HomeduhovnostNeposluhom i nepovjerenjem ušla je smrt u ovaj svijet

Neposluhom i nepovjerenjem ušla je smrt u ovaj svijet

Razmišljanje uz 13. nedjelju kroz liturgijsku godinu

Smrt je činjenica pred kojom mnogi ljudi, u manjoj ili većoj mjeri, ostaju zatečeni, bez riječi, uplašeni, u patnji i žalosti. Smrt je fenomen na koji znanost ne može dati konačan i definitivan odgovor, jer ona izmiče bilo kakvoj znanstvenoj metodi, razmatranju ili eksperimentu. Smrt je, jednostavnim riječima rečeno i ljudskim umom razmišljano, najveći čovjekov neprijatelj, neprijatelj kojega se ne može nikakvim ljudskim snagama pobijediti niti proniknuti niti u potpunosti pojmiti i shvatiti. Pred smrću nema razlike u društvenom, materijalnom ili bilo kakvom drugom položaju, za nju su svi potpuno jednaki i ona ne razlučuje staro – mlado, lijepo – ružno, uspješno – neuspješno, pametno – glupo, itd. Kakav je čovjekov odgovor na smrt? Mnoge religije daju različite odgovore, ateisti i agnostici misle da poslije smrti ostaje samo tijelo koje se raspada i biva pojedeno od crva, a odgovor koji nama kršćanima daje Gospodin Bog možemo pronaći u Svetom Pismu, u njegovoj Riječi, konkretno u misnim čitanjima koja slušamo i na 13. nedjelju kroz godinu.

Prvo čitanje iz Knjige Mudrosti donosi nam razmišljanje židovskog mudraca o životu i smrti, o pravednosti i grijehu, o Bogu i njegovim stvorenjima. «Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih … Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti». Ovo je prvi Božji naum za čovjeka, da ovaj zauvijek živi i da nikada ne propadne u tami grobnice, nego vječno uživa u blizini svoga Stvoritelja. Međutim, kako je moguće da se pojavila smrt i o kakvoj se smrti radi, pitamo se? I za to postoji odgovor: «A đavlovom je zavišću ušla smrt u svijet». Đavao, koji je nekada bio anđeo najbliži Bogu, da bi potom postao neposlušan i time postao najveći Božji neprijatelj, nije mogao podnijeti činjenicu da je Gospodin odlučio stvoriti čovjeka iz čiste ljubavi i uzdignuti ga na razinu besmrtnosti, pa je svojom spletkarenjem zaveo čovjeka, naveo ga na stranputicu neposluha i nepovjerenja prema Bogu, a time je i smrt ušla u ovaj svijet, posebno ona duhovna smrt koju donosi đavao putem grijeha. Kada nam netko blizak premine, dobro je da se prisjetimo svih ovih činjenica da Gospodin Bog nije kriv za naše tragedije, nego da je upravo onaj koji nas unatoč našem neposluhu želi spasiti i opet dovesti u svoje Očinsko naručje.

Kako se suprotstaviti đavlovoj zavisti koja nas navodi u smrt i propadanje duše? Za to postoje mnogi načini, a jedan od najučinkovitijih jest i velikodušnost, solidarnost i pomaganje drugima kao što nam to svjedoči Druga Poslanica svetoga Pavla apostola Korinćanima: «Kao što se u svemu odlikujete – u vjeri, i riječi, i spoznanju, i svakoj gorljivosti, i u ljubavi svojoj prema nama – odlikujte se i u ovoj darežljivosti. Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite». Davati drugima, bilo materijalno bilo duhovno, ne znači gubiti nešto, ne znači da mi padamo u oskudicu, nego naprotiv, time postajemo bogatiji i naše srce i duša bivaju većima, jačima i sretnijima, a ujedno se odupiremo đavolskim lažima i zavođenjima koja nas žele povući u smrt i propast.

Koliko je smrt bespomoćna i slaba pred onime koji je gospodar i začetnik života, koji je život sam, odlično oslikava odlomak Evanđelja po Marku koji se čita na 13. nedjelju kroz godinu. U njemu Gospodin Isus uzdiže iz mrtvih kći nadstojnika sinagoge Jaira. Ono što je ključno u ovome odlomku i što može jako dobro poslužiti i nama kada se suočimo sa situacijom smrti, bilo naše vlastite bilo nekoga tko nam je drag i blizak, jesu sljedeće Kristove riječi koje upućuje Jairu u trenutku kada ovaj saznaje da mu je kći preminula: «Ne boj se! Samo vjeruj!». Sada bi mnogi mogli reći: Lako je tebi pričati kada se ne nalaziš u našoj koži, u koži onih koji moraju pokapati svoje najmilije, ali zapitajmo se, braćo i sestre, je li doista tako. Nije li i Isus morao proći kroz muku i strah od smrti kada se u Getsemanskom vrtu krvavim znojem znojio, nije li morao tri dana boraviti u grobnici? Međutim, kako se i prisjećamo na Uskrs, a također je dobro  da se toga prisjetimo i u svakome trenutku života, Gospodin je pobijedio smrt, on je našeg najvećeg neprijatelja potukao do nogu i oduzeo mu je ono najvažnije, a to su naše duše. Zbog svega toga ne bojmo se, jer imamo Boga na našoj strani, koji nas uvijek prati i pomaže, a naročito u trenucima smrti, i vjerujmo i ufajmo se da ćemo i mi jednoga dana, kao i naši dragi, dospjeti u Božji Očinski zagrljaj, jer stvoreni smo da budemo Božji, a to znači besmrtni.

(rv/kmc)

FOLLOW US ON: