HomeduhovnostPismenima o Trojedinom Bogu

Pismenima o Trojedinom Bogu

Jeste li znali da među svjetskim pismima postoji pismo koje izravno svjedoči kršćansku vjeru?

Danas nam je to pismo poznato pod nazivom glagoljica. Prevladava uvjerenje da ga je u drugoj polovici 9. stoljeća sastavio grčki intelektualac, podrijetlom Solunjanin, Konstantin Ćiril Filozof, kojega danas i Katolička i Pravoslavna Crkva štuju kao sveca. To je pismo, po poretku svojih slova azbuka (a, b, v, g, d…), sastavljeno za potrebe širenja kršćanstva među Slavenima u Moravskoj, a postalo je jedinstvenim pismom svih Slavena, šireći se zajedno sa staro(crkveno)slavenskim jezikom. Kod većine slavenskih naroda glagoljica se prestala upotrebljavati zaključno s 12. stoljećem, osim na dijelu hrvatskoga prostora gdje je živjela u liturgiji sve do kraja 19. stoljeća. Glagoljica je pismo čija se slova odlikuju visokom razinom likovnosti, imaju svoja imena čije je značenje moguće protumačiti te istovremeno predstavljaju i oznake za brojeve, kako je to bilo i u nekim drugim pismima poput hebrejskoga, grčkoga i rimskoga (A je jedan, B je dva itd.). Drugim riječima – slova glagoljice su tripartitno kodirana. Kršćanska misao progovara iz svakoga od tih kodova, iz svakoga pojedinačog slova i iz cjeline sustava koji je oblikovan kao (azbučna) molitva u akrostihu i posreduje poruke što nadilaze vrijeme. Jedna od njih (sastavljena od prvih devet slova u poretku) u slobodnom prijevodu glasi: Ja koji znam (poznajem) slova (koji sam spoznao Boga) govorim da je (vrlo) dobro živjeti na zemlji. Tako je to i s glagoljicom najstarijih staroslavenskih spomenika (kanonskih tekstova) koja u svojim okruglim oblicima čuva teološko-filozofsku šifru Konstantina Ćirila, ali i u onoj mlađoj, uglatoj, koja je iz njezina sjemena iznikla i preobličila se na hrvatskom tlu.

Da je kršćanska poruka upisana u pismovnu molitvu Konstantina Ćirila tvrdo (čvrsto) svjedoče već prva tri slova u azbučnom nizu – az – a (1), buki – b (2) i vjedi / vjedje – v (3) – kao simboli Trojedinoga Boga – Oca, Sina i Duha Svetoga. Razmišljati na taj način dopuštaju nam i neke 20-stoljetne teorije o postanku i podrijetlu glagoljice, primjerice ona finskoga slavista Georga Tschernochvostoffa, prema kojoj je glagoljica autorsko pismo utemeljeno na stilizaciji (i kombinacijama) geometrijskih simbola (s uporištem u kršćanskim tumačenjima): križa, kružnice i trokuta, te teorija bugarskoga slavista Vasila Jončeva prema kojoj se svako Konstantinovo slovo moglo smjestiti u kružnici podijeljenoj na osam jednakih dijelova .

Konstantin Ćiril glagoljski je azbučni niz započeo znakom križa , središnjim simbolom kršćanstva, simbolom Druge Božanske Osobe – Isusa Krista. Njegova je namjera jasna – križem označiti ne samo simboličan početak jednoga niza – koji je (azbučno)molitveni – nego njime definirati i prirodu i cilj i zadatak svoga pismovnog sustava. Drugim riječima, već prvim slovom (a) Konstantin poručuje da je riječ o kršćanskom misionarskom pismu čiji je zadatak kristijanizacija slavenskih plemena i njihovo privođenje u krug europskih kršćanskih naroda. Leksičko ime prvoga slova je az, što u prijevodu na hrvatski jezik znači ja, a u svom širem značenju ja, kršćanin (stvoren na sliku Božju) u kojem se ogleda svaki (svjesni) pristupatelj u zajednicu krštenih. To je onaj az, onaj ja koji stapa bogootačko (Bog samoga sebe u Starome zavjetu definira rečenicom Ja sam onaj koji jesam – Jahve Bog), kristovsko (Sin Božji – onaj koji je i Bog i čovjek) i ljudsko (svi smo mi sinovi Božji). Uzmemo li u obzir Jončevljev kružni modul u koji se smješta svako pojedino glagoljično slovo, az je – oblikom križ – upisan u kružnicu, čime se simbolično svjedoči jedinstvo Boga Sina i Boga Oca, čija je vječna priroda predstavljena kružnicom . Nadalje, brojevna vrijednost aza jest jedan (1), čime se također ukazuje na Boga Oca, vrhovnoga Boga i Sveboga. Poznato je naime da je broj jedan u antici i srednjem vijeku bio označiteljem i izvorom svih ostalih brojeva (monada); simbolom prvotnoga počela, elementarne kozmičke energije, Boga i Njegove neiscrpne stvoriteljske moći, a takvo je poimanje prihvatilo i kršćanstvo. Simbolička se vrijednost jedinice u geometriji poistovjećuje s krugom ili kuglom, a u likovnosti s kružnicama uopće. U prvom glagoljičnom slovu, dakle, slika je i praslika jedinstva Boga Oca i Sina – Logosa, Druge Božanske Osobe, Utjelovljene Riječi – i čovjeka / čovječanstva, neraskidiva veza duhovnoga i materijalnog svijeta – neba i zemlje – kojima streme vertikalni i horizontalni krak križa što se sijeku pod pravim kutom. Taj se prvi slovni znak prometnuo i u simbol stvaranja preko prve prevedene rečenice s grčkoga na staroslavenski jezik, onom kojom započinje Ivanovo evanđelje: Iskoni bje Slovo… ili U početku bijaše Riječ

Drugo u nizu glagoljično slovo Ⰱ (b) nosi naziv buky i označuje slovo kao znak, ali i riječ, knjigu (bukvar), te u simboličkom smislu Boga kao Drugu Božansku Osobu, Logos, Utjelovljenu Riječ, Krista, ali i Njegovu riječ – poruku i oporuku – Evanđelje. Njegova je brojevna vrijednost dva (2). Simbolizam broja dva oponira značenju broja jedan. Dva označuje dvojstvo (dijadu), odstupanje od jednoga, diobu i bipolarnost. Tako se i likovnost broja dva najbolje posvjedočuje dvama krugovima od kojih je drugi nastao od prvoga (monada je stvorila dijadu) ili vezicom piscis  koja se u kršćanstvu povezuje s Kristom. Dovoljno je prisjetiti se da je upravo riba bila tajni simbol preko kojeg su se prepoznavali prvi kršćani. Vezica piscis krajnje je apstrahiran prikazu ribe koja simbolizira Krista prema tome što pet slova od kojih je sastavljena grčka riječ ikhthys (riba) tvore monogram od početnih slova grčkih riječi koje u prijevodu znače: Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj. Vezica piscis u svakom kontekstu ukazuje na stvaralački proces rađanja i umnožavanja (matematički simbol beskonačnosti), a kao simbol Krista produbljuje odnos Njega kao Boga Sina i Boga Oca iz kojega izlazi, baš kao što jedan krug u vezici piscis izlazi iz drugoga, a drugi – izlazeći – zadržava svojstva prvoga. Glagoljično slovo buky najprije svojom brojevnom vrijednošću, a onda i likovnošću i imenom, svjedoči o dvostrukoj prirodi Druge Božanske Osobe – Krista, čovjeka i Boga, ali i o ljubavi koju kršćanin udjeljuje Bogu i bližnjima. To bi slovo svojim trima okomitim linijama odražavalo simboličku motivaciju cjelovitoga Boga (Sveboga) u trima božanskim osobama, a dvije vodoravne, što je i važnije za ostvarivanje simboličkih sveza s brojevnom vrijednošću, označavale bi dvostruku Kristovu narav (božansku i čovječnu).

Slovo buky u vrlo slobodnoj interpretaciji moglo bi se povezati i s počecima – inkubiranjem i rađanjem – prvoga slavenskog književnog jezika i pisma koji su u 9. stoljeću utemeljeni na bratskoj uzajamnosti Konstantina Ćirila i njegova rođenoga brata Metodija, prvoga slavenskog biskupa, koji su poznati i pod zajedničkim imenom Sveta braća. Njih dvojica simboliziraju jednakovrijednu, podvojenu, harmonično usklađenu moć koja stoji na iskonu slavenske književno-jezične i kulturne povijesti – slova / riječi. Tu dvojicu slavenskih blagovjesnika Petar Preradović naziva SLAVENSKIM DIOSKURIMA u istoimenoj pjesničkoj prigodnici povodom prve velike ćirilometodske obljetnice 1863. godine (tisućnica velikomoravske misije), a prema grčkom mitu o braći, nerazdvojnim blizancima Kastoru i Poluksu. Ne čudi stoga što u 7. glavi Žitja Metodova iz 12. stoljeća Braća postaju ujarmljenicima koji su orući istu brazdu obuhvaćeni zajedničkim poslom – jednom misijom. I u drugo po redu glagoljično slovo utisnuta je praslika neraskidive veze između Boga Oca i Boga Sina, s posebnim naglaskom na dvojnoj Kristovoj prirodi koju dijeli i s Bogom i s čovjekom. Ta Ga Njegova priroda čini i posrednikom između Neba i Zemlje, što se ponovno jasno i na prvu vidi iz likovnosti slova čiju osovinu predstavlja znak križa, i vjesnikom, što sugerira značenje staroslavenske riječi buky.

Treće po redu glagoljično slovo Ⰲ vjedi/vjedje (v) ima brojevnu vrijednost tri (3), čijim se likovnim ekvivalentom drži trokut. Inače, iznimna i raznovrsna simboličnost broja tri priskrbila je njegovu geometrijskom reperezentantu trokutu poziciju jednoga od temeljnih gradbenih elemenata svih glagoljičnih slova. Leksičko ime toga slova dolazi od praslavenskoga glagola vjedjeti (nastaloga od praindoeuropskoga *weid-), što znači znati, poznavati, biti svjestan čega, i simbolizira znanje (usp. staroindijske svete knjige Vede). Iz likovne perspektive slovo se odlikuje dvama kružićima (u uglatoj glagoljici preoblikovanima u pravokutne strukture) koji zauzimaju gornju polovicu kružnice / projektnoga polja . Broj tri (trijada) u kršćanstvu se veže uz motiv Kristova uskrsnuća trećega dana te uz Sveto Trojstvo i plodnu snagu trojice Noinih sinova koji su nakon potopa obnovili ljudski rod. Sveto Trojstvo Oca, Sina i Duha Svetoga iznova ukazuje na dovršenu, savršenu božansku prirodu. Riječ je o jedinstvu Boga Oca (Sveboga, vrhovnoga Boga), Druge Božanske Osobe (Logosa, Isusa Krista) i Duha Svetoga. Kršćanska ikonografija iscrpljuje sva istaknuta značenja u simbolizmu Božjega oka (trokuta s okom) koje je okruženo sunčevim zrakama te ukazuje na Božju sveprisutnost i svevidljivost, dovršenost i cjelovitost opisanu Svetim Trojstvom – Ocem, Sinom i Duhom Svetim. Drugim riječima, trostrukom je prirodom glagoljičnoga slova vjedi (brojevnom, imenskom i (s)likovnom) obuhvaćena, u duhu dovršene spoznaje i stvaranja, simbolika prepoznata u (tripartitivnim) kodovima prvih dvaju slova glagoljske azbuke – slova az (krug – jedno – Bog Otac) i buky (božanska i čovječna priroda Druge Božanske Osobe, Isusa Krista).

Žitje Konstantinovo (14. glava) svjedoči kako je Sv. Ćiril pismo za Slavene sastavio prema božanskom nadahnuću, što se dade zaključiti iz sljedeće rečenice: Uskoro mu se javi Bog, koji sluša molitve svojih slugu, i Filozof sastavi pismena, i poče pisati evanđeoske riječi: »U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Bog bijaše Riječ…« Da je tomu tako može se zaključiti već iz prvih triju predstavljenih slova (a u Konstantinovoj glagoljici ih je 38) – az, buky i vjedi / vjedje, koja tripartitno kodirana (kao oblik, leksičko ime i broj) pričaju priču o kršćanskome trojedinom Bogu. Filozofova pismena okupljena u sustav emaniraju naš zajednički stvarni identitet kao ljudi i kao kršćana i svjedoče našu vezu sa sveukupnim životom. Zato je ovo kratko razmatranje jedino moguće završiti u apologetskom tonu:

Sveta pismena od sveta čovjeka potekoše – jer Iskoni bje Slovo – a čovjekoljubac Bog koji sluša molitve svojih slugu i ljudska roda ne ostavlja bez razuma nadahnu Filozofa – Konstantina Ćirila Solunskoga – te on poče pisati pismena u kojima se ogleda Bog i sav život – onakav kakav bijaše, kakav jest i kakav će biti. Sačini Filozof pismena u koja ugradi nepromjenjivo i vječno. Ali i promjenjivo u pismena uglavi znajući da stalna samo mijena jest i da ljudi i vremena koji slijede njegovo djelo i svoje iskustvo u njega moraju upisati. Molitvu svoju slovnu u jezik dostojan oltara – stari slavenski položi da pridruži se glasovima kojima cijeli Svemir (stsl. sve + mirь = cio svijet) Stvoritelja svoga slavi.

Prof. dr. sc. Milica Lukić

Filozofski fakultet

Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku

FOLLOW US ON: