Početnalokalne vestiOpjevajmo slavne muževe, naše pretke, koji se proslaviše u svom vremenu…

Opjevajmo slavne muževe, naše pretke, koji se proslaviše u svom vremenu…

Crkvena slava župe sv. Ćirila i Metodija u Beogradu je ove godine imala poseban pečat. Naime, slavi se 400. obljetnica vinkovske karizme, a u kratku posjetu lazaristima došao je generalni superior Misijske družbe iz Rima, izabran prije godinu dana, g. Tomaž Mavrič, koji potječe iz slovenske iseljeničke obitelji, rođen u Buenos Airesu. Ovom centralnom euharistijskom slavlju – održanom u nedjelju 2. jula u 10 sati – prethodila je duhovna priprava koju je vodio p. Dario Grbac iz Novigrada na Dobri kod Karlovca.

Dolazeći na misno slavlje i ulazeći u crkvu, moglo se primijetiti koliko truda je uložila župna zajednica, zajedno sa sestrama i lazaristima, oko izgleda unutrašnjosti crkve.

Svečano euharistijsko slavlje je predvodio generalni superior g. Tomaž Mavrič uz sudjelovanje nadbiskupa mons. Stanislava Hočevara; kod oltara su bili: župnik g. Lojze Letonja, p. Dario Grbac, p. Petar Tašev, fra Benedikt dr. Vujica i fra Leopold Rochmes. P. Jurij Devetak je međutim bio na orguljama, a  župni zbor je za vrijeme mise otpjevao više sadržajnih pjesama u čast slavenskoj Braći i uključio Mokranjčev „Svjat“ na staroslavenskom jeziku.  Prisutne su bile redovnice: kćeri kršćanske ljubavi sv. Vinka Paulskog (usmiljenke), sestre milosrdnice, Male Isusove sestre, i školske sestre iz Zemuna, prečasni prota-stavrofor iz pravoslavne crkve Sv. Đorđa i predstavnici Opštine Čukarica, kao i mnogi vjernici.

Župnik je na početku uputio dobrodošlicu gostima i svim vjernicima te izrazio radost povodom crkvene slave. A generalni superior izrekao je propovijed.

Župnik je na kraju misnog slavlja zamolio nadbiskupa Hočevara da uputi svoju riječ prisutnima. Mons. Hočevar naglasio je da kada pomislimo na svetu Braću, onda pomislimo da Bog stvarno čudesno deluje. Evanđelje u takvim svecima postane živo, stvarno, djelotvorno i puno inspiracije. Danas smo zbog toga zahvalni Svemogućemu koji probuđuje takve velikane duha.

“Rado se sjećam da sam se u prošlom vijeku na kratko susreo sa g. Tomažem Mavričem u Torontu. Današnji susret u Beogradu je prekratak, no latinska izreka kaže da prvi susret mora biti kratak. Ali morate se brzo vratiti među nas”, rekao je nadbiskup. “Ako pomislimo da su sveta Braća suzaštitnici Evrope, vi kao vinkovska karizma danas stojite pred mnogim izazovima: današnje vreme ima mnogo oblika siromaštva i nedostataka duhovnih zvanja u Crkvi i to treba probuditi vašu karizmu. Vjerujemo da će ona pomoći, ne samo zapadnom već i istočnom kršćanstvu”, još je između ostalog naglasio nadbiskup Hočevar.

Župljani ove župne zajednice poklonili su g. Tomažu Mavriču ikonu sv. braće Ćirila i Metoda.

Slijedi propovijed generalnog superiora u cijelosti:

Dragi vjernici ove župe, poštovani gosti u ovom slavlju, braćo i sestre! Najprije vam čestitam sretnu crkvenu slavu. S velikom radošću i zahvalnošću sam danas s vama na proslavi zaštitnika župe svetog Ćirila i Metodija. I to u vrijeme kad slavimo 400. godišnjicu vinkovske karizme. Taj grčki izraz znači poseban Božji dar. Ranije se koristio skoro isključivo u vjerskoj tradiciji, dok se danas zna upotrebljavati čak u političkom smislu.

»Opjevajmo slavne muževe, naše pretke, koji se proslaviše u svom vremenu i bijahu slava svojeg doba. Neki od njih ostaviše ime za sobom, te se o njima još hvale pjevaju. Njihova se dobra djela ne zaboravljaju, dika ne briše, a ime im živi za sva pokoljenja.« – Tako je zapisao mudri starozavjetni Sirah (44,1.7 – 8.13-14).

Zaustavimo se najprije kod zaštitnika vaše crkve i župe. Sveta braća Ćiril i Metodije stoje u samom središtu slavenskog svijeta, iako su bili rodom iz dalekog Soluna gdje su živjeli Grci i Slaveni. Papa Ivan Pavao II. ih je godine 1980. – pored glavnog zaštitnika svetog Benedikta – proglasio suzaštitnicima Europe, naglašavajući ideju da Europa nije samo Zapad nego također Istok pa da stoga mora disati s oba krila pluća. Papa je upotrijebio ovu prispodobu, znajući da ima taj nježni tjelesni organ važnu ulogu za zdrav život ljudskog organizma.

Udijelio im je počasni naziv ne samo zbog zasluga u njihovom djelovanju, već također kao smjerokaz prema ciljevima za koje se valja truditi i danas. Premda su živjeli u davno vrijeme, njihov je duh još danas živ i njihova poruka još uvijek aktualna. Kao navjestitelji evanđeoske istine posebno su naglašavali da su svi ljudi i narodi jednaki pred Bogom. Kako je to suvremeno još danas! – kad se opasno produbljuju razlike između bogatih i siromašnih i kad se ponegdje potiskuje u stranu ne samo vjera nego i kultura, a krijepi se barbarstvo!

Svima nam je poznato da su se zauzimali za upotrebu domaćeg jezika u svetom bogoslužju. Valja ponovo naglasiti da je Drugi vatikanski koncil tu njihovu misao potvrdio i uzakonio pa može svaki narod slaviti Boga svetom liturgijom na svom jeziku.

Njihovo je značenje veliko – kako na kulturnom području tako još više na vjerskom. S njima su slavenski narodi prihvatili kršćanstvo kao nešto domaće a ne silom nametnuto izvana. Slavenska kultura je tako rasla zajedno s kršćanstvom.

Bili su pravi kršćanski čovjekoljupci koji su u prvi plan stavljali čovjeka; posebno su se zauzimali za potlačene i trpeće, kao i za poštovanje ljudskih prava. U tome su vrlo suvremeni.

U oštrim nesporazumima između Rima i Carigrada su naglašavali da sporovi i nesuglasice nisu toliko vjerske koliko političke prirode. Punim pravom ih časti Katolička i Pravoslavna Crkva pa ostaju zauvijek nenametljivi uzor pravog rada na crkvenom jedinstvu.

***

Zanimljivo je kako su duh i poslanje svete Braće bliski poslanju lazarista i sestara usmiljenki u Beogradu.

Za dolazak lazarista u tadanju austrijsku monarhiju koja je obuhvaćala i dio Slovenije, zaslužan je biskup Anton Martin Slomšek. On ih je doveo u Celje godine 1852. i predao im crkvu svetog Josipa na istoimenom brdašcu iznad grada. Tamo se nalaze također danas i uspješno djeluju. Iz Celja su se u narednim desetljećima proširili još u druge austrougarske zemlje pa su osnovane nove provincije u Austriji, Madžarskoj i Slovačkoj.

U Beograd su došli na poziv apostolskog nuncija Pellegrinetija i nadbiskupa Rafaela Rodića te godine 1929. uspjeli izgraditi ovu crkvu. Uvijek je zanimljiv podatak da su za ovu crkvu dobili kipove sv. Ćirila i Metodija koje je u Celju blagoslovio upravo biskup Slomšek.

