Nadbiskup Hočevar služio je sv. misu povodom obljetnice smrti mons. Franca Perka

Crkva Krista Kralja u Beogradu je na devetu obljetnicu smrti mons. Franca Perka, 20. februara navečer,  primila 11 svećenika i redovnika beogradske nadbiskupije okupljene oko beogradskog nadbiskupa mons. Stanislava Hočevara koji je predvodio svečano euharistijsko slavlje. Ovom slavlju su se u crkvenim klupama pridružili također redovnice i Bogu posvećene osobe i ostali vjernici.

U uvodnoj riječi je fra Leopold Rochmes – koji je uz pokojnog nadbiskupa Perka čitavih 14 godina obavljao službu generalnog vikara Nadbiskupije – pozvao sve nas okupljene da se na ovoj misi sjetimo plemenitog lika, kakv je bio mons. Perko i da se molimo za njegovu dušu. Fra Leopold je podsjetio kako je mons. dr. Franc Perko preuzeo pastirsku službu u najtežim vremenima (1987. – 2001.) za naše narode i da je bio poput “gromobrana”. Nadbiskup Perko je ostao u sijećanju ne samo svećenicima već i mnogim vjerodostojnicima Srpske pravoslavne Crkve i cijelom srpskom narodu po svojoj intelektualnoj raskoši, kako je rekao nadbiskup Hočevar u prigodnoj propovijedi. Bio je orijentir svima nama i dokaz da se možemo i u ratnim vremenima pravilno orijentirati i kretati, još je rekao fra Leopold Rochmes, podsjetivši, kako se je u ono vrijeme mons. Perko jako zalagao za mir.

U nastavku objavljujemo nadbiskupovu prigodnu propovijed u cijelosti:

 

„Molitvom i postom“

 

Braćo i sestre!

Mnoge godine su prohujale i našim životom, pa se jedva sjetimo da je već devet godina od kada je u kući „Mane nobiscum“ („Ostani s nama“) u Ljubljani zatvorio oči naš ljubljeni nadpastir mons. dr. Franc Perko. U neprestanim bolovima zbog bolesti raka, rado je ponavljao na križu bolesničke postelje: „Prikazujem svoj život za svetost svih članova Nadbiskupije Beogradske!“ Ove su riječi, braćo i sestre, autentični testament njegova života.

Rođen u šumovitoj i vodom bogatoj Krki na Dolenjskem, odrastao je u materijalnom siromaštvu, ali i u duhovnom bogatstvu i pravoj intelektualnoj raskoši. Zato u svom životu nije nikada prestao da postavlja sumnju na sva dešavanja, kako bi se mogao sve više i više podizati ka sveopćoj Istini. Nikada nije ni prestao da bude zagledan u Isusa – „svoga prijatelja“ (kako ga je volio nazivati) – i moćnu Pomoćnicu kršćana, koji su mu ulijevali stabilnost, sigurnost i potpuno povjerenje. Nije ništa neobično da ga je u danima definitivne odluke za svećeništvo, njegov nadbiskup – sluga Božji Anton Vovk poslao u nacionalno Marjino svetište u podnožju Triglava (Brezje) i da je odatle, nadahnut i pjesničkim duhom iz obližnje kuće pjesnika Franca Prešerna – čitav svoj život pravim proročkim duhom zdravo izazivao sve totalitarne sisteme. Konačno je morao, zbog toga, i u zatvor da bi – poput ispresanog grožđa – davao Crkvi i društvu najbolje vino mudrosti; mudrosti o kojoj govori današnja riječ Gospodnja.

„Samo je jedan mudar“ kaže pisac Sirahove knjige i nastavlja: „Onaj koji sjedi na prijestolju svojem… On je mudrost stvorio, gledao i izbrojio… i izlio na sva svoja djela… Na svako tijelo prema veličini njegovoj i obdario njome one, koji ga ljube.“ (Sir 1,9-10).

Kvalitativna veličina „tijela“ tj. čitavoga ljudskoga bića pokojnog nadbiskupa bila je daleko nadprosječno velika i zato je prema toj veličini i ljubavi svojoj primao i darove mudrosti. Upravo zato, jer se za nju stalno molio.

Braćo i sestre, dok se pak danas mi molimo za njegovu vječnu sreću u Bogu, moramo se iskreno pitati, da li smo u svom nadbiskupu Francu Perku otkrivali veliki Božji dar nama – Crkvi Beogradskoj?

Da li gajimo – kao osnovu svake poštenosti – sjećanje na njega? Da li sve jače i jače otkrivamo poruke i svjedočenje koje nam Božja Providnost po njemu daje? Jesmo li se potrudili pravilno protumačiti njegov povijesno – spasenjski doprinos nama i čitavoj Katoličkoj Crkvi u Srbiji i dati mu, dakle – kako to istinoljubivost zahtijeva – odgovarajuće mjesto?

Koliko li ga se sjećamo u svojim molitvama i za njega prikazujemo sv. mise? U ovom sinodalnom procesu naše Nadbiskupije, naročito je važno da sagledamo sve milosti koje smo po njemu primili, da ne bismo po riječima sv. Pavla „trčali uzalud i bez pravoga cilja“!!!

Naime: u koliko složenija vremena ulazimo, toliko nam je potrebniji prvi i najelementarniji dar i vrlina: dar mudrosti! Trebali bismo, dakle, biti nadahnuti i današnjim Evanđeljem. Čuli smo upravo: kamo god dolazi Isus, tamo se skuplja veliko mnoštvo! Svi hrle Njemu, svi ga žele pozdraviti. U ovom velikom mnoštvu moraju i apostoli priznati svoju nemoć. Nisu naime mogli ozdraviti opsjednutnog nijemog čovjeka..!“ Kad otac zamoli Isusa da ga ozdravi, nastupa dramatičan proces iscjeljenja. Dok otac uzbuđeno pripovjeda što sve zloduh čini u sinu, te žarko moli Isusov zahvat, sam nečisti duh ga počinje bacati, mučiti i ponižavati. Isus odbacuje očevu sumnju u eventualnu mogućnost ozdravljenja i odmah poručuje ocu kao i apostolima da im nedostaje osobna vjera! Bez povjerenja u Njega nema ozdravljenja. Zato daje ocu tog dramatično iskušanog dječaka priliku da ispovjedi svoju vjeru. „Vjerujem, pomozi mojoj nevjeri!“ ponizno zatraži otac. Tada započinje ozdravljenje sina. Postepeno! Najprije iz tog dječaka izađe zloduh. Posljedice opsjednutosti na dječaku su strašne. Ostane ležeći na zemlji kao da je mrtav!

Braćo i sestre, uvijek su takve posljedice destruktivnog djelovanja zloduha. Tako Sotona i svi njegovi zlodusi činjahu kroz povijest pa i danas. Koliko je i danas nijemih, koji ne ispovjedaju Isusa Krista za Boga i ne slave ga. Koliko je i danas na zemlju bačenih osoba zbog  tjelesne, duhovne i moralne smrti! Kako samo u naše vrijeme bacaju na zemlju mlade ljude različite bolesti zavisnosti i bolesti lažnih ideologija i totalitarizama. Ali Isusova snaga, braćo i sestre, se ne pokazuje samo u protjerivanju đavla, već i u tome da kao milosrdni Samarjanin pruža ruke nama nemoćnicima i po svojim svetim tajnama vraća u novi život naše obitelji, u život naroda Božjega. Sve naše rane iscjeljuje uljem svoga milosrđa i krijepi vinom svoje Ljubavi.

Kada se Isus odmah nakon toga događaja nađe u kući sam sa apostolima, ovi ga pitaju: „Kako to, da ga mi ne mogasmo izgnati?“

Braćo i sestre, moguće je da se i mi pitamo, kako je to moguće da mi sami ne možemo ozdraviti našu prošlost, izliječiti naše međusobne odnose, zasigurati pomirenje među našim narodima i dati sigurnost našoj međusobnoj saradnji?!

Isus u svom Evanđelju, ali i umirući nadbiskup Franc Perko dali su nam odgovor. Naše rane su tako duboke, da nam je potrebna jaka i živa vjera; vjera koja se izražava postom i molitvom. Pokojni je nadbiskup u teškim devedesetim godinama prošloga stoljeća zato tako jako više puta podigao glas, da bismo mi svi osjetili potrebu za obraćenjem; potrebu za  žarkom molitvom i iskrenim postom.

Poruka našeg velikog nadbiskupa Franca Perka je upravo u tome: u velikom se broju okupljajmo oko Isusa Krista. Nemojmo tražiti mudrost i spasenje u privlačnim hedonističkim postupcima. Blještave svjetiljke po našim ulicama nas zavode. Pravo svjetlo je samo u Isusu Kristu. Postom i molitvom si trebamo izboriti živu i jako vjeru. Bez takve vjere ne može doći do ozdravljenja ni pojedinaca ni zajednica! Živom vjerom ćemo se osloboditi nijemosti pasivizma, agnosticizma i svakoga relativiziranja. Samo živom vjerom prognat ćemo sve zloduhe neistine, koji nas vežu da se ne možemo osloboditi grešne prošlosti i hodati budućnošću nade.

Kristova snaga sakramenata i Evanđelja može nas podići iz zemlje naših slabosti i vratiti nas u zajednice razumijevanja i ljubavi.

Prihvatimo, braćo i sestre, poziv današnjeg bogoslužja i svjedočastvo našeg pokojnog nadbiskupa! Amen.

(kmc)