Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske

Na slici: Farizeji i Isus

Razmišljanje uz 22. nedjelju kroz liturgijsku godinu

Liturgija nam nedjelje 2. septembra govori o istinskoj vjeri, o odnosu između vjere i propisa, te o odnosu između vjere i srca. U prvom čitanju iz Knjige ponovljenog zakona Mojsije hvali zakon i traži da se izvršava. Drugo čitanje govori o riječi Božjoj koja je posijana u nama i koju treba ne samo slušati nego se mora i prakticirati. Istinska vjera je vjera ljubavi, pažnje i pomoći osobama koje su potrebite. U evanđelju Gospodin ne govori o zakonu, nego o propisima i tradiciji te nam daje vrlo važnu pouku.

U prvom se čitanju primjećuje da je zakon dar Božji. Iz ljubavi Bog je dao svojem narodu zakon koji mu pomaže da pronađe svoj pravi put do sreće i punine života. Riječi su Božje prije svega dar, jer nas stavljaju u odnos s Njim. Zakon kaže da je riječ Božja izvor života. Bog nas je rodio jednom riječi istine.

Zato moramo prihvatiti Božji zakon i riječ Božju sa zahvalnošću i vršiti ih. U Starom se zavjetu mnogo naglašava ispunjavanje zakona. Ako on nije ispunjen, ne služi ničem. Slično nam kaže Isus u evanđelju da je onaj koji sluša Njegovu riječ, ali je ne izvršava, poput onoga koji gradi svoju kuću na pijesku, a to je lud čovjek. Međutim, mudar je onaj koji sluša Njegovu riječ i izvršava je; to je onaj koji gradi svoju kuću na stijeni, te može izdržati sve teškoće života, jer je njegova kuća dobro utemeljena.

Sveti Jakov također naglašava izvršavanje riječi Božje, te kaže vjernicima: „Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe“ (Jak 1,22). Moramo ispitati svoju savjest da bismo vidjeli kako prihvaćamo riječ Božju. Svake nedjelje je slušamo tijekom mise. Ako je slušamo rastreseno i površno, ona nam ne služi mnogo; naš život neće ići u ispravnom smjeru, neće nas staviti u duboki odnos s Bogom, pa i naši odnosi s bližnjima bit će lažni. Međutim, moramo prihvatiti riječ Božju kako bi ona duboko prodirala u nas, te da bismo je potom mogli ostvarivati u konkretnom životu.

Farizeji su dodali mnoge propise Mojsijevom zakonu. U evanđeoskom se odlomku sutrašnje liturgije kaže da su oni kritizirali Isusove učenike jer su neki od njih uzimali hranu s obredno nečistim rukama, ili neopranim rukama. Židovi su imali običaj oprati ruke prije jela iako su bile čiste, i taj propis za farizeje morao se strogo primjenjivati. Svi Židovi, pridržavajući se tradicije starih, prakticirali su mnoge propise te vrste. Izvršavali su mnoge druge stvari radi tradicije, kao što je pranje čaša, vrčeva i lonaca.

Farizeji i pismoznanci kritizirali su Isusove učenike zbog njihova ponašanja i rekli su Isusu: „Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?“ (Mk 7,5) Isus je odgovorio odlučno: „Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke, uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske“ (Mk 7,6-8). Isus je kritizirao farizejsko pretjerano naglašavanje obrednih propisa, kao da je najvažnija stvar u životu izvršavanje svih propisa zakonske i obredne čistoće.

Upozorio je da pismoznanci i farizeji zanemaruju zapovijed Božju kako bi izvršavali tradiciju ljudi. A u jednom drugom odlomku izjavio je da oni zanemaruju pravdu, milosrđe i vjernost; stvari koje su mnogo važnije od svih vanjskih propisa. Kada je sva pažnja usmjerena na vanjske propise, praktički je neizbježno da se griješi protiv ljubavi jer se sude i kritiziraju drugi koji se ne ponašaju u skladu s tradicijom.

Međutim, potrebno je izvršavati zakon u njegovim najvažnijim odrednicama. Zakon Božji se mora poštovati, ali se prethodno mora shvatiti u dubini. Jednom drugom prilikom Isus je rekao: „Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti“ (Mt 5,17). Naglasio je važnije elemente zakona.

Zatim je Isus dao pouku koja izazvala čuđenje među ljudima: „Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi, to ga onečišćuje“ (Mk 7,15). Prema farizejskoj tradiciji obredno nečista hrana onečišćuje čovjeka; morali su biti vrlo pažljivi i poštovati sva pravila obredne čistoće da ne budu onečišćeni od nje. Za Isusa međutim, nije tako: najvažnija nečistoća nije ta, nego „to su stvari koje izlaze iz čovjeka i onečišćuju ga“.

Potom je Isus protumačio tu tvrdnju koja na prvi pogled može izgledati čudna govoreći da hrana ne ulazi u srce, nego u trbuh i potom se uništava, te ne onečišćuje čovjeka. Međutim, iz srca ljudi izlaze zle stvari: „Iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka“ (Mk 7,21-23). Istinska nečistoća je nečistoća srca koja izaziva najteže grijehe. Zato Isus zahtijeva od nas vjeru koja je pažljiva, ne na vanjsku čistoću i obrede, nego na čistoću srca.

Isus je došao upravo da bi omogućio tu vjeru srca koja je istinska vjera. „Čista vjera i bez mrlje pred Bogom našim Ocem, kaže sveti Jakov, znači zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta.“

U Starom zavjetu Bog je često morao primijetiti da njegov narod nema dobro srce, nego dvostruko srce koje je sklono zlu. U 51. psalmu grešnik traži Boga: „Čisto srce stvori mi, Bože!“ Jako nam je potrebno da Bog stvori u nama čisto srce, sposobno činiti samo dobra djela, velikodušna, djela u skladu s pravdom, ljubavlju i milosrđem. Ako nemamo dobro srce, ne možemo živjeti dobar život.

Isus nam, naime, nudi svoje srce. Želio je da njegovo srce bude probodeno kako bi nam mogao priopćiti sva blaga koja su sadržana u njem, kako bi stvorio u nama novo srce, kao što je obećao Bog po ustima proroka Ezekiela: „Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa“ (Ez 36,26). Moramo željeti primati sve više novo srce koje nam je Bog pripremio Kristovim pashalnim misterijom; željeti primiti novi duh koji je sam Duh Božji, Duh ljubavi koji nam se priopćuje kroz sakramente.

Trebamo živjeti ne površnu vjeru koja se sastoji u izvanjskim propisima, nego istinsku vjeru. Naše sudjelovanje na misi ako je shvaćeno kao vanjski propis, ne vrijedi mnogo pred Bogom. Misa mora biti za nas stvarnost koja nas uključuje potpunoma, stvarnost koja mijenja naše srce, stavljajući u nas srce Isusovo i čineći nas sposobnima da živimo po njegovoj ljubavi.

Molimo Gospodina da nam podari tu duboku vjeru, da nas usmjeri uvijek u tom smjeru na taj način da naše srce bude uvijek svetije i savršeno, uvijek punije ljubavi, te da naš život sve više pokazuje tu ljubav.

(rv/kmc)