O svetkovini Presvetoga Trojstva – vlč. Ivan Benaković
Nakon Nedjelje Pedesetnice, odnosno blagdana Duhova, Katolička crkva liturgijski slavi Presveto Trojstvo. Svetkovina je to koja nam želi na svečani način prizvati u pamet jednu od temeljnih istina naše katoličke vjere. To je vjera u jednoga Boga u tri božanske osobe. Taj drevni crkveni nauk koji je ustanovljen na koncilima u Niceji i Carigradu u 4. st. doista jest od vitalne važnosti za nas kao katolike. No valja naglasiti kako sam liturgijski spomen nije utemeljen odmah nakon koncilske potvrde nauka o Presvetome Trojstvu, nego ipak kasnije. Svetkovina svoje rođenje zahvaljuje papi Ivanu XXII. koji ju je ustalio svojim proglasom 1334. godine. Stara rimska liturgija ovu svetkovinu nije poznavala.
Što nam želi naglasiti ova svetkovina? Ni više ni manje nego identitet i narav našega Boga, baš kako to čine i liturgijska čitanja ove svetkovine. Bilo da se zaustavimo na prvome čitanju iz Knjige Izlaska, ili pak na evanđeoskom odlomku koji je doista kratak a tako snažan, na vidjelo izlazi – lice Božje. Biblijska čitanja nam pričaju o Božjemu liku. Jer nije dovoljno samo ustvrditi kako je Bog Trojstven – Otac, Sin i Duh Sveti. Što to pak znači za život nas kršćana ako se ne zagledamo u smisao te istine. Na koji način je On Trojstveni, odnosno kako nama ljudima to biva jasno? To nam biva jasno manifestiranjem njegova lika u povijesti čovječanstva, tj. u objavi njegove osobne blizine čovjeku.
Oca upoznajemo preko naglašene stvaralačke dimenzije. U vidu stalnoga kreiranja našeg povijesnog kretanja. No to nam biva jasnije tek u slanju Onoga koji ga objavljuje – Sinu. U činu Njegova utjelovljenja, odnosno doslovno biblijski, u činu njegova postavljanja šatora među nama ljudima. Gdje se isti Otac sada čovjeku približava na jedan tako prisan način. Bez suzdržavanja, bez kočnice rekli bismo. Uzima meso, postaje nam u svemu jednak osim u grijehu. Smrću na križu te događajem Uskrsnuća ne prestaje Njegova bliskost s nama ljudima. Dapače, On i dalje ostaje djelatan u svojoj Crkvi. Kako se to događa? Tako što se djelo stvaranja, ali i djelo Božjega približavanja čovjeku nastavlja u vidu trajne djelatnosti Duha Svetoga. Onoga koji Isusa Krista realno uprisutnjuje. Kako? Tako što otvara naša srca razumijevanju Božje stvarnosti. Jer budimo realni pa recimo da neće netko tko nije otvoren djelovanju Duha Božjega biti uopće sposoban primati nešto što se tiče Crkve i Krista. Takva čovjeka Trojstveni Bog ne dira ni u kom slučaju.
Svetkovina Presvetog Trojstva naglašava kako je naš Bog osoban. To je tako važan element današnje svetkovine. Ne neko biće kojega ne zanima stvoreni svijet. Kako studiram u Rimu susrećem mnoge ljude iz Afrike pa znamo popričati i o Bogu. No to se često pretvori u razgovor o bogovima. Što hoću reći? Razgovor nas zna dovesti do čarolija i magija koje su prisutne u afričkim plemenima. No, takvi bogovi se ne zanimaju za čovjeka. On nije njihov primarni interes. U tome duhu bivaju poučena i djeca od malih nogu. Bog je bog, čovjek je čovjek. I tu sve prestaje. Naš Bog nije takav – On je osoban. Trajna komunikacija s čovjekom. Njega interesira čovjek. On ga ljubi, voli do krajnjih granica, život daruje za njega. Ipak ta ljubav često biva potamnjena krivim slikama o našemu kršćanskome Bogu. Tako često prikazuju ga kao krutog suca i vladara koji kažnjava. No, na taj način promašujemo njegovu bit. Promotrimo prvo čitanje iz Knjige Izlaska, te potom Evanđeoski ulomak. Samo je jedna istina koja proizlazi iz tih divnih tekstova: «Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.» Nije stoga bez razloga prošla godina od pape Franje bila proglašena godinom Božjega milosrđa. Jer milosrđe je jedina riječ koja na potpuni način opisuje Boga. O tome zanosno kliče Prvo čitanje iz Knjige Izlaska: «Bog milosrdan i milostiv» (Izl 34, 6). U hebrejskome tekstu knjige Izlaska za takvu konstrukciju se rabe dvije riječi koje čine par: «rahum w-hanun». Obje su toliko snažne da su teško prevodive u moderne jezike, a da ne izgube onaj prvotni smisao. Prva označava milosrdnost kao kategoriju. Ali doslovno se radi o bratskome osjećaju. Osjećaju koji imaju međusobno braća iste majke. Oni koji su potekli iz iste utrobe. Svi znamo koliko je snažna bratska ljubav. Druga je riječ hanun. Pridjev koji se u Hebrejskoj Bibliji koristi isključivo za Boga. To je epitet koji u svojoj podlozi ima imenicu hen koja na hebrejskome jeziku označava naklonost, uslugu, a čak se može prevesti i s riječju elegancija. U pitanju je elegantnost našega Boga koji nam čini uslugu, koji nam je naklonjen. Kakvu uslugu? Bratsku, bez želje da mu moramo vratiti. On to čini besplatno.
Svetkovina Presvetoga Trojstva bit će stoga ništa drugo nego objava Božjega lica. Objava Božje naklonjenosti prema čovjeku. Ne krutoga suca koji prijeti kaznama. Naprotiv, Oca kojega zanimaju njegovi sinovi. Ma rekao bih još i više – zanimaju ga braća. Jer takvu ljubav prikazuje prema nama naš Bog. Ljubav brata. Ljubav koja ne mari za cijenu. Ljubav koja se daruje u bescjenje. Ona ljubav koja vidi u bratu pokraj mene čovjeka koji pada i često se gubi na planu svoje vjere. Ali ljubav koja ga zbog toga ne proganja i kažnjava, već mu prilazi i daje ruku da krene iznova. U latinskome je jeziku to jako lijepo izraženo. Latinski peccus jest izraz koji aludira na osobu koja ima povrijeđeno stopalo, onoga koji malo šepa, koji hoda krivom stazom te na koncu pada. Tu prilazi osobni Bog koji neprestano hoda uz nas jer zna da često šepamo te nam kaže: «Uđi u radost! Ja te ljubim.» Eto, dragi brate i sestro, u takvoga Boga ja vjerujem te pozivam i tebe da sa mnom kao s bratom ideš korak po korak dok ne prispijemo do punine našega čovještva – do potpune spoznaje Isusa Krista u zajedništvu Oca i Svetoga Duha.
(vlč. Ivan Benaković /kmc)
