HomeduhovnostO bazilici svete Sofije u Istanbulu i odluci da joj se od muzeja promijeni status u džamiju

O bazilici svete Sofije u Istanbulu i odluci da joj se od muzeja promijeni status u džamiju

Bazilika svete Sofije u Istanbulu

Prije desetak dana, 10. jula 2020., turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan poništio je odluku Mustafe Kemala Atatürka i odredio da Aja Sofija bude ponovno džamija, ali i da djelomice zadrži funkciju muzeja otvorenoga svim posjetiteljima.

Događaj od nemjerljive važnosti za povijest kršćanstva i time povijest svijeta jest Konstantinovo prihvaćanje kršćanske vjere. Vojna pobjeda ovoga rimskog vladara donijela je kršćanstvu najprije slobodu a potom položaj glavne religije u Carstvu. Rođen oko 275. u Naissusu, odnosno Nišu u današnjoj Srbiji, sukobio se Konstantin u proljeće 312. s Maksencijevim postrojbama na milvijskome mostu kraj Rima. Nesiguran u ishod bitke protiv znatno nadmoćnijega neprijatelja, obratio se za pomoć kršćanskomu Bogu. Legenda kaže da je prije bitke imao noćno viđenje: ukazao mu se na nebu znak križa i oko njega grčki natpis koji se danas obično citira latinski: ″In hoc signo vinces″ (″U ovome ćeš znaku pobijediti″). Nakon velike pobjede nad Maksencijem, bio je Konstantin uvjeren u moć Kristovu i nadmoć kršćanske vjere nad drugim religijama. Osobno se priznao kršćaninom te je kršćanstvo u svakome pogledu pomagao i promicao. Godine 313. zajedno s Licinijem izradio je ″Milanski program tolerancije″ u obliku reskripta (a ne edikta, kako se često pogrešno tumači), kojim se u čitavome Carstvu priznaje kršćanstvu potpuna ravnopravnost s ostalim religijama, a 391. car će Teodozije Veliki proglasiti kršćanstvo državnom religijom.

U namjeri da se oslobodi republikanskih tradicija grada Rima, car Konstantin Veliki odabrao je stari Bizantij (Byzantion) na Zlatnome Rogu za novu prijestolnicu, ″Novi Rim″, koja će postati glavnim gradom Istočnoga Rimskog Carstva ili Bizanta. Caru u čast dobio je 330. ime Konstantinopol(is), u hrvatskome i drugim slavenskim jezicima poznat kao Carigrad, a turski naziv je Istanbul, sve do prve polovice 20. stoljeća glavni grad Turskoga Carstva.

Nakon osnutka u 4. stoljeću Konstantinopol je razmjerno brzo postao političkim i upravnim, kulturnim i crkvenim središtem koje je nadmašilo stari Rim kako po broju stanovnika tako i po političkome značenju. Odlikovao se posebnom ljepotom, raskošnim zdanjima i brojnim crkvama.

Središnje mjesto među njima zauzimala je monumentalna bazilika Aja Sofija, grčki ″Hagía Sophía″, u značenju ʹSveta Mudrostʹ. Posrijedi je istinsko remek-djelo bizantske arhitekture i jedno od najsmjelijih graditeljskih ostvarenja u svjetskoj povijesti arhitekture. Sveta Sofija longitudinalna je bazilika s unutrašnjošću koja ima gotovo četvrtast tlocrt. Podijeljena je dvama redovima stupovlja na tri broda. Sredina bazilike nadsvođena je kupolom promjera 32 metra, a visine 54 metra; njezin teret nose četiri luka podignuta na četirima pilastrima. Zdanje Aje Sofije i njezin raskošni interijer, od kojega promatraču zastaje dah, zasigurno je najvrjednije ostvarenje bizantske arhitekture i njoj pripadne dekorativne umjetnosti. Dotična je bazilika stoljećima bila uzorom bizantskom sakralnom graditeljstvu, a utjecala je i na graditeljstvo osmanlijske islamske kulture.

Izgradnja Svete Sofije započela je 532. u doba cara Justinijana. Posao je povjeren glasovitim graditeljima Antemiju iz Trala i Izidoru iz Mileta. Crkveno zdanje dovršeno je i posvećeno 23. okltobra 537. Treba napomenuti kako se osnovano smatra da su temelji crkve položeni još 324. za vladavine cara Konstantina Velikoga. U potresu 558. urušila se glavna kupola, a novu je, sedam metara višu, sagradio Izidor Mlađi. Nakon što su Turci 1453. zauzeli Konstantinopol, bazilika je pretvorena u džamiju; pri čemu su joj dograđena četiri minareta, a unutrašnjost je doživjela znatne preinake. Mozaici i drugi prikazi kršćanskih sadržaja prekriveni su vapnom.

Po nalogu Kemal-paše Atatürka – turskoga generala i državnika, osnivača moderne turske države, koji je ukinuo višestoljetni sultanat i proglasio republiku – džamija je 1934. pretvorena u muzej. Tada su otkriveni brojni kršćanski mozaici i arheološki ostatci starije, Konstantinove bazilike. Godine 1985. Aja Sofija uvrštena je na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. Struktura građevine bila je prilično zapuštena, a vraćanje staroga sjaja doživjela je zahvaljujući ponajviše američkoj financijskoj pomoći. Između 1997. i 2002. obnovljena je kupola, a u drugoj fazi, od 2006., restaurirani su mozaici.

Prije desetak dana, 10. jula 2020., turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan poništio je odluku Mustafe Kemala Atatürka i odredio da Aja Sofija bude ponovno džamija, ali i da djelomice zadrži funkciju muzeja otvorenoga svim posjetiteljima. U zapadnim zemljama prevladava mišljenje da to nije učinio kako bi islamskim vjernicima priskrbio mjesto za molitvu, jer višemilijunski Istanbul ima mnogobrojne džamije i dovoljno prostora za vjerske obrede – nego analitičari objašnjavaju da je Erdoğan time htio pokazati političku moć, ponajprije prema Zapadu, na simboličan način okrećući kotač povijesti unatrag, od suvremene republike prema nekadašnjemu sultanatu. ″Svaka je kritika napad na našu neovisnost″ – rekao je Erdoğan o prenamjeni Aje Sofije.

Prosvjedi zbog odluke turskoga predsjednika Erdoğana i tamošnjega Vrhovnog upravnog suda došli su iz cijeloga svijeta. Nije ih moguće sve spomenuti. Protiv rečene odluke izjasnili su se, između ostalih, Grčka pravoslavna Crkva, Ruska pravoslavna Crkva, Gruzijska pravoslavna Crkva, k tome ruska Državna duma (ruski parlament), također državni tajnik SAD-a Michael Richard Pompeo. UNESCO je izrazio posebnu žalost zbog odluke Turske, koja, kako stoji u priopćenju, ″mijenja izvanrednu univerzalnu vrijednost toga mjesta, snažnoga simbola dijaloga″.

Neslaganje s dotičnom odlukom izrazio je i papa Franjo. Nakon podnevne molitve 12. jula, na Nedjelju mora, rekao je: ″More me u mislima vodi pomalo daleko, u Istanbul. Mislim na Svetu Sofiju i jako sam žalostan.″

(vn/kmc)

FOLLOW US ON: