Homelokalne vesti„Po meni si rođen plodovima“ (Hoš 14,9)

„Po meni si rođen plodovima“ (Hoš 14,9)

U petak 24. marta u konkatedrali Krista Kralja u Beogradu obilježena je 53. obljetnica smrti drugog nadbiskupa Beogradske nadbiskupije mons. Josipa Ujčića. Euharistijsko slavlje u koncelebraciji sa svećenicima, služio je mons. Stanislav Hočevar, beogradski nadbiskup i metropolit. Na kraju svete mise otkrivena je spomen ploča na mjestu posljednjeg počivališta + nadbiskupa Ujčića. Spomen ploču otkrili su mons. Hočevar i pranećak + nadbiskupa gosp. Josip Ujčić. U nastavku objavljujemo propovijed mons. Hočevara u cijelosti:

Predragi svi prisutni na ovom euharistijskom slavlju!

Dragi gospodine župniče i generalni vikaru – inicijatore ovog slavlja; braćo svećenici i dragi redovnici i redovnice i predragi svi vjernici – a na poseban način – daljnji srodnici mons. dr. Josipa Ujčića, beogradskog nadbiskupa i administratora Banata!

Svima Vama želim – u ime Velikoga i Vječnoga Pastira čovječanstva – puninu radosti, spoznaje i zajedništva u ovom otajstvenom slavlju Isusove muke, smrti i uskrsnuća! Ovo liturgijsko vrijeme nas upravo na to podsjeća; već smo se približili sredoposnoj korizmenoj nedjelji. Danas se želimo zahvalno sjećati našega nadpastira, koji je do sada najduže vodio našu Nadbiskupiju – i to u vrijeme najvećih i najtežih promjena – kao i njegovog velikog doprinosa našem postojanju kao Nadbiskupije.

Doista, mons. dr. Josip Ujčić, koji je preminuo na današnji dan 1964. godine, je punih 28. godina upravljao kormilom ove Nadbiskupije i sa izvanrednom mjerom za ravnotežu između Istoka i Zapada je usmjeravao lađu naše Nadbiskupije, koja je bila neprekidno napadana sa svih strana. Dolikuje, dakle, da naša srca i usta pjevaju himan slave Svevišnjemu; da naš razum otkriva istinske poruke njegovog pastirovanja i da se naše duše usrdno mole za njegov vječni pokoj, za blaženu sreću svih naših pokojnih pastira ali i za nove pastire naše tako opširne apostolske njive!

Ne želimo zaboraviti da je naš nadasve ugledni nadpastir bio rođen 1880. godine u Starom Pazinu, u srcu neopisive Istre. Odatle je u prvom djelu života kružio tadašnjim srednjeevropskim prostorom koje je u ono vrijeme bio drugačije društveno sastavljen. Teološke studije je završio u Trstu 1902. godine i iste godine slavi mladu sv. misu. Tršćanski zaljev sa austrougarskim ponosom i multinacionalnim duhom odmah ga zatim odvodi u carski Beč, gdje je doktorirao iz moralne teologije i odmah nakon toga postaje tajnikom biskupa Trsta i ujedno profesorom moralne teologije u Gorici. Već se 1912. godine vratio u Beč i –  kada je na ovim našim prostorima eksplodirao Veliki svjetski rat – on u središtu monarhije upravlja zavodom Augustianumom.

Zbog ovog strašnog rata je otkazalo plemenito srce sv. pape Pija X, potpisnika konkordata između Sv. Stolice i Srbije, a Papa Benedikt XV je svojom izvanrednom duhovnom snagom smirivao svjetske političare. Po završetku rata dr. Josip Ujčić već na jesen 1918. godine postaje profesor moralne teologije na Teološkom Fakultetu novonastalog Univerziteta u Ljubljani. Tada se sve više otkriva njegova znanstvena i eklezijalna mudrost.

Sv. Stolica ga – između ostalih djelatnosti – šalje kao službenog vizitatora u sva velika sjemeništa tadašnje Jugoslavije. Kada se prvi Nadbiskup nanovo uspostavljene Nadbiskupije Beogradske, mons. Rafael Ivan Rodić 1936. godine morao odreći svoga poslanja, Sv. Stolica 28. novembra iste godine imenuje Josipa Ujčića za našeg nadbiskupa i on  to ostaje sve do svoje smrti 24. marta 1966. godine. U novoj službi su ga odmah pritisnuli ne samo veliki materijalni dugovi, već i vrlo teška i napeta tzv. konkordatska kriza; početak 2. svjetskoga rata i strašno bombardiranje Beograda na Uskrs 6. aprila 1941. godine; bratomornih četiri godina ratovanja i dolazak revolucionarnog komunističkoga sistema; odlazak mnogih vjernika iz prostrane Nadbiskupije i g. 1952. prekid odnosa Jugoslavije sa sv. Stolicom.  U visokim godinama života je svojom nenametljivom mudrošću počeo uspostavljati dijalog između Crkve i tadašnjeg totalitarističkog sistema – iako su mu to tada mnogi zamjerili. To njegovo mudro postupanje je – sa trudom – urodilo plodom obnavljanja odnosa Sv. Stolice i Jugoslavije i konačno procvalo na samom 2. Vatikanskom saboru, gdje je na prva dva zasjedanja i on sam sudjelovao! I kako to redovito biva: u trenutku smrti su mu dodijelili počast i priznanje Crkva i država.

Braćo i sestre! Ovaj krajnje sumiran opis Nadbiskupovog pastoralnog djelovanja ne može predstaviti sve izvanredno teške napetosti onih godina, kada su odatle odlazili premnogi vjernici, u Srbiju dotjecale rijeke prognanih iz Slovenije zbog Njemačke okupacije; zbog iste nacističke ideologije na području Hrvatske se pak uništavalo ljudsko dostojanstvo i gorjela vatra međuvjerskih odnosa. Naši arhivi dokazuju kako je nadbiskup Josip, kao pravi čovjek Crkve, na sve strane slao mudre poruke, kako je sve pravom mjerom zaklinjao i opominjao; tješio i hranio; određivao i organizirao. Možda ga je upravo ta velika želja da bi u tim istinskim društvenim orkanima donosio mir, zadržavala, da nije imao posebnih susreta sa srpskom Pravoslavnom Crkvom. Ali se zna da su ga i tada mnogi njihovi bogoslovi potajice osluškivali dok je po našim župama propovijedao, diveći se njegovoj moralnoj jasnoći.

Susrećemo se dakle, braćo i sestre, sa našom poviješću, koju premalo poznajemo i zato i premalo cijenimo.

Ali na ovaj korizmeni petak, braćo i sestre, bilo je predviđeno razmatrati o jednom od glavnih grijehova, o kojem moralna teologija, u kojoj je nadbiskup Ujčić bio pravi stručnjak, posebno rado govori. Uvijek iznova postavlja se pitanje, da li naša vjera dosta jasno usmjerava i naš način mišljenja, života i rada! Kao što je već u zemaljskom raju Eva rado gledala plod, koji je bio tako primamljiv oku i trenutno tako ukusan ustima, tako da je nju i Adama taj pogled i ukus odmah razgolio i njihova bića prožeo stidom, da su odmah otkrivali potrebu da pobjegnu, sakriju i odjenu se, tako isto se događa sa ljudima kroz sva stoljeća, ako ne žive iz punine svjetlosti milost. Grijeh bludništva o kojem razmišljamo je posebno težak zbog toga jer čovjeku oduzima osjećaj za duhovni i nevidljivi svijet pa tako sve više i više propada u močvaru  samo tjelesnog i sebičnog! Bog je predvidio ljudsko tijelo za hram Presvetoga Trojstva i oruđe ljubavi, da bi mogli u sakramentu braka surađivati s Bogom Stvoriteljem.

Moralni teolozi nam žele upravo u tome pomoći, da bismo imali volju i snagu u sebi otkrivati – po molitvi i svetim sakramentima – ljepotu milosti, koja tijelo tako prožima da je uvijek i u nama prisutna jedinstvena tajna utjelovljenja Božjega Sina. Takav vjernik neće zloupotrebljavati svoje tijelo niti masturbacijom, niti preljubom, niti širenjem erotike ili prostitucije.

Nasuprot: svojim tjelesnim snagama surađivati će s Bogom Stvoriteljem ako je u braku i s Bogom Otkupiteljem posebno, ako je u duhovnom zvanju. Kršćanstvo će dakle uvijek biti himan tjelesnom i duhovnom očinstvu i majčinstvu; himan besplatnoj ljubavi; himan velikodušnosti za opće dobro.

Obljetnica smrti nadbiskupa Ujčića poziva sve nas da postanemo svjesni urgentnosti promicanja pravih i zdravih moralnih načela na svim područjima i tome odgovarajuće edukacije i formacije. Želim večeras javno zahvaliti Gospodinu, da se upravo među našim svećenicima budi svijest veće odgovornosti za područje bioetike i da upravo naš svećenik – mojim blagoslovom i podrškom – pokreće ekumenski pokret odbrane života. Ako je u našoj zemlji tako vidljiv fenomen godišnjeg izumiranja čitavog jednog grada sa preko šezdeset tisuća stanovnika, onda je to u mnogočemu upravo zbog toga jer su, nažalost, mladi već u ranim godinama uvučeni u moralni razvrat. Mnogi mediji, koji bi morali biti po svojoj osnovnoj definiciji u službi zajedništva i napretka, šire – naprotiv – oko sebe kulturu sebičnosti, hedonizma i razvrata.

Poput našeg nadbiskupa Ujčića, mi nismo pozvani na gromoglasne riječi osuđivanja, već naprotiv – kao što nas uči današnja riječ Gospodnja, da se obratimo od svojih kumira, od svoje narcisoidnosti i da omogućimo Božjoj milosti da u nama procvate novi život. Prorok Hošea nama danas govori: „Po meni si rodan plodovima!“ jer je nadbiskup Ujčić čitavim bićem prihvatio poruku današnjeg Evanđelja da je prva zapovijed – ljubav prema Bogu, a zatim njoj jednaka: ljubav prema bližnjemu; postao je tako „rodan plodovima“!

Pomislimo, braćo i sestre, što bi bilo sa našom Nadbiskupijom, da nije imala u tako teškim i izazovnim vremenima tako tihoga ali mudroga pastira? Dok je tadašnje čitavo društveno događanje rušilo, razbijalo, razdvajalo i uništavalo, on je krepošću i snagom ljubavi sabirao, hranio, gajio, ozdravljao i razvijao.

Molimo Gospodina da bismo mogli biti i mi tako rodni velikim plodovima ljubavi!

Amen.

 

Nakon blagoslova nove nadgrobne ploče svoju zahvalu je izrekao Josip Ujčić, nećak + nadbiskupa Ujčića.

Preuzvišeni oče nadbiskupe, Poštovani oče župniče, Cijenjeni svećenici,

Drage sestre i braćo u Kristu, neka mi danas, o 53. obljetnici smrti nadbiskupa beogradskog Dr. Josipa Ujčića, bude dozvoljeno da u ime obitelji Ujčić, ovdje pred vama, izgovorim nekoliko riječi. Najprije želim izreći iskrenu zahvalu. Najveća zahvala ide Trojedinome Bogu, Ocu, Sinu i Duhu svetome, čijom milošću i darom smo i danas mogli biti kod ove svete mise i blagoslova znamenja na novom mjestu počivanja zemnih ostataka pokojnog drugog nadbiskupa u povijesti beogradske nadbiskupije. Zahvala Bogu jer smo još jednom mogli biti uz ambon gdje se lomi Njegova Riječ i uz euharistijski stol na kojem se lomi Njegovo Tijelo.

Zahvala ide Vama, preuzvišeni oče nadbiskupe, koji ste nas, u sredini korizmenoga vremena ali i u predvečerje blagdana Blagovijesti, još jednom, svojim riječima ponovo pozvali i potakli da svoje oči, svoje misli, svoja srca usmjerimo prema Bogu i bratu čovjeku. Hvala Vama, dragi oče nadbiskupe, da ste o obljetnici smrti svojega subrata u svećeništvu i jednoga od prethodnika, svoje ruke dali da po njima Božji blagoslov siđe na ovo novo znamenje u crkvi Krista Kralja u Beogradu.

Konačno, naša zahvala ide i svima onima koji kroz toliki niz godina brinu i čuvaju uspomenu i mjesto ukopa pokojnog nadbiskupa, a sada ga i obnovili na novome mjestu.

Ja sam jedan od onih mnogih koji je po rukama pokojnog nadbiskupa primio milost neba po sakramentu svetoga krštenja. Po njegovoj osobnoj želji nosim jednako ime kao i on – Josip i to činim sa velikim ponosom, velikom radošću ali, poput njega, i velikim pouzdanjem u nebeskog zaštitnika sv. Josipa.

Još mi živo u ušima odzvanjaju svečani “Ecce sacerdos magnum“ i “Sacerdos et pontifex“ koji su sa kora ove crkve odzvanjali kada je pokojni nadbiskup svečano ulazio od predvorja prema oltaru Isusa Krista, Kralja svega stvorenoga, o proslavi 60. obljetnice svojega svećeništva, ali mi je isto tako živo urezan muk i grobna tišina prepune crkve kada je lijes sa njegovim mrtvim tijelom polagan među temelje ove crkve Krista Kralja. Uvijek je pokojni nadbiskup želio biti uz svojega i našega Kralja, Kristusa Kralja.

Danas smo svjedoci da se njegovi zemni ostaci čuvaju na novome mjestu, podno oltara sv. Josipa, podno oltara posvećenog njegovom životnom zaštitniku sa znamenjem koje je danas blagoslovljeno. I to nosi svoju simboliku. Znademo da je sv. Josip bio najbliži najsvetijim osobama ovoga svijeta, samom Sinu Božjem i Njegovoj ali i našoj Bezgrešnoj Majci Mariji. Znademo da je sv. Josip bio brižni čuvar svete obitelji. Nadahnit svojim nebeskim zaštitnikom ali i sa velikim pouzdanjem u majčinski zagovor Nebeske Majke, pokojni nadbiskup je pokušavao biti brižni čuvar brodice beogradske nadbiskupije, kormiralio je lađom beogradske nadbiskupije na ponekad veoma uzburkanom moru, u teškim vremenima, kada su vjetrovi udarali sa svih strana, kada su mnogi poput apostola klicali “Učitelju, zar ti ne mariš, što ginemo?”. Kao sudionik Drugog vatikanskog koncila on je na beogradsku nadbiskupiju, do zadnjih dana svojega djelovanja, prizivao blagi povjetarac i lahor Duha svetoga.

Zemni ostaci pokojnoga nadbiskupa čekaju ovdje u ovoj crkvi glas arkanđelov, zov trublje Božje – ustanite približilo se kraljevstvo nebesko.  No vjerujemo da on već danas i sada po zagovoru sv. Josipa, po pomoći i zaštiti Blažene Djevice Marije, gleda lice svojega i našega Kralja, Boga svemogućega.

Mi ćemo se, kao njegovi najbliži na ovoj zemlji, na ovim prostorima i na prostorima rodne Istre, i dalje sa zahvalnošću sjećati njega u našim molitvama i preporučivati ga milosrdnome Gospodinu, ali ga molimo da i on za nas moli, neka bude naš zagovornik pred prijestoljem Božjim, neka i dalje bude uz beogradsku nadbiskupiju i neka ovu beogradsku nadbiskupiju preporučuje nebeskoj zaštiti, nebeskoj pomoći, nebeskoj milosti i milosrđu.

Pokoj vječni daruj  mu Gospodine i svijetlost vječna svjetlila mu. Amen

(I.P./kmc)

FOLLOW US ON: