Homeporuke i poslanicePapa Franjo je uputio poruku povodom Svjetskog dana siromaha

Papa Franjo je uputio poruku povodom Svjetskog dana siromaha

Komentar poruke pape Franje za 3. svjetski dan siromaha, koji se slavi u nedjelju 17. novembra

“Ufanje ubogih neće biti zaludu« (Ps 9, 19). Ove riječi psalma su silno aktualne, izražavaju duboku istinu koju vjera uspijeva prije svega utisnuti u srca siromašnih: vratiti izgubljenu nadu usred nepravdi, trpljenja i životnih neizvjesnosti.”

Papa Franjo je uputio poruku povodom Svjetskog dana siromaha 13. juna 2019. godine, upravo na dan kad se u Crkvi spominjemo sv. Antuna Padovanskoga, siromašnog redovnika, bolje reći oca siromaha, čuvenog propovjednika koji je kao redovnik djelovao svojom požrtvovnošću i cjelovitim pristupom svakom čovjeku. Svjetski dan siromaha određen je za 17. novembar 2019., na liturgijsku 33. nedjelju kroz godinu, kad su svi ljudi pozvani promišljati o problemu siromaštva u svijetu, ali ne samo promišljati, nego mnogo više aktivno doprinositi da bi se ono iskorijenilo.

Papa Franjo u prvom dijelu poruke govori o sve prisutnijoj nejednakosti koja vlada u svijetu i nepravdi te da zbog tih dviju stvarnosti sve više i više raste broj siromašnih ljudi. Gledajući tu činjenicu slobodno se može reći da je temeljni i glavni problem globalne ne/pravde uzrok siromaštva. Nije nimalo lako promišljati o problemu globalne nepravde kao jednom od uzroka siromaštva u današnjem »turbulentnom« i »progresivnom« svijetu, u kojem se čini kako u državnim institucijama demokratski poredak doseže vrhunce. Razlog tome je kontradikcija unutar državnih institucija i vlasti koje sve čine da bi život svakog čovjeka postavile na stupanj dostojanstva koji mu i pripada ‒kako unutar jedne države, tako i na globalnoj razini ‒  a s druge strane velikom broju moćnih pojedinaca dopuštaju da, ugrožavajući dostojanstvo tog istog »malenog« čovjeka, postaju sve moćniji i bogatiji. Zatečeni činjenicama rastućeg jaza između bogatih i siromašnih, slabljenjem etike zajedništva i bujanjem egoizma, odbijanja pomoći siromašnima i lakomosti bogatih za što većim profitom, ne možemo ostati ravnodušni i po strani kao da nas se to ne tiče. Imajući u vidu te činjenice, potrebno je učiniti skok u solidarnosti kako bi se promijenila slika svijeta i uklonilo siromaštvo. Siromaštvo evocira implikacije etičkih i moralnih kategorija u odnosima među pojedincima. Dakako, čovjek je obvezatan ostvarivati pravdu pomaganjem siromašnima unutar države u kojoj živi, ali i težiti ostvarenju globalne pravde. Stoga, ukoliko se želi ostvariti ovaj ideal globalne pravde, nužno je da bogate zemlje pomognu siromašnim zemljama kako bi se riješio problem siromaštva, a ne da ih eksploatiranjem njihovih prirodnih dobara za neznatne novčane naknade još više osiromašuju. U takvim slučajevima ne samo što smo dužni pomoći onima koji trpe siromaštvo, nego smo također dužni ispravljati nepravdu. Dakle, naglasak nije samo na obvezi pomoći siromašnima iz samilosti, nego na unutarnjem zahtjevu pravde, na obvezi pravde. Kao što naše rođenje u nekoj određenoj obitelji nije rezultat našeg izbora ili zasluge, jednako tako ni pripadnost određenome socijalnom krugu, užem ili širem, nema nikakve veze s pristankom naše slobodne volje. Postajemo članovi nekog političkog društva neovisno o našoj volji te nužno participiramo u općoj volji (general will). Činjenično stanje nejednakosti opovrgava institucionalnu pravednost i jednakost, jer u svijetu ima 20% ljudi koji žive s manje od dolara dnevno, njih 45% s manje od dva, a 15% s više od 75 dolara po danu. Očito je da je za institucije pravda tek sporedna stvar.

Stoga papa Franjo, sagledavajući sveukupnu stvarnost i problem siromaštva koji institucije ne mogu riješiti, daje jasne i konkretne upute tko i kako može riješiti problem siromaštva. Ponajprije nam govori da pomoć siromašnima i onima koji nemaju što jesti nije dovoljna samo u tom smislu da im se dâ hrana ‒ premda to prvo treba napraviti ‒ nego se zahtijeva integralni pristup njihovom problemu. Treba im posvetiti vrijeme, pokazati da nam je stalo do njih i njihove situacije, da ih volimo kao rođene braću i sestre te im navijestiti Krista kako se ne bi oslanjali samo na ono prolazno i materijalno, nego uprli pogled u ono vječno i neprolazno. Lijepo je to u svojim pismima opisao misionar o. Ante Gabrić, koji je pomagao siromašnima u dalekom Bengalu, kad kaže da je svoj ručak ponekad davao siromašnima, ali više od svega ga je veselilo kad bi im prolazeći selima davao osmijeh, pozdrave i savjete, a povrh svega Krista. U siromašnima treba gledati Krista koji je rekao: »Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (usp.Mt 25, 40). Pristupajući tako, ova se novina kod Isusovih sljedbenika ponajviše očituje u njihovim postupcima, riječima i djelima koji pokazuju nazočnost ljubavi Kristove u svijetu u kojem živimo. Ta djelotvorna ljubav (kad nekome činim dobro ne gledajući da mi uzvrati) ponajviše se zamjećuje u susretu s čovjekom patnikom, siromahom, nevoljnikom, koji je ograničen, ali zbog neprocjenjive vrijednosti koja mu pripada kao osobi i zbog dostojanstva koje je njegova vlastitost darovana od Stvoritelja, nije odbačen od Boga. Razotkrivajući Božja svojstva i Njegovu bit, a ona je ljubav, Isus istovremeno otkriva i čovjekov smisao postojanja, a to je davati i primati ljubav, jer kako sv. Ivan Pavao II. kaže u enciklici Bogat milosrđem: »Onaj tko daje postaje velikodušniji kad osjeća da je obdaren od onoga koji prima njegov dar, i obratno ‒ onaj tko zna primiti dar sa sviješću da primajući ga i on čini dobro, sa svoje strane služi velikoj stvari dostojanstva osobe i doprinosi da se ljudi međusobno još dublje sjedine.«

Martin Borovski

Izvor: Blagovest br.11/19

 

FOLLOW US ON: