Petnaesta nedjelja kroz godinu, pater Anto Lozuk
Na svom putu prema Jeruzalemu Isus je doživio susrete s raznim ljudima. Danas susreće pismoznanca koji ga pita: Tko je moj bližnji? – Isus mu odgovara jednom pričom.
Ova priča u ušima Židova morala je zvučati šokantno, sablažnjivo. Govori, naime, o dva ravnodušna, nemilosrdna Židova i ljubaznom, milosrdnom Samarijancu. Stavljena u kontekst našeg kršćanskog ambijenta, ova priča zvučat će i nama šokantno. Govori zapravo o dva ravnodušna, nemilosrdna kršćanina (svećenika) i ljubaznom, milosrdnom nekršćaninu.
Isus završava priču pitanjem: Koji se od trojice pokazao bližnjim? – Njegovo pitanje u sebi krije poruku: Nije važno jesu li se drugi približili tebi, tvojoj nevolji, nego jesi li se ti približio njima! Ovakav pristup mijenja poredak svijeta. Navikli smo misliti da se u središtu svijeta nalazim ja, moja nevolja, moja potreba. A Isus veli: Ne! U središtu svijeta jest bližnji, njegova nevolja, njegova potreba. Oko bližnjega i njegovih rana vrti se svijet. Odlučujuće pitanje, dakle, nije: tko je moj bližnji? – nego: jesam li ja bližnji drugima.
Konačna poruka Evanđelja glasi: Idi, i ti čini tako! – Put između Jeruzalema i Jerihona slika je našeg užurbanog života. Svi mi žurimo od nekakvog Jeruzalema do nekakvog Jerihona i natrag. Na tom putu pokreće nas pritisak mnoštva obveza: moram raditi, moram imati, moram se dokazati, moram platiti dug, moram se uskladiti s općim trendom, moram… Vrijediš onoliko koliki su ti rezultati; ako ih nema, ne vrijediš ništa. Zato moram…
Pripadamo društvu u kojemu je na faktore korisnosti i štetnosti svedeno sve, pa i ljudi koji se nalaze na našem putu. Moj bližnji, njegove potrebe, njegove rane jesu nešto što na svome putu redovito zaobilazimo. Nemamo jednostavno vremena. Obveze ne dopuštaju… Zato su uzdrmani, često i totalno razoreni i najelementarniji ljudski odnosi. Često čak i otac i majka dolaze kući teško pritisnuti problemima s posla, nervozni, nesposobni da se posvete djeci i jedno drugome.
Problem nije u obvezama, poručuje Isus. Obveze ne moraju biti tvoj životni okvir. Neke obveze, istina, ne možeš izbjeći, ali neke možeš. Možeš ih bar pomaknuti, kao što je to učinio Samarijanac. I on je nekud žurio, ali se ipak zaustavio. Vrlo je važno sačuvati sposobnost da se, bar od vremena do vremena, malko odmakneš od svojih obveza. Obveza ne smije postati tvoj gospodar, a ti ne smiješ postati njezin rob. Ljubav prema Bogu i bližnjemu veća je od svih obveza – jest obveza svih obveza.
U središtu svijeta nisam ja, nije moja obveza, nije moj posao, nije moj uspjeh, nije čak ni moja nevolja. U središtu svijeta jest bližnji, njegova potreba, njegova nevolja. Put od Jeruzalema prema Jerihonu proteže se preko čitavog svijeta, odnosno, preko čitavog mog života. Na tom putu nalaze se mnogi kojima još nisam postao bližnji.
(rv/kmc)
