O Molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana
″Koji siđe, isti je onaj koji i uzađe ponad svih nebesa da sve ispuni. On i ʹdadeʹ jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje, da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove […]″(Ef 4,10-13).
Čuli smo ulomak iz ″Poslanice Efežanima″, iz kojega se jasna razabire poruka: naum i plan Božji, koji je od vijeka, ostvaren je u Bogočovjeku Isusu Kristu, a odjelotvoruje se u Crkvi, zajednici kršćana, krštenjem pritjelovljenih tijelu Kristovu. Kršćani tako bivaju jezgrom oko koje će se uspostaviti jedinstvo na cijeloj zemlji. Glavnu i smjerokaznu poruku citiranih rečenica mogli bismo sažeti u nekoliko riječi: novi život u Kristu i poticaj na jedinstvo kršćana.
To jedinstvo i zajedništvo potrebno je svima u današnjemu podijeljenom svijetu, a ponajprije ga trebamo uspostaviti među podijeljenim crkvama i kršćanskim zajednicama. Stoga s vjerom i pouzdanjem pozdravljamo svjetsku Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana, koja se održava od 18. do 25. siječnja.
Polazišne materijale ovogodišnje Molitvene osmine oblikovale su kršćanske crkve s Kariba pod biblijskim geslom iz ″Knjige Izlaska″: ″Desnica tvoja, Gospodine, snagom se prodiči″ (Izl 15,6). Tajnik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog prof. dr. Jure Zečević napisao je u uvodnom tekstu hrvatskoga izdanja tih materijala uz ostalo i ove rečenice: ″U ovogodišnjim molitvenim materijalima kršćani s Kariba upućuju, među ostalim, i na sljedeću ʹkontradiktornostʹ. Ònī koji su im kolonizacijom donijeli Bibliju i kršćanstvo, nerijetko su se koristili upravo Svetim pismom i kršćanskom baštinom da bi opravdali njihovo porobljavanje. Pa ipak, Biblija i kršćanski identitet su u rukama tih istih robova sve više postajali izvorom utjehe, nade i ohrabrenja, postajali su nadahnućem i ʹjamstvom da je Bog na njihovoj straniʹ, ʹda će ih Bog izvesti u sloboduʹ. Krijepljeni vjerom u spasonosnu ʹdesnicu Gospodnjuʹ izdržali su nevolje i izborili se za slobodu i humanije društvo.″
Čini se poželjnim objasniti značenje i podrijetlo riječi ″ekumenizam″. Nerijetko se dotična riječ rabi i kada se govori o susretu, suradnji i zbližavanju kršćana s pripadnicima nekršćanskih religija, primjerice sa židovima, muslimanima, budistima i drugima. To je proširenje značenja, pri čemu nema ničega zlonamjernog ni lošeg. Ipak radi potpune jasnoće valja istaknuti da je ekumenizam, striktno uzevši, dijaloško nastojanje unutar kršćanskih crkava, nastojanje koje smjera zajedništvu i jedinstvu kršćana. Kada su posrijedi druge religije odnosno ukupnost svjetskih religija, govorimo o međureligijskom dijalogu. Pogrešno bi međutim bilo shvatiti da je dijalog s onima koji nisu kršćani manje važan od ekumenizma. Jer sve religije sudjeluju u izradbi ″svjetskoga etosa″, kako reče Hans Küng, katolički svećenik i teolog, disident, negdanji profesor ekumenske teologije u Tübingenu. Premda je Vatikan osudio neka Küngova stajališta, njegovu projektu ″svjetskoga etosa″ nitko ne odriče opravdanost i vrijednost. U okrilju toga projekta postavio je Küng tri teze: ″Nema preživljavanja bez svjetskoga etosa. Nema svjetskoga mira bez mira među religijama. Nema religioznoga mira bez dijaloga o religijama.″
No vratimo se ekumenizmu i Molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana. Riječ ″ekumenizam″ ima korijen u grčkom ″oikouménē″ što znači ʹnastanjena zemljaʹ, ʹsvijetʹ. U ranom je kršćanstvu ″ekumena″ označavala zajednicu svih vjernika, sljedbenika Kristovih, stoga se i prvi opći crkveni sabori nazivaju ekumenskima.
Premda se to obično tako ne tumači, poklonstvo mudraca odnosno triju kraljeva svojevrstan je ekumenski događaj. Tri kralja, kako se redovito prikazuje, različitih su rasa odnosno boje kože te na slikovit način predstavljaju tri tada poznata kontinenta, ustvari čitav svijet: Melkior Europu, Baltazar Afriku, Gašpar Aziju. Za Ameriku se tada u ″starom svijetu″ nije znalo, a ònī koji su petnaest i više stoljeća nakon milosnoga pohoda i poklonstva triju kraljeva porobljavali Indijance starosjedioce na srednjoameričkom otočju Karibima i tamo dovodili robove iz Afrike – mogli su i morali znati da kršćanstvo nipošto ne opravdava porobljavanje drugih rasa, religija, kultura.
Sjetimo se mudrih i poniznih kraljeva koji su krenuli iz različitih krajeva svijeta te su dugo i ustrajno jahali da bi malomu Isusu, tek rođenu Kralju Izraela i Kralju kraljeva, donijeli darove. Ujedinio ih je novorođeni Isus i tek su se pred njim našli zajedno. Različiti, pokazali su jedinstvo. Jedinstvo namjere koja ih je potaknula da se dođu pokloniti Kralju kraljeva. Slikovit je to primjer jedinstva u različitosti.
Razmislimo li malo dublje, ne možemo govoriti o jedinstvu bez različitosti. Jedinstvo i zajedništvo podrazumijevaju različitost: ona je konstitutivna svakomu zajedništvu i jedinstvu. Pojam ″jedinstvo″ pretpostavlja relaciju između više subjekata, za razliku od pojma ″jednost″ koji označava nešto što je integrirano u sebi i samo sebi dostatno te ne uključuje relaciju prema drugomu.
Dakle, smisao ekumenizma nije dokidanje razlika između danas razdvojenih crkava, nego postizanje njihova jedinstva u različitosti. Treba tražiti i isticati ciljeve koji povezuju i pomiruju, a ne ustrajavati na manjim ili većim različitostima koje razdvajaju i potiču suprotstavljanja i sukobe. Katolici, pravoslavci, protestanti i drugi kršćani trebaju biti zajedno, biti za Jedno, a to Jedno je odjelotvorenje učenja Bogočovjeka Isusa Krista, da u svakodnevnom životu desnica Gospodinova ″snagom se prodiči″ (Izl 15,6). Zadržavajući svoje posebnosti i osobitosti, zajedno u dijalogu, miru i ljubavi živjeti Radosnu vijest koja nam je data od Krista i u Kristu – to je smisao ekumenizma i nakana svjetske Molitvene osmine za jedinstvo kršćana.
(rv/kmc)
