Otvaranje Prve sinode Beogradske nadbiskupije

Na dan kad Zapadna Crkva slavi prvozvanog apostola Svetog Andriju, 30. novembra 2019. godine, zvanično je otvorena Prva sinoda Beogradske nadbiskupije, pod geslom »Crkva ‒ Božja porodica«. Obeležena je svečanom svetom misom u Crkvi Krista Kralja u Beogradu, koju je predvodio beogradski nadbiskup i metropolit mons. Stanislav Hočevar u zajedništvu sa svim svećenicima Nadbiskupije i apostolskim nuncijem u Republici Srbiji mons. Lučanom Surijanijem.

Posle sv. mise sledio je svečani čin otvaranja, kad je svaki učesnik sinode lično odgovorio na poziv rečima: »Evo me!« U uvodnom predstavljanju čuli smo o istorijatu Katoličke Crkve na ovim prostorima i same Beogradske nadbiskupije, koji je predstavio nadbiskup mons. Hočevar. Vlč. Andrej Đuriček progovorio je o tome kako sinoda može da doprinese sazrevanju naše lokalne Crkve, naše nadbiskupije, a na kraju je vlč. mr Aleksandar Ninković s pravnog aspekta predstavio organ sinode ‒ dokument Instrukcije za biskupijskusinodu. Na kraju svečanog otvaranja nadbiskup je blagoslovio 72 člana skupštine Prve sinode, koji predstavljaju sve župe, pokrete, udruženja i zajednice Beogradske nadbiskupije, i upalio prvu sveću adventskog venca.

»Evo me!«

»Vi od danas pa nadalje sačinjavate novi organ i događaj naše mjesne Crkve, koji treba doprinijeti obnovi čitave Nadbiskupije«, tako je u uvodnom pozdravu za vreme mise naglasio nadbiskup mons. Hočevar, obraćajući se članovima skupštine Prve sinode. Taj poziv je istinski odjek onog poziva koji je sam Krist Gospodin jednog dana uputio ribaru Andriji i počev od kojeg se rađa zbor apostola, kazao je nadbiskup. U propovedi se nadovezao na drugo čitanje Pavlove poslanice Rimljanima, na rečenicu kad novozavetni pisac kaže: »Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spašava!« Mons. Hočevar objašnjava da je to jedini put prema obnovi, što ijeste suština sinode: »Iz vjere srca progovarati, ispovijedati, ukazivati, savjetovati, odlučivati, činiti…«, istakao je nadbiskup.

Na kraju euharistijskog slavlja nuncije mons. Surijani obratio se sinodalcima i istakao da bi sinodalno okupljanje trebalo da bude pre svega snažno iskustvo zajedništva koje učesnicima pomaže da rastu i zajednici s Bogom, svojim biskupom, međusobno, sa sveštenstvom, laicima i narodom Božjm. Papa Franja bi rekao da je hrišćanin ‒ a utoliko više sveštenik ‒ pozvan da bude stručnjak za to da bude blizu drugima i da današnja evangelizacija bude takva da privlači. Na kraju svog obraćanja nuncije je zaželeo da započeti sinodalni hod donese obilne plodove i u svima nama ojača zajedništvo s Bogom, biskupom, bratstvo među sveštenicima i bliskost s narodom Božjim.

Posle svete mise imali smo malo osveženje, da bismo se zatim vratili u sinodalnu salu – kako ju je nazvao otac nadbiskup – dvoranu Župe Krista Kralja i nastavili sa svečanim činom i uvodnim predavanjima.

 

Mistično Tijelo Kristovo

»Kao što je Isus postavio sedamdeset dvojicu učenika, tako se danas nakon slavljenja Euharistije – tajne jedinstva – konstituiraju ta evanđeoska sedamdeset dvojica sinodalaca, da unesu duh spremnosti u svako veće ili manje mjesto naše Nadbiskupije«, naglasio je mons. Hočevar i nastavio: »Vas je tajna naše mjesne Crkve pridružila ovome izabranom organu i događaju našega poslanja da zastupate i sve župe naše Nadbiskupije! Čestitke i zahvala svima vama s velikom željom da i vi budete ’usta Gospodnja’ koja progovaraju isključivo spasenjsku istinu i nikad se ne daju zavesti ocem laži…

Nakon godina traženja (2010. ‒ 2014.), razlučivanja (2014. ‒ 2016.) i odlučivanja (2016. ‒ 2018.), u duhu jasnoga gesla ’Crkva – Božja porodica’, sad otvaramo put formiranog zajedničkog razlučivanja naše mjesne crkvene stvarnosti. Upravo zato što smo mistično Tijelo Kristovo, moramo biti organski uređeni ili ‒ pravno definirani. Samo takva uređena zajednica omogućuje da dođu do izražaja svi darovi Duha Svetoga kojima smo obdareni mi, članovi naše mjesne Crkve ‒ danas, nakon tako burnih dvadeset stoljeća Kristove Crkve na našem tlu. Zato i postoji Statut Biskupijske sinode, koji točno predviđa sastav i funkcioniranje same sinode«, objasnio je nadbiskup.

 

Sinoda‒ milosno vreme (kairos) za našu Crkvu

»Različitost, raznolikost – to su termini koji nam se nude kad želimo da opišemo našu nadbiskupiju u sinodalnom procesu. Sinodalni skup sastavljen je od predstavnika župa, različitih staleža, službi, pokreta, harizmi, crkvenih udruženja… i sve te grupe zajedno čine stvarnost naše nadbiskupije«, rekao je u svom izlaganju vlč. Andrej Đuriček.

Ovaj zahtevan proces, kad pojedinac prekoračuje uski svet svojih partikularnih interesa razmišljajući o sebi iz perspektive pripadnosti nečemu što mu prethodi i što na kraju određuje njegov identitet, povezujući se s drugima u odgovornosti za njih i tražeći zajedničko dobro ‒ jeste put sazrevanja, sticanja samosvesti.

Naše refleksije nosiće želja da što delotvornije i održivije organizujemo verski život u Nadbiskupiji, da odredimo smernice, uputimo savete, da definišemo jedan funkcionalni sistem.

Ni jedna jedina priroda neke zajednice nema tako jasno definisanu metafiziku kao Crkva – to je Presveto Trojstvo u čiji dijalog ulazimo po Kristu. U tom smislu neka svaka rasprava i zaključak Sinode bude u prvom redu ispovest vere kojim deklarišemo pripadnost Kristu, čin zahvalnosti Onome koji nam je darovao status voljenog.

Ako je naša nadbiskupija skupila hrabrosti da krene putem sinode, dakle, samospoznaje, to povlači sa sobom i svest o uključenosti u konkretno vreme i prostor Srbije u 21. veku.

Ali naša katolička crkvenost bila je u prethodnom vremenu obeležena mentalitetom provizornosti, tranzitornosti, egzila ili dijaspore ‒ kao da smo se mi katolici ovde zatekli nesrećnom igrom zlosrećnih spoljnih okolnosti… Ili kao da se uprkos aktivnoj participaciji u izgradnji društva oseća neki sentiment nepripadanja ili otuđenosti kao posledica snažne poistovećivanja konfesije i društva.

Sinoda ima potencijal da doprinese procesu ukorenjivanja jer mora ozbiljno da uzima znakove vremena, posebnosti uslova u kojima se nalaze naše zajednice. Papa Benedikt XVI je na adresu malobrojnih crkvenih zajednica uputio poziv da postanu »kreativna manjina«. Našom sinodom preuzimamo ulogu da budemo kreativni ‒ ne samo da reagujemo i odgovaramo na zatečenu situaciju, nego da proaktivno utičemo na nju i oblikujemo je, zaključio je vlč. Đuriček.

 

Dokument Instrukcije za biskupijsku sinodu

Biskupijska sinoda je obavezana i definisana Zakonikom crkvenog prava I, zaista, pobliže odredbe nalaze se u njegovom trećem naslovu ‒Unutrašnje uređenje partikularnih Crkava. Dalje, zakon je tu da se očuva vernost poslanju koje je Crkva primila od samog Isusa Krista i da bi to poslanje provodila prilagođavajući uvek ne učenje, nego delovanje zahtevima svakog vremena i svih uslova, istakao je vlč. mr Aleksandar Ninković.

Možemo da zaključimo da je održavanje Biskupijskesinode deo poslanja Crkve kao i deo discipline Crkve, odnosno deo koji obavezuje na učešće sve hrišćane pojedinačne, partikularne Crkve. Širenje Evanđelja i svedočenje nije lični čin nego čin Crkve.

Pomenuti kanon navodi dve važne stvari. Sinodska skupština, iako se sastoji od izabranih sveštenika i naroda, na prvom mestu je biskupijska, što znači da je skupština svih vernika biskupije, a da su oni koji su izabrani da učestvuju na sednicama poslanici ili delegati zajednica. To je čast i odgovornost vas koji ste izabrani. Vi, iako ste i sami članovi Crkve, na poseban način predstavljate svoje lokalne zajednice, pa time i celu lokalnu Crkvu, a radom na boljoj evangelizaciji ‒ i opštu Crkvu koja je prisutna i u svakoj lokalnoj zajednici.

Druga važna stvar je u ulozi koju ima Sinoda. Skupština Sinode služi da bude pomoćnik biskupu. Na taj način cela Crkva preko vas, izabranih predstavnika, učestvuje u napretku biskupije u njenom poslanju, čineći sve članove Crkve, koji su predstavljeni u vama, biskupovim saradnicima i savetnicima. Svakako, biskup, kao glava lokalne Crkve, kao liturgijska slika samog Isusa, sam odlučuje o predloženim savetima ‒ hoće li ih prihvatiti ili ne, a do nas, učesnika Sinoda je da biskupa stavimo u poziciju da ne odlučuje ni o čemu drugom, do o tome koji će predlog prihvatiti od mnogih dobrih predloga koje smo mi, članovi Sinoda, zajedno s braćom i sestrama u našim lokalnim zajednicama i molitveno osmislili. To je naša dužnost i to je ono što će za mnogo vremena osigurati plodno delovanje Crkve među dušama u našim sredinama.

Robert Zajc

 

Iz završnog dijela govora oca nadbiskupa

Povijest katolika u posljednjem stoljeću

…Godine 1914. došlo i do sklapanja konkordata između Svete Stolice i Kraljevine Srbije, koji predviđa ponovnu uspostavu Beogradske biskupije, ali sad kao nadbiskupije, a u Skopju pak kao sufraganske biskupije. Odmah zatim eksplodira Prvi svjetski rat, što onemogućuje da konkordat bude odmah realiziran. Geografska karta Europe je uvelike promijenjena, a u Rusiji počinje boljševička revolucija. Procvjetala su, dakle, tri velika totalitarizma ‒ fašizam, nacizam, komunizam (podsjetimo samo na važnost Fatime!). 29. oktobra 1924. godine je dan osnivanja naše Nadbiskupije i dan imenovanja prvog nadbiskupa mons. Rafaela Rodića, franjevca iz Požege. Izpražnjeno veleposlanstvo Austro-Ugarske Monarhije čini mogućim otvaranje sjedišta Beogradske nadbiskupije. Mala kapela Sv. Ladislava brzo se proširuje u crkvu, posvećenu Kristu Kralju – kao ispovijed žive vjere da je samo Kristovo kraljevstvo vječno. To je velika poruka za sve pripadnike Beogradske nadbiskupije. Ne smijemo više dozvoliti da nas nadahnjuju, ograničavaju ili vode zemaljske i prolazne sile, nego one duhovne i evanđeoske.

Tim je duhom krenuo veliki pastoralist mons. Rafael Ivan Rodić, OFM, te čitavome dosadašnjem franjevačkome naporu na Balkanu dao krunu i u svojem 12-godišnjem razdoblju praktički uspostavio sadašnju strukturu Nadbiskupije. Oganj njegove revnosti i ne baš uvijek najbolji savjetnici prouzročili su, međutim, velike dugove. Tako godine 1936. na njegovo mjesto dolazi veliki duh profesorskih manira, mons. dr. Josip Ujčić, koji postojeće probleme ustrajno rješava; u grozotama Drugoga svjetskog rata Nadbiskupiju uspijeva sačuvati; iznenađujuće veliki broj Mojsijevih »sinova« oslobađa iz pakla uništenja, vješto prosuđuje događaje tijekom rata, prima bezbroj izbjeglica, osobito iz Slovenije; poslije rata smiruje napetosti, ostaje čimbenik stabilnosti Jugoslavenske biskupske konferencije i ulazi u obnoviteljsku snagu Drugoga vatikanskog sabora (sahranjen je na sam Veliki petak 1965. g.). Barba Bianca ‒ mons. dr. Gabriel Bukatko velikim darom komunikativnosti osnažuje proljetne koncilske vjetrove obnove u Crkvi, okuplja duhovna zvanja i omogućuje šire susrete rimokatoličkih i grkokatoličkih biskupa i eparhija (nadbiskup Beograda je od 1964. do 1980. godine).

U teškim danima postkoncilske obnove na beogradski tron sjeda mons. Alojz Turk, čovjek granitne tradicije i vjere. Kao vrstan poznavalac situacije na Balkanu snažno se zauzimao za dobre odnose sa SPC-om. Zato ga krajem 1987., bolje reći januara 1988. godine, nasljeđuje poznati teolog i ekumenist dr. Franc Perko, koji je svojim proročkim glasom, ali i neopisivom očinskom dobrotom, prevenirao bilo kakvo narušavanje Nadbiskupije u danima tragične transformacije Titove Jugoslavije te je, kao Mojsije na gori Nebo, ukazivao na put u Obećanu zemlju.

Tako se sad naša Nadbiskupija našla u potpuno novim društvenim okvirima, kad više ne smije gledati na provizornost crkvene zajednice, niti smatrati da je u dijaspori, ili se servilno ponašati zbog svogatakozvanog manjinskog statusa, nego na krilima »fides i ratio« na ovom mostu Istoka i Zapada treba punim plićima prodisati duhom Pedesetnice.

 

Deo govora nuncija mons. Surijanija posle svete mise

Sinodalni hod na četiri stuba

…Četiri odnosa blizine, o kojima sam govorio, treba da odlikuju sinodalni hod koji se pripremate da preduzmete.

1. Blizina Bogu. Molitva, Euharistija i svakodnevni odnos s Rečju ‒ hrane nas i čine da raste zajedništvo s Bogom, koje treba da bude temelj, rekao bih, prvi zadatak svakom članu sinodalnog okupljanja.
2. Bliskost s biskupom. Sinod nije parlament! On je izraz zajedništva koje svaki hrišćanin, počevši od sveštenika, treba da ima s pastirom biskupije, koji je vidljivi znak jedinstva dijecezanske Crkve. Biskup može nekome da se sviđa ili ne, ali upravo s biskupom stvara se, dan za danom, odnos delotvornog i prisnog zajedništva.
3. Bliskost sveštenikâ među sobom i s laicima. Hodajući zajedno, za vreme odvijanja Sinoda oni imaju mogućnost da se približe jedni drugima. Sveštenici treba još više da potpomognu rast bratskog zajedništva u okviru prezbiterijata, a laici imaju priliku da žive dublje zajedništvo sa svojim sveštenicima.
4. Bliskost naroda Božjeg. Iskustvo koje se doživljava i koje sazreva u okviru sinodalnog hoda ne može da bude cilj samom sebi. Ono mora da dovede do konkretnije bliskosti među narodom Božjim, koji treba da bude kvasac i so za celokupno biskupijsko tkivo. Verujem da to i jeste smisao izraza »Crkva u izlasku«‒ da budemo bliži onima koji su daleko!

Završavajući, od srca želim da hod koji je započet donese obilne plodove i u svima vama ojača zajedništvo s Bogom, zajedništvo s biskupom, bratstvo među sveštenicima i bliskost s narodom Božjim. Mariji, Majci Crkve i Kraljici apostola, preporučujem svakoga od vas…

(kmc)