Papa se na Veliki petak poklonio čudotvornom Križu, a Križni put održan je na praznom Trgu sv. Petra (FOTO i VIDEO)

11/04/2020

1294Views

Papa Franjo predvodio je na Veliki petak 10. aprila obred muke i klanjanja križu u bazilici Sv. Petra, gdje je čudotvorni Križ iz crkve Svetoga Marcela bio prekriven, a tijekom obreda otkriven te održano klanjanje križu, ali ne i ljubljenje križa.

U sveopćoj molitvi molilo se na razne nakane, posebno za žrtve koronavirusa i za zdravstvene i ostale djelatnike, koji nastoje spasiti zaražene. Uslijedilo je razmišljanje propovjednika Papinskoga doma oca Raniera Cantalamesse koji je istaknuo kako je Kristov križ promijenio smisao svih vrsti ljudske boli i patnje, onih fizičkih i onih moralnih. Bol nije više kazna ni prokletstvo, jer ju je Sin Božji otkupio i preuzeo na sebe. Pandemija nas je osvijestila da je uvjerenje o svemogućnosti čovjeka iluzija. Bog je naš saveznik, a ne saveznik virusa. On plače nad bičem koji je zahvatio čovječanstvo. O. Cantalamessa pozvao je odgovorne da prekinu s naoružanjem. Mikroskopski neodređeni element, virus, nas je osvijestio da nismo besmrtni, da nas vojna snaga i tehnologija ne mogu spasiti, poručio je o. Cantalamessa čije razmišljanje donosimo u cijelosti.

„Ja imam naume mira, a ne nesreće“ – razmišljanje propovjednika Papinskoga doma oca Raniera Cantalamesse

Sveti Grgur Veliki govorio je da Pismo „cum legentibus crescit“, raste s onima koji ga čitaju (Komentar knjige o Jobu, XX). Sveto Pismo uvijek izriče nova značenja, ovisno o pitanjima koje čovjek nosi u srcu dok Ga čita. A mi, ove godine čitamo izvješće o Muci s jednim pitanjem – ili s krikom – u srcu, koji se uzdiže s cijele zemlje. Moramo pokušati shvatiti odgovor koji Božja riječ daje na taj krik. Upravo smo čuli izvješće o objektivno najvećem zlu ikada počinjenom na zemlji. Mi ga možemo promatrati iz dva različita kuta: gledajući ispred ili iza njega, tj. možemo gledati na njegov uzrok ili na njegove posljedice. Ako se zaustavimo na povijesnim razlozima Kristove smrti, zbunjeni smo, i svatko će biti u iskušenju da odgovori kao Pilat: „Ja sam nevin od krvi ovog čovjeka“ (Matej 27,24). Križ bolje razumijemo polazeći od njegovog učinka, nego od njegovih uzroka.

I koji su učinci Kristove smrti? Opravdani vjerom u Njega, izmireni i u miru s Bogom, puni nade u vječni život! (usp. Rim 5,1-5). No postoji i učinak kojeg nam trenutna situacija posebno pomaže shvatiti. Kristov Križ je promijenio smisao ljudske boli i patnje. Svake patnje, tjelesne i moralne. Ona nije više kazna, nije više prokletstvo. Ona je otkupljena u korijenu, od kada je Sin Božji uzeo patnju na sebe. Koji je najsigurniji dokaz da piće koje ti netko pruža nije otrovano? Ako ga on pred tobom pije iz istog kaleža. Tako je učinio Bog: na križu je ispio, pred svijetom, kalež boli, sve do taloga. Tako je pokazao da patnja nije otrovna, i da se na njenu dnu nalazi biser. I ne radi se samo o boli vjernika, nego o svakoj ljudskoj patnji. On je umro za sve. „Kad budem uzdignut, sve ću privući k sebi“ (Ivan 12,32). Sve, ne samo neke!

„Trpiti – pisao je sv. Ivan Pavao II nakon atentata – znači postati posebno osjetljiv na djelo spasenjske Božje snage koja je čovječanstvu ponuđena u Kristu“ (Salvifici doloris 23,3). Zahvaljujući Kristovu križu, patnja je postala, na svoj način, oblik „univerzalnog sakramenta spasenja“ za ljudski rod.

Kakvo svjetlo sve ovo baca na dramatičnu situaciju koju proživljavamo? I tu, više nego na uzroke, moramo gledati na posljedice. Ne samo one negativne, o kojima svakodnevno slušamo tužna izvješća, nego i na one pozitivne, koje primjećujemo samo ako pažljivo promatramo. Pandemija koronavirusa nas je grubo probudila iz veće opasnosti, koja je uvijek ugrožavala pojedince i čovječanstvo: a to je iluzija svemoći.

Sada imamo prigodu – napisao je jedan poznati židovski Rabin – proslaviti ove godine poseban pashalni izlazak, izlazak iz „egzila savjesti“ (Yaakov Yitzhak Biderman). Najmanji i bezoblični element prirode, virus, bio je dovoljan da nas podsjeti da smo smrtni, da vojna moć i tehnologija nisu dovoljne kako bi nas spasile. Jedan biblijski psalam kaže: „Čovjek koji nerazumno živi sličan je stoci koja ugiba“ (Psalam 49,21). Koliko istine u ovim riječima!

Dok je oslikavao katedralu Svetog Pavla u Londonu, slikar James Thornhill u jednom je trenutku bio toliko oduševljen svojom freskom, da je, hodajući unatrag kako bi je bolje vidio, došao ne znajući do ruba skele. Njegov suradnik, zgrožen opasnošću, shvatio je da bi uzvik upozorenja samo ubrzao nesreću. Zato je, bez premišljanja, umočio kist u boju, i bacio ga usred freske. Učitelj je, preneražen, skočio naprijed. Njegovo je djelo bilo kompromitirano, ali on je bio spašen. Tako Bog ponekad čini i s nama: remeti naše projekte i naš mir, kako bi nas spasio od ponora kojeg ne vidimo. No, nemojmo se varati. Nije Bog taj koji je s koronavirusom bacio kist na fresku naše ponosne tehnološke civilizacije. Bog je naš saveznik, a ne saveznik virusa. „Ja imam naume mira, a ne nesreće“, govori u Bibliji (Jeremija 29,11).

Kad bi ove nedaće bile Božja kazna, ne bi bilo jasno zašto one jednako pogađaju dobre i loše, i zašto siromasi obično nose najteže posljedice. Jesu li oni veći grešnici od drugih? Ne! Onaj koji je plakao nad Lazarovom smrću, plače i danas zbog nedaće koja se sručila na čovječanstvo. Da, Bog „trpi“, poput svake majke i svakog oca. Kad jednog dana to budemo otkrili, sramit ćemo se svake optužbe koje smo mu uputili tijekom života. Bog sudjeluje u našoj boli kako bi je nadvladao. „Obzirom da je vrhunska dobrota – pisao je sveti Augustin – Bog nikada ne bi dopustio da u njegovim djelima prebiva bilo kakvo zlo, kad ne bi bio dovoljno moćan i dobar da iz samog zla izvuče dobro“ (Enchiridion 11,3). Je li Bog Otac htio smrt svojega Sina na križu, kako bi iz toga izvukao nešto dobro? Ne. On je jednostavno dopustio da ljudska sloboda ide svojim tijekom, ali podložio ju je svojem planu, a ne ljudskim planovima. To vrijedi i za prirodne katastrofe, potrese i epidemije. On ih ne stvara. On je dao i prirodi neku vrstu slobode, koja je drugačija od moralne slobode čovjeka, ali je ipak neka vrsta slobode. Sloboda da se odvija prema svojim zakonima. Nije stvorio svijet poput sata programiranog u svakom svojem potezu. To će neki nazvati „slučajnošću“, a Biblija to naziva „Božjom mudrošću“.

Drugi pozitivan plod sadašnje zdravstvene krize je osjećaj solidarnosti. Kada su se ljudi svih nacija osjećali tako ujedinjeni, tako jednaki, tako malo svadljivi, kao u ovom trenutku boli? Nikad kao sada nismo osjećali istinitost krika jednog našeg pjesnika: „Ljudi, mir! Preduboka je tajna prostrte zemlje“ (Giovanni Pascoli). Zaboravili smo zidove koje treba izgraditi. Virus ne poznaje granice. U trenu je porušio sve barijere i razlike: rase, religije, bogatstva, moći. Ne smijemo se vratiti natrag, kad prođe ovaj čas. Kako je poručio Sveti Otac: ne smijemo propustiti ovu priliku. Ne smijemo dopustiti da tolika bol, smrt i herojsko zauzimanje zdravstvenih djelatnika budu uzaludni. Od takve „recesije“ moramo najviše strepiti.

“Mačeve će prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat’ mača protiv naroda nit’ se više učit’ ratovanju.” (Izaija 2,4).
Sada je čas da ostvarimo nešto od ovog Izaijinog proročanstva, ispunjenje kojeg čovječanstvo iščekuje oduvijek. Recimo dosta tragičnoj utrci u naoružanju. Kriknite iz sve snage, vi mladi, jer radi se ponajprije o vašoj sudbini.

Namjenimo beskrajne resurse za naoružanje u svrhe koje nam se sada očituju kao hitne: zdravlje, higijena, prehrana, borba protiv siromaštva, briga za stvorenje. Ostavimo sljedećoj generaciji svijet, ako je treba siromašniji stvarima i novcem, ali bogatiji čovječnošću.

Božja riječ nam govori što prvo moramo učiniti u trenucima poput ovih: zavapiti Bogu. On sam stavlja na usne ljudima riječi vapaja, ponekad teške riječi, žalopojke i gotovo osude. „Preni se! Što spavaš, Gospode? Probudi se! Ne odbacuj nas dovijeka!“ (Psalam 44,24.27). „Gospodine, zar ne mariš što ginemo?“ (Marko 4,38). Zar Bog želi da ga molimo kako bi nam iskazao dobrotu? Zar naša molitva može promijeniti Božje planove? Ne, ali postoje stvari koje nam je Bog htio udijeliti kao zajednički plod svoje milosti i naše molitve, kao da je htio podijeliti sa svojim stvorenjem zaslugu darovanog dobra (Sv. Toma Akvinski, Summa Theologiae, II-IIae , q. 83, a.2).

On nas potiče: „Tražite i dobit ćete, rekao je Isus, kucajte i biti će vam otvoreno“ (Matej 7,7). Kad su u pustinji židove ujedale zmije otrovnice, Bog je naredio Mojsiju da podigne na stup zmiju od bronce, i tko god bi ju pogledao, ne bi umro. Isus je preuzeo traj simbol. „I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji, da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni” (Ivan 3,15).

I nas, u ovom trenutku ujeda nevidljiva „zmija“ otrovnica. Pogledajmo onog koji je uzdignut za nas na križ. Poklonimo mu se za nas, i za cijeli ljudski rod. Tko ga gleda s vjerom, ne umire. A ako i umre, umire za ulazak u vječni život. „Nakon tri dana, uskrsnuti ću“, navijestio je Isus (Matej 9,31). I mi, nakon ovih dana, nadajmo se kratkih, ponovno ćemo ustati i izaći iz grobova, koji su sada naše kuće. Ali, ne kako bi se vratili prijašnjem životu, poput Lazara. Nego – za novi život, kao Isus. Život koji će biti više bratski, više ljudski. Više kršćanski!

Križni put održan je na praznom Trgu sv. Petra

Drevni običaj pobožnosti križnog puta, koji se na Veliki petak tradicionalno odvijao kod rimskog amfiteatra, poznatog Koloseuma uz nazočnost velikog broja hodočasnika, ove godine je bio ograničen na prazan trg pred bazilikom Sv. Petra s postajama duž kolonada, oko obeliska i na kraju na prostoru koji vodi do bazilike.

Križ su nosile dvije skupine ljudi: zatvorenici kaznionice Due Palazzi iz Padove, njihove obitelji, volonteri, bolničari, odgojitelji, policajci, suci. Neki od njih na želju pape Franje napisali su meditacije za 14 postaja Križnog puta, u kojima se isprepliću niti svjedočanstva dobra i zla, muke i boli zbog smrti i preporoda, srama, povjerenja i nade i kada život iza rešetaka ne nudi nikakve perspektive. Njima su se pridružili liječnici i bolničari Vatikanske zdravstvene službe, koji su na prvoj crti u pomoći pogođenima pandemijom koronavirusa.

Promukli glasovi zatvorenika odzvanjali su praznim, ali lijepo osvijetljenim trgom. Sve su postaje bile dirljive. Najemotivniji bio je zajednički plač doživotno osuđenog zatvorenika, koji je ubio djevojku, i plač njezinih roditelja. On se osjeća Barabom, Petrom i Judom, ali se više ne srami pred nevinim Isusom, jer ga je došao tražiti kako bi ga naučio živjeti. Slične osobne priče opisali su zatvorenici. Među značajnim svjedočanstvima je i ono jednog svećenika, koji je bio osuđen zbog zlostavljanja maloljetnika. Proglašen nevinim nakon osam godina, priznaje da je u više navrata mislio na samoubojstvo, ali prikovan na križ njegov život se najednom prosvijetlio. Smrt se susreće u mnogim ćelijama, svjedoči jedan kapelan, navodeći kako zatvor pokapa žive ljude. Te priče nitko ne želi čuti. Krist mu međutim ponavlja: nastavi, nemoj se zaustaviti. Uzmi ih u naručje. Ne mogu ne poslušati ga, jer se i u najgorem čovjeku uvijek nalazi Krist. Nijedan grijeh nema posljednju riječ, jer u zatvoru i najlošiji čovjek može postati bolji – posvjedočio je jedan stražar i primijetio kako to ovisi i o njemu, jer se njegov rad ne smije svesti samo na otvaranje i zatvaranje vrata ćelija.

(IKA/KMC)