Papa Franjo: Nema kršćanstva “na udaljenosti”
Biti kršćani ne znači prije svega neki nauk ili moralni ideal, nego živi odnos s njim, uskrslim Gospodinom. U podnevnom je nagovoru papa Franjo govorio o tri glagola: gledati, doticati i jesti
Ne postoji kršćanstvo „na daljinu“ – istaknuo je papa Franjo danas prije molitve Kraljice neba na Trgu svetoga Petra. Na ovu treću uskrsnu nedjelju vraćamo se u Jeruzalem, u Dvoranu posljednje večere, pod vodstvom dvojice učenika iz Emausa, koji su s snažnim emocijama slušali Isusove riječi putem kojim je hodio, prepoznajući ga potom „u lomljenju kruha“ (Lk 24,35). Uskrsli se Krist sada u Dvorani posljednje večere pojavljuje usred skupine učenika i pozdravlja ih govoreći: „Mir vama!“ No oni su prestrašeni i misle da „vide utvaru“. Tada im Isus pokazuje rane svojega tijela i kaže: „Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me!“ I da ih uvjeri, traži nešto za jelo i jede dok ga gledaju začuđeni.
Taj evanđeoski odlomak karakteriziraju tri vrlo konkretna glagola koji u određenom smislu odražavaju život zajednice i naš osobni: gledati, doticati i jesti. Tri radnje koje mogu dati radost istinskog susreta sa živim Isusom.
„Pogledajte ruke moje i noge” – kaže Isus. Gledati ne znači samo vidjeti; još i više, to uključuje i namjeru, volju. Zbog toga je to jedan od glagola ljubavi. Mama i tata gledaju svoje dijete, zaljubljeni se uzajamno gledaju; dobar liječnik pažljivo gleda pacijenta… Gledanje je prvi korak protiv ravnodušnosti, protiv iskušenja okretanja glave od poteškoća i patnje drugih.
Drugi je glagol doticati. Pozivajući učenike da ga se dotaknu kako bi utvrdili da nije utvara, Isus njima i nama pokazuje da odnos s njim i s našom braćom ne može biti „na daljinu“, na razini pogleda. Ljubav traži blizinu, kontakt, uzajamno dijeljenje života. Dobri se Samarijanac nije ograničio samo na gledanje čovjeka kojeg je našao polumrtvog uz cestu; sagnuo se, povio mu rane, natovario ga na svoje živinče i odveo u gostionicu. Tako i s Isusom. Voljeti ga znači ući u živo i konkretno zajedništvo s njim.
I treći glagol, jesti, koji dobro izražava našu ljudskost u svom najprirodnijem siromaštvu, odnosno našu potrebu za hranom kako bismo živjeli. No jesti, kada to činimo zajedno, s obitelji ili prijateljima, također postaje izraz ljubavi, zajedništva i slavlja… Evanđelje nam često pokazuje Isusa koji živi tu dimenziju zajedničkog slavlja i blagovanja! Pa i kao Uskrsli sa svojim učenicima, do te mjere da je euharistijsko slavlje postalo simbolički znak kršćanske zajednice.
Braćo i sestre, taj nam evanđeoski odlomak govori da Isus nije „utvara“, nego živa osoba. Biti kršćani ne znači prije svega neki nauk ili moralni ideal, nego živi odnos s njim, uskrslim Gospodinom; gledamo ga, dotičemo, hranimo se njime i, preobraženi njegovom ljubavlju, gledamo, dotičemo i hranimo druge kao braću i sestre. Neka nam Djevica Marija pomogne živjeti to iskustvo milosti.
(vn/kmc)
