HomeduhovnostPromišljanje uz dan svećeništva: Biti mi daj!

Promišljanje uz dan svećeništva: Biti mi daj!

Svećenikom postaje muškarac kojem Gospodin poljubi dušu, muškarac koji čuje glas Nebeskoga Oca koji mu govori: „Hajde za mnom, i učinit ću te ribarima ljudi!“ (Mk1,17). Bog poziva svećenika, kao nekada apostole na obali Galilejskoga mora, da nastavi širiti Kristov miomiris. Svećenik na dan svoga svećeničkog ređenja biskupu, a preko biskupa i Nebeskom Ocu, govori „Evo me“ i od toga trenutka svećenik postaje odraz Isusova lica na zemlji, odraz Isusova lica koji će naviještati Očevu riječ i donositi Oca u srce svakog pojedinca kojega će susretati.

Papa Benedikt XVI. u svom djelu „Moj život“ piše o svojim prvim svećeničkim koracima: „Pozvani smo da mladomisnički blagoslov donesemo u sve kuće. Svuda su nas, čak i posve nepoznati ljudi, primili s takvom srdačnošću kakvu do tada nisam ni mogao zamisliti. Tada sam posve neposredno iskusio koliko ljudi čekaju svećenika, koliko čekaju blagoslov koji dolazi iz snage sakramenta … Oni su u nama gledali osobe koje je dodirnuo Kristov poziv i koji njegovu blizinu nose ljudima.“ Malo dublje razmišljajući o ovim riječima, možemo zaključiti da su ti mladići skinuli sa sebe svoju civilnu osobnost, svoj vlastiti život i da su započeli život u Isusu Kristu, kao Kristovi svećenici. Svećenik nije pojedinac, svećenik postaje Isus u malom izdanju, u potpunosti je isti kao svaki drugi čovjek, ali ipak zaogrnut Božjom tajnom.

Svećenik treba osjećati odgovornost, treba osjetiti da vrši odgovornu i važnu službu, jer će jedino tako vrstan svećenik moći i shvatiti i živjeti svoje svećeništvo. Svećenik je više nego itko pozvan na njegovanje kršćanskih vrlina: poniznost, skromnost, jednostavnost, plemenitost, ljubav, dobrota, bliskost, samo su neke od brojnih vrlina koje krase dobroga svećenika. O tim vrlinama svećenik ne treba samo govoriti nego on sam mora žariti te vrline.

Bački kandidat za oltar, sluga božji o. Gerard Tomo Stantić, o svećeništvu je rekao: “Vrlo je drag Bogu sveti svećenik, jer kao takav može puno učiniti na slavu Božju i spas duša. Jao zlom svećeniku jer u svetom poslu gomila grijeh na grijeh i u vjernicima radije sije nevjeru“.

Stoga svaka polazna točka svećenika treba biti Krist s kojim svećenik druguje kroz molitvu, kroz razmatranje Božje Riječi i kroz Euharistiju koja mu je povjerena. Jedino svećenik koji dan započinje sa Isusom može Isusa i nositi u sebi, ali i donositi Isusa povjerenom mu stadu.

Jedan vjernik postavio je pitanje jednom franjevcu svećeniku: „Jesi li sretan?“ „Nisam postao svećenik da budem sretan“, odgovorio mu je redovnik. Isprva nije shvaćao te riječi, no kasnije je redovnik objasnio da kršćanin, a posebice svećenik, ne treba ići za tim da bude sretan, da njemu bude lagodno, nego da služi Bogu i ljudima, a posebno slomljenomu životu.

Zadaća svećenika nije u tome da njemu bude dobro i da bude samo s dobrima. I zato svećeniče nemoj očekivati da uvijek sve bude dobro, jer neće biti tako. Nemoj kukati čekajući kad će se problemi riješiti sami od sebe, nego ti obuj svoju obuću i oboružaj se istinom, ljubavlju i povjerenjem. Takvo stajalište govori o čovjeku koji ljubi i koji je slobodan. Sve što činiš, ne čini da te drugi ljudi vole, da te cijene, da te poštuju, da ti zahvaljuju, jer ljudi te ponekad neće voljeti, nećete cijeniti, neće ti zahvaliti pa ćeš se razočarati. Ali sve što činiš, čini iz ljubavi prema Bogu i ljudima. Na te se riječi treba iznova vraćati. U njima je otkrivena ljubav.

Prava ljubav počinje tamo gdje se ne očekuje uzvraćanje ljubavi. U tome se otkriva prava sloboda. Slobodan čovjek svoju sreću nije stavio u ruke drugih ljudi već je slobodan kad ljubi ne čekajući da ga ljube, kad zahvaljuje ne očekujući da mu zahvale. Sveta Majka Terezija to je shvatila ovim riječima: „Ako činiš dobro, pripisat će to tvojim sebičnim ciljevima. Nije važno, čini dobro!… Dobro koje činiš sutra će biti zaboravljeno. Nije važno, čini dobro!“

Upravo je svećenik onaj koji treba doći tamo gdje nije sve u redu, gdje je život ugrožen, gdje su veze među ljudima pukle. Stariji redovnik koji je živio dosljedno kazao je mlađem na jednoj mladoj misi: „Pozabavi se najviše s onim za kojega misliš da ne traži Boga. Upravo je njemu Bog najpotrebniji. Boga najviše trebaju oni koji najviše padaju, koji se uništavaju. Ti ih ne smiješ odbaciti!“

Tu su dubine i tajne evanđelja. No, i dalje ipak tinja dodatno pitanje: „A ja? Što je s mojom srećom?“ Odgovor je jako jednostavan: „Čovjek ne treba tražiti sreću. Ona će sama doći. Sreća nije cilj, već je ona plod – plod služenja i žrtve za druge.“

Biti mi daj!

Oduvijek sam volio mjesečinu.
U njoj se sve stvari čine
u isto vrijeme da jesu
i kao da nisu.

I sebi sam tako izgledam:
da jesam
i kao da nisam.
I kad mislim da jesam,
skoro da želim da nisam,
Jer – jao! – ja koji jesam
više sam onaj koji nisam.
I moglo bi biti da k Bogu dođem
kao da jesam,
a on će mi