Homeporuke i poslaniceO kardinalu Johnu Henryju Newmanu u povodu njegova proglašenja svetim

O kardinalu Johnu Henryju Newmanu u povodu njegova proglašenja svetim

Na slici: Kardinal John Henry Newman

Papa je prigodom kanonizacije kardinala Newmana naveo njegove riječi: ʺKršćanin posjeduje duboki, tihi i skriveni mir koji svijet ne vidi. Kršćanin je radostan, miran, dobar, simpatičan, ljubazan, bezazlen, skroman; ne postavlja zahtjeve, njegovo ponašanje je potpuno daleko od hvastanja i pretvaranja koje se na prvi pogled može uočiti kod obične osobe. Mòlimo kako bismo bili takvi, nježna svjetla u tami svijeta. Isuse, ostani s nama i mi ćemo sjati kao što Ti sjaš, kako bismo drugima u svijetu bili svjetlo.ʺ

Za svece možemo reći da su junaci kršćanske tradicije. Svetima postadoše ne zbog svojega besprijekorna i bez ikakvih grijeha života – nego stoga što su se potvrdili u gorljivoj i iskrenoj odanosti Bogu. Autentičnom i hrabrom vjerom, predanom molitvom i sebedarnim dobrim djelima, uključujući i žrtvu, u mnogim slučajevima i podnošenje mučeničke smrti zbog vjernosti Kristu i Crkvi – izrastoše u uzore herojske krjeposti, trajne putokaze i neugasive svjetionike, koji zavrjeđuju biti proglašeni svetima.

Papa je Franjo u nedjelju 13. oktobra proglasio pet svetaca, odnosno četiri svetice i jednoga sveca. Među novim sveticama tri su časne sestre: Giuseppina Vannini, Mariam Thresia Chiramel Mankidiyan te Dulce Lopes Pontes. Sveticom je proglašena i laikinja Marguerite Bays. Novoproglašeni svetac je kardinal John Henry Newman, o kojemu će biti riječi u ovome prilogu.

Papa je prigodom kanonizacije kardinala Newmana naveo njegove riječi: ʺKršćanin posjeduje duboki, tihi i skriveni mir koji svijet ne vidi. Kršćanin je radostan, miran, dobar, simpatičan, ljubazan, bezazlen, skroman; ne postavlja zahtjeve, njegovo ponašanje je potpuno daleko od hvastanja i pretvaranja koje se na prvi pogled može uočiti kod obične osobe. Mòlimo kako bismo bili takvi, nježna svjetla u tami svijeta. Isuse, ostani s nama i mi ćemo sjati kao što Ti sjaš, kako bismo drugima u svijetu bili svjetlo.ʺ

Kanonizaciji na Trgu sv. Petra nazočio je i princ Charles, koji će okrunjenjem za britanskoga kralja postati i poglavar Anglikanske ili Engleske Crkve. Istaknuvši da je proglašenje Newmana svecem razlog za slavlje svih Britanaca, rekao je: ʺKoja god uvjerenja gajili i bez obzira koje tradicije slijedimo, možemo samo biti zahvalni Newmanu na darovima ukorijenjenim u njegovoj katoličkoj vjeri, a koje je dijelio s velikim dijelom društva.ʺ

Engleski teolog, filozof i književnik, rimokatolički kardinal John Henry Newman rodio se u Londonu 21. veljače 1801. Odrastao je u dobrostojećoj anglikanskoj obitelji, koja je redovito odlazila na bogoslužje i kod kuće čitala Bibliju. Osjećao se ʺkao začaranimʺ kada je u dobi od petnaest godina čitao spise sv. Augustina i drugih crkvenih otaca. Nekoliko godina poslije započeo je studij teologije na Oxfordu, nakon čega je 1825. zaređen za anglikanskoga svećenika te je služio kao sveučilišni vikar i propovjednik. Postao je mentor na Oriel Collegeu, a ta je dužnost postavila pred njega etičku dvojbu, pitanje savjesti, treba li svećenik biti profesor studentima. Nakon dužega razmišljanja zaključio je da mentor ima pastoralnu odgovornost ne samo za obrazovanje svojih studenata nego i za njihov duhovni odgoj. Newmanov pastoralni pogled na mentorstvo bio je suprotstavljen stajalištu novoga rektora Oriel Collegea. Nakon njihove oštre svađe, rektor je Newmanu uskratio rad sa studentima.