Ova župa je bila ustanovljena s nakanom da budu naša subraća na duhovnu potporu katoličkim vjernicima raštrkanim na prostranom području. To njihovo poslanje nije moguće odvojiti od prvotnog vinkovskog poslanja koje prihvaća Isusove riječi: Poslao me navijestiti blagovijest siromasima. I baš tako glasi lozinka Misijske družbe. U tome se može nazrijeti povezanost vinkovskog duha sa duhom svete Braće.

Sestre usmiljenke su stigle u beogradske bolnice već godine 1920., nakon što im je dolazak izričito odobrio Njegova svetost Patrijarh srpski. Svoju humanitarnu odnosno samarićansku službu savjesno su obavljale, naravno, bez nekih pretenzija za prozelitizam. Ovdje su sa nama od samog početka župe.

Može se mirno ustvrditi da su svećenici, braća-laici i časne sestre svojim djelovanjem na ovim prostorima dali svoj pečat – bez obzira na to da li je njihov posao bio vidljiv ili pak negdje neprimjetno skriven u pozadini. Na ponos može biti posthumno priznanje prvom župniku ove župe Andreju Tumpeju kojemu je jevrejska zajednica podijelila svoje najviše odlikovanje uz naziv »pravednika«.

Različita istraživanja i mediji nas redovito obavještavaju o tome tko je u svijetu najbogatiji i najutjecajniji, tko je u vrhu svjetskog događanja. Dok vinkovski duh ide u suprotnom smjeru: gdje su siromašni i odgurnuti na rubove društva, gdje su prezreni i zapostavljeni, – kako bi im pošli ususret i vratili im dostojanstvo koje Bog daje svakom čovjeku – a ljudi to u svom egoizmu i rivalstvu gazimo … Takva briga je bila duboko prisutna u srcu svetog Vinka.

Takvu brigu je u svom životu vrlo lijepo pokazao biskup-lazarist Gnidovec u Skopju, koji je znao navratiti i u ovdašnju zajednicu. Njegova biskupija obuhvaćala je čitavu današnju Makedoniju i Kosovo. Svugdje je stizao da posjeti i ohrabri vjernike – i to u tadašnjim jadnim mogućnostima za putovanje. Od njega su tražili savjet i pomoć najrazličitiji ljudi – a zbog njegove iskrene nesebičnosti i bez lažne skromnosti smatrali su ga svojim. Uostalom, on je za svoju biskupsku lozinku preuzeo misao apostola Pavla: Svima postati sve. Poprimio je Vinkovo ponašanje, a zapravo također duh solunske Braće: požrtvovno djelovanje među vjernicima, poštovanje prema svim narodima, karitativna pomoć potrebnima i svestrano povezivanje za uspješan rad.

***

Za sve ovo crpili su naša subraća i sestre – ovdje i po svijetu – inspiraciju i snagu u karizmi kojoj je dao vrijednost i polet sv. Vinko Paulski u ono vrijeme kad je u Francuskoj harao rat, – 30-godišnji rat (!) – i dok je u Parizu vrvjelo mnoštvo siročadi i bolesnika, prosjaka, invalida i beskućnika. Vinko se čvrsto usprotivio toj poplavi bijede i patnje, jer smo svi ljudi dio iste obitelji Božje djece gdje svatko ima svoje mjesto. Njegovim zalaganjem počela se u zapadnoj kulturi krijepiti karitativna duhovnost koja je svakako usmjerena prema Bogu, ali ne direktno čašćenjem i meditacijom nego preko ljubavi do bližnjega. Boga otkriva i časti u bližnjemu, Krista prepoznaje u čovjeku.

Ta evanđeoska misao ostala je u središtu Vinkove duhovnosti kroz stoljeća. Liječnik–misionar Zevaco na Madagaskaru, prilikom pregleda djece ponekad nije upotrijebio stetoskop nego je prislonio uho na grudi djeteta i tako pratio otkucaje srca. Sestri koja mu je asistirala u ambulanti, rekao je: Ovdje je isti Isus kao ujutro kod svete mise.

Francuski pisac Daniel-Rops je u svom obimnom djelu s naslovom »Povijest (Istorija) Crkve« ovako označio svetog Vinka: Taj buditelj socijalnog osjećaja je znao povezivati različite društvene slojeve u jedan sam napor za ublažavanje ljudske bijede – i to baš u vrijeme kad je posustala solidarnost u gradovima i feudima koji su u srednjem vijeku ublažavali bijedu. Tada je zbog nereda i ratova bila neophodno potrebna međusobna potpora i pomoć. Vinko je pokrenuo toliko velikodušnosti među pojedincima da se slika Francuske izmijenila. Ono što je bilo u prošlim stoljećima učinjeno na području socijalnog života, ima svoj izvor u njemu. Morali smo dočekati razdoblje ateizma (tako završava Daniel-Rops) da se je socijalni osjećaj izmijenio po duhu i obliku pa da su dobrotvornost preuzeli državni organi i ustanove. No time joj je (ponekad) bilo oduzeto ono čime ju je Vinko znao prožeti, a to je: duboka ljudskost i istinska dobrota.

Subraći u svojoj zajednici je posebno preporučivao pet kreposti … Razumljivo da se u njima odlikovao najprije sam. Poznat je događaj iz njegovih studentskih dana koji ukazuje na njegovu krepost poniznosti. Bio je optužen i javno proglašen lopovom koji je drugome ukrao novac. Iako nevin, nije se htio opravdavati nego je samo ponavljao: »Bog vidi, Bog već zna.« Takvo vladanje bilo je nagrađeno kad je kasnije bio otkriven pravi krivac koji je priznao krađu.

Vinko je pomagao da se u zapadnu kulturu još jače usadilo saučešće, osjećaj za drugoga. Bez tog osjećaja nije moguće zamisliti našu kulturu. Toga je Europa svjesna i u naše vrijeme. Stoga je povodom 400. godišnjice vinkovske karizme bila njoj u počast i priznanje otvorena izložba u Europskom parlamentu u Bruxellesu. Ovo je prvi put da je tamo bila na takav izvanredan način predstavljena i počašćena jedna od duhovnih karizmi.

Tu karizmu nije pronašao Vinko sam. Otkrio ju je u Evanđelju kao temeljni sadržaj. Otkrio ju je u Isusu Kristu. Vinkovska karizma hoće gledati svijet i čovjeka onako kako ih je gledao Isus Krist: motriti svijet i čovjeka s Isusovim očima, a u čovjeku otkrivati crte Isusa Krista. Štogod je radio, bilo je na dobro siromaha. Imao je srce za druge, a to je učio od Božje dobrote. Kao organizator radio je s osjećajem prema onima koji trpe i s aktivnim pomaganjem. Ovo je u biti njegove duhovnosti.

U našem širem okruženju djeluje više zajednica i družbi. Pored lazarista i sestara usmiljenki su još: zagrebačke milosrdnice, Marijine sestre, Udruženje djece Bezgrešne, Vinkove konferencije, Društvo dobrovoljaca Vinkovog saveza dobrote. No pored njih ima u svijetu još (zamislite!) preko 220 različitih grana, to jest zajednica posvećenog života i udruženja laika koji se nadahnjuju duhom vinkovske karizme i djeluju u preko osamdeset država na svim kontinentima.

Sredinom oktobra održat će se u Rimu međunarodni simpozij tako brojne vinkovske obitelji iz čitavog svijeta. Predviđen je također susret s papom Franjom. Želja je da izrazimo zahvalnost za dar karizme i učvrstimo se u vjeri i spremnosti za dalje služenje u tom duhu.

Završavam. Kad je godine 1980. harala vanredno velika suša u Africi, papa Ivan Pavao II. uputio je poziv vjernicima u svijetu, preporučivši im neka razmišljaju o poznatoj riječi sv. Vinka, jednoga od junaka dobrotvornosti i ljubavi prema siromasima. Kad ga je naime prema kraju njegovog života netko upitao što bi još mogao učiniti za bližnjega, kratko je odgovorio: »Još više!«

Tomaž Mavrič CM, generalni superior Misijske družbe

 

(kmc)

podeli na: