Homeporuke i poslanicePapa: ispovijest vjere, progon i molitva

Papa: ispovijest vjere, progon i molitva

Sveti Otac je jučer, na svetkovinu svetih apostola Petra i Pavla, na Trgu svetoga Petra, predvodio svečano euharistijsko slavlje, na kojem su bili nazočni i novi kardinali. Papa je u svojoj propovijedi istaknuo tri ključne riječi koje obilježavaju apostolski život: ispovijest, progon i molitva. Niže možete naći cijeloviti tekst Papine propovijedi….

* * * * *

Liturgija nam danas nudi tri riječi neophodne za život apostola: ispovijest, progon i molitva. Ispovijest. Petar ispovijeda vjeru u evanđelje, kada Gospodinovo pitanje od općega postaje određeno. Isprva, Isus pita: „Što govore ljudi tko je Sin Čovječji?“ (Mt 16,13). Rezultati ovog „istraživanja“ pokazuju da se Isus općenito smatra prorokom. Tada Učitelj postavlja svojim učenicima odlučujuće pitanje: „A vi, što vi kažete tko sam ja?“ (r. 15). U ovom trenutku, samo Petar odgovara: „Ti si Krist, Sin živoga Boga“ (r. 16). Ispovjediti vjeru znači: priznati u Isusu dugo očekivanog Mesiju, živoga Boga, Gospodara našega života.

Danas Isus postavlja ovo krucijalno pitanje i nama – svakom od nas – a posebno onima među nama, koji su pastiri. To je presudno pitanje. Ono ne dopušta neozbiljan odgovor, jer uključuje čitav život. Pitanje života zahtijeva i odgovor života. Jer malo znače članci vjere, ako ne priznamo Isusa kao Gospodara svoga života. Danas On gleda ravno prema nama i pita: „Tko sam ja za tebe?“ Kao da kaže: „Jesam li još uvijek Gospodar tvoga života, čežnja tvoga srca, razlog tvoje nade, izvor tvojega nepogrešivog povjerenja? „Uz sv. Petra i mi – kao Isusovi učenici i apostoli – danas obnavljamo svoj životni izbor. I mi prijeđimo s Isusova prvoga pitanja na drugo, kako bismo bili „njegovi vlastiti“ ne samo na riječima već i u svome djelovanju i svom životu.

Zapitajmo se jesmo li kršćani, koji vole razglabati o tome kako stoje stvari u Crkvi i svijetu ili smo apostoli u pokretu koji ispovijedaju Isusa svojim životom, jer ga čuvamo u svom srcu. Oni koji ispovijedaju Isusa znaju da nisu tu jednostavno da ponude svoje mišljenje nego da prikažu svoj život. Znaju da nisu tu kako bi vjerovali polovično, nego da „budu zapaljeni“ ljubavlju. Znaju da ne mogu samo „tresti vodu“ ili jednostavno potražiti laka rješenja, nego trebaju riskirati zaroniti u dubinu, svakodnevno obnavljajući svoje prikazanje. Oni koji ispovijedaju svoju vjeru u Isusa, čine ono što su činili Petar i Pavao: slijede ga do kraja – ne samo dio puta – već do samoga kraja. Oni također slijede Gospodina na njegovu putu, a ne na svojim vlastitim putovima. Njegov put je put novoga života, radosti i uskrsnuća; to je također i način na koji se prolazi kroz križ i progon.

Ovdje je, dakle, druga riječ: progon. Petar i Pavao prolili su krv za Krista, ali je i rana Zajednica kao cjelina, doživjela progon, kako nas je podsjeća Knjiga Djelâ apostolskih (usp. 12,1). I danas, u različitim dijelovima svijeta, ponekad i u tišini – često suučesničkoj tišini – veliki broj kršćana je marginaliziran, zlostavljan, diskriminiran, podvrgnut nasilju pa čak i smrti, a ne rijetko bez posredovanja onih koji bi mogli obraniti njihovo sveto pravo.

Ovdje bih posebno naglasio nešto što je apostol Pavao prije, svojim riječima, „ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu“ (2 Tim 4,6). Njemu je živjeti Krist (usp. Filip 1,21), Krist raspeti (1 Kor 2,2), koji je dao život za njega (usp. Gal 2,20). Kao vjerni učenik, Pavao je tako slijedio Učitelja i prikazao svoj život. Nema Krista bez križa; no, bez križa, ne može biti ni kršćanâ. Jer „kršćanska vrlina nije samo činiti dobro, nego i podnositi zlo“ ​​(Augustin, Prop. 46,13), kao što je to činio i Isus. Podnošenje zla ne smije se jednostavno ostvariti pukim strpljenjem i rezignacijom; nego imitirati Isusa, noseći svoj teret, tovareći ga sebi za Njega i na dobro drugih. To znači prihvatiti križ i prionuti uza nj s uvjerenjem da nismo sami: raspeti i uskrsli Gospodin je uz nas. Dakle, s Pavlom možemo reći da smo „u svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni „(2 Kor 4,8-9).

Podnošenje zla znači nadići ga s Isusom, i na Isusov način, koji nije put svijeta. Zato se Pavao – kako smo čuli – smatrao pobjednikom koji ima primiti svoju krunu (2 Tim 4,8). On piše: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.“ (r. 7). Suština njegova „dobroga boja“ jest to što nije živio za sebe, već za Isusa i za druge. Proveo je svoj život „trčeći trku“, ne štedljivo, već dajući sve od sebe. Kaže nam da je samo jednu stvar „sačuvao“: ne svoje zdravlje, već svoju vjera, svoje ispovijedanje Krista. Iz ljubavi je doživio suđenja, poniženja i trpljenja, koje nikada ne treba tražiti, ali uvijek prihvaćati. U otajstvu trpljenja ponuđena u ljubavi, u ovom misteriju, utjelovljene u svom vlastitom danu tolike naše braće i sestara koji su progonjeni, osiromašeni i nemoćni, prosijeva spasiteljska snaga Isusova križa.

Treća riječ je molitva. Život apostola, koji proizlazi iz ispovijesti te postaje samo-prikazanje, jedna je trajna molitva. Molitva je voda koja je potrebna za njegu nade i povećanje vjernosti. Molitva čini da osjećamo voljenima i omogućuje nam da zauzvrat volimo. Čini da grabimo naprijed u trenucima mraka, jer donosi Božju svjetlost. U Crkvi je to molitva koja nas podupire i pomaže u prevladavanju teškoća. To vidimo i u prvom čitanju: „Petra su dakle čuvali u tamnici, a Crkva se svesrdno moljaše Bogu za njega“ (Djela 12,5). Crkvu koja moli čuva i njeguje Gospodin. Kada molimo, povjeravamo njemu i njegovoj njezi svoj život. Molitva je moć i snaga koja nas ujedinjuje i podržava, lijek za izolaciju i samodostatnost, koji vode duhovnoj smrti. Duh života ne diše ako ne molimo; bez molitve, unutrašnji zatvori koji nas drže zatočenima ne mogu se otključati.

Neka nam blaženi apostoli isprose srce poput njihova, umorno, ali mirno, zahvaljujući molitvi. Umorno, jer stalno traži, kuca i posreduje, povijeno zbog tolikih ljudi i situacija koje treba predati Gospodinu; ali i u miru, jer kada molimo Duh Sveti donosi utjehu i snagu. Koliko je žurno potrebno za Crkvu da ima učitelje molitve, ali još je potrebnije da mi sami budemo osobe čiji je cijeli život jedna molitva!

Gospodin odgovara na naše molitve. Vjeran je ljubavi koju smo ispovjedili prema Njemu i on je u vrijeme kušnji uz nas. Pratio je apostole, a isto će učiniti i za vas, draga braćo kardinali, okupljeni ovdje u ljubavi apostolâ koji su ispovjedili svoju vjeru prolijevanjem krvi. On će ostati i uz vas, draga braćo nadbiskupi koji ćete, primajući palij, biti ojačani da potratite svoj život za stado, nasljedujući Dobroga pastira koji vas nosi na svojim ramenima. Neka isti Gospodin, koji čezne svoje stado vidjeti na okupu, također blagoslovi i štiti Izaslanstvo ekumenskoga patrijarhata, zajedno s dragim bratom Bartolomejem, koji ih je poslao u znak našeg apostolskog zajedništva.

(rv/kmc)

FOLLOW US ON: