija Alandžak, dekan Beogradskog dekanata, dok je euharistijsko slavlje za pokoj duše mons. Čolića u zajedništvu s dvadesetak svećenika iz Beogradske, Vrhbosanske i Đakovačko-osječke nadbiskupije te Banjalučke biskupije predvodio beogradski nadbiskup u miru mons. Stanislav Hočevar, apostolski administrator Beogradske nadbiskupije.
U prigodnoj homiliji mons. Hočevar osvrnuo se na prolaznost rekavši kako je upravo i smrt ona koja svakoga čovjeka uči životu. U propovijedi mons. Hočevar dotakao se i bogatog životnog puta mons. Čolića iskreno mu zahvalivši što je kroz život vršio tolike odgovorne službe ne samo za i u Beogradskoj nadbiskupiji već i na području sveopće Crkve. Mons. Čolića ocrtao je kao svećenika koji je bio darovan Beogradskoj nadbiskupiji i kao osobu koja je imala brojne talente, darove, ali usprkos svim dužnostima i životnim iskustvima kao osobu koja je uvijek ostala samozatajna i ponizna. „Iako izvanredno inteligentan po svojoj prirodi nije volio javno isticati i javno dijeliti savjete“, istaknuo je mons. Hočevar, dodavši kako mons Čolić nikada nije bio samo puki promatrač i interpretator niti kritičar, već da je potiho i u osobnim razgovorima uvijek bio na pomoć kao dobar savjetnik. „Sačuvao je mir i sve je uvek predavao u Božje ruke znajući da će istinski mir na kraju svega naći uvijek u upravo Njemu, u Bogu“, zaključio je mons. Hočevar zahvalivši i svojo rodbini koja je čitav život pratila mons. Čolića na njegovom ovozemnom životnom putu. Prisjetio se i posljednjih godina života mons. Čolića koje su bile obilježene teškom bolešću i patnjom koju je mons. Čolić prikazivao za sve koje je poznavao, ali i za cijelu Beogradsku nadbiskupiju. Iskreno je zahvalio Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i svim djelatnicima Doma za svećenike u Đakovu u kojem je mons. Čolić proveo protekla tri mjeseca svojega života gdje je gotovo do zadnjega svoga dana života bio na nogama zahvaljujući dobroj brizi i ljubavi svih djelatnika Doma koji su uvijek bili uz njega.
Od pokojnog mons. Čolića oprostio se i vlč. Petar Vidović, ravnatelj Doma za svećenike u Đakovu zahvalivši na život mons. Čolića i kratkom vremenu koje je proveo u samom Domu te činjenici da je na sve djelatnike, ali i svećenike koji su smješteni u Domu, ostavio duboki trag napose svojom blagom naravi, smirenošću i predanosti volji Očevoj.
Doborski dekan preč. Ilija Orkić u ime župa rodnoga kraja mons. Čolića i svih vjernika također se oprostio od pokojnika rekavši kako mons. Čolić nije možda dao puno samoj rodnoj župi Pećnik u koju se rado povremeno navraćao, ali da je Crkvi poklonio cijeli svoj život i djelovao ondje gdje ga je ona trebala i poslala. Zaključio je kako je župa Pećnik ona koja je darovala dobrog svećenika i da na to može biti i ponosna.
Mons. Čolić nakon mise zadušnice pokopan je u obiteljsku grobnicu na groblju u Pećniku, a sprovodne obrede također je predvodio mons. Hočevar.
Životopis mons. Marka Čolića
Marko Čolić rođen je 1940. u Pećniku kod Modriče, BiH (župa sv. Alojzija Gonzage, Vrhbosanska nadbiskupija). Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu 1952. godine, a zatim je maturirao u Modriči 1956. godine. Prvu godinu velike mature završio je u Gradačcu 1957. godine, a ostale godine nastavio je i završio u sjemeništu na zagrebačkoj Šalati 1960. godine. Nakon odsluženja vojnog roka u Zagrebu i Puli 1962. godine, kao bogoslov Beogradske nadbiskupije, na molbu beogradskog nadbiskupa Josipa Ujčića započeo je dvogodišnji filozofsko-teološki studij na Visokoj teološkoj školi u istarskom gradu Pazinu. Potom je nastavio studij na Teološkom fakultetu Sveučilišta Gregoriana u Rimu.
Teološki studij završio je 1968. godine kao pitomac Gallicuma, papinskog francuskog instituta. Za svećenika je zaređen u tadašnjoj beogradskoj katedrali Krista Kralja 1967. godine, a u nazočnosti beogradskog nadbiskupa Gabrijela Bukatka zaredio ga je mons. Mario Cagna, prvi apostolski nuncij u tadašnjoj Jugoslaviji.
Godinu pastoralne prakse proveo je 1968./69. Od 1968. do 1974. godine bio je tajnik beogradskog nadbiskupa Gabrijela Bukatka. Ujedno je bio kateheta srednjoškolcima i studentima te voditelj diplomatskih misa na francuskom jeziku u tadašnjoj beogradskoj katedrali Krista Kralja.
U međuvremenu odlazi u Rim na Alfonsianum. Ondje je kao student ukrajinskog zavoda sv. Jozafata 1972. godine obranio doktorat iz moralne teologije i to na francuskom jeziku s temom „Brak, razvod i ponovni brak u Srpskoj pravoslavnoj crkvi“.
Po povratku u Beogradsku nadbiskupiju 1972. godine nastavio je službu koju je obavljao tijekom studija. Godine 1974. imenovan je upraviteljem župa Kragujevac, Kraljevo i Ravna Reka sa sjedištem u Kragujevcu. Tako je bilo sve do 1987. godine kada ga je beogradski nadbiskup Franc Perko imenovao nadbiskupskim kancelarom i tajnikom Nadbiskupije. Mons. Čolić je bio i sužupnik beogradske župe Krista Kralja, te urednik lista Blagovest do 2007. godine, kao i privremeni upravitelj župe u Smederevu. Godine 1992. papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kapelanom Njegove Svetosti.
Nakon smrti župnika u Smederevu 1997. godine i privremene uprave te župe iz Beograda, imenovan je i župnikom župe u Boru i upraviteljem župe u Zaječaru 1998. godine, gdje je ostao do 2003. godine, kada ga je beogradski nadbiskup Stanislav Hočevar imenovao župnikom župe Krista Kralja u kojoj kao svećenik ostaje do 2007. godine. Od 2007. do 2009. godine ponovno je kancelar i ekonom Nadbiskupije, a od 2009. arhivar i recezent i cenzor.
U subotu 30. septembra 2017. godine svečano je proslavio 50 godina svećeničke službe – zlatnu misu.
Iako u zasluženoj mirovini, ostao je aktivan u pastoralu na području Beogradske nadbiskupije. Od kraja ljeta 2022. godine svoje zemaljske dane provodi relativno daleko od Beograda – u Đakovu, u Domu za umirovljene svećenike s tim da je u svakodnevnom kontaktu s Beogradskom nadbiskupijom i njezinim klerom.