Oslobođen mentorskih dužnosti, dao se na studij crkvenih otaca te je u razdoblju od 1833. do 1838. objavio nekoliko djela, od kojih će ovdje biti spomenuta samo neka:

ʺArijanci četvrtoga stoljećaʺ, knjiga koja tematizira razvitak kršćanskoga nauka u ranoj Crkvi, te su potom izišla ʺPredavanja o proročanskoj službiʺ i ʺPredavanja o opravdanjuʺ.

U zimu 1832. i 1833. otišao je s kolegom iz Oriel Collegea na duže putovanje po Sredozemlju, radujući se prigodi vidjeti mjesta poznata mu iz klasične, biblijske i patrističke književnosti. Posjet Italiji, a posebice Rimu, približio ga je katolicizmu. Ostao je zatečen ljepotom crkvenih zdanja, a katoličko bogoslužje duboko ga se dojmilo, kao i gorljivost kojom je Katolička Crkva nastojala nasljedovati i prilagođavati suvremenosti apostolski nauk i brojne običaje rane Crkve, ponajprije celibat, koji je prema mišljenju mladoga Newmana zadobio smisao i opravdanje u apostolskoj predaji. Na Siciliji ga je jaka groznica oborila u postelju, a kada se oporavio, govoraše da ga je Božja providnost poštedjela za budući rad u Engleskoj. Taj novi osjećaj poslanja izrazio je u poznatome himnu ʺVodi, umilno svjetloʺ.

Vrativši se u Englesku, osnovao je i poveo, vjerujući da je vođen Božjom providnošću, Oxfordski pokret, kojega su članovi bili ugledni pripadnici Anglikanske Crkve, mahom svećenici. Podvrgnuli su kritici stanje u Engleskoj Crkvi zahtijevajući definiranje temeljnih odrednica njezina nauka. Newman je govorio da nauk Katoličke Crkve ustanovljen na Tridentinskom koncilu nije nužno u suprotnosti s ʺTrideset i devet članakaʺ Anglikanske Crkve, iznoseći k tome stajalište da su temeljna načela kršćanske vjere očuvana u nauku Crkve koju kroz povijest vode rimski pape.

Newman i još neki članovi Oxfordskoga pokreta prešli su na katoličanstvo, čime je Pokret prestao djelovati. Premda nije ispunio sve svoje ciljeve, umnogome je doprinio jačanju katoličkih obrednih elemenata u bogoslužju Anglikanske Crkve kroz ʺanglokatolicizamʺ, a to je danas struja tzv. ʺVisoke Crkveʺ (ʺHigh Churchʺ).

Katoličkoj Crkvi je Newman pristupio 1845. godine, a 1879. imenovao ga je papa Lav XIII. kardinalom. Značajne mu zasluge pripadaju za osnivanje Katoličkoga sveučilišta Irske, iz kojega se razvilo današnje Sveučilište u Dublinu.

Zaslužni kardinal John Henry Newman umro je u Birminghamu 11. augusta 1890. Papa Benedikt XVI. proglasio ga je blaženim 19. septembra 2010., a kanonizirao ga je, kako je već rečeno, papa Franjo 13. oktobra 2019.

Uza sve se John Henry Newman istaknuo kao književnik i kao filozof. Istinsko je književno remek-djelo njegova autobiografija naslovljena ʺApologija vlastita životaʺ. U filozofiji i teologiji zaokupljala su ga pitanja vezana uz savjest. U filozofiji spoznaje razmatrao je razliku između formalnoga rasuđivanja i neformalnoga ili prirodnoga djelovanja uma s obzirom na spoznavanje istine u konkretnome slučaju, u određenim životnim situacijama, služeći se ʺgomilanjem vjerojatnostiʺ i zaključivanjem uz pomoć tzv. ʺilativnog smislaʺ, koji je katkad poistovjećivao s ʺinstinktomʺ, o čemu govori u djelu ʺEsej u prilog gramatici pristajanjaʺ.

I na kraju ćemo čuti završetak molitve sv. Johna Henryja Newmana:

ʺTvoj križ, o Gospodine, pokazuje kolika je udaljenost između Tebe i mene, dok je oduzima. Pokazuje moju veliku grješnost i Tvoj krajnji prijezir prema grijehu. Podaj mi, dragi moj Gospodine, nauk Križa u punini, da mognem ne samo naučiti kako sam udaljen od Tebe nego da mi podariš krjepost pomirenja s Tobom.ʺ

(rv/kmc)

FOLLOW US ON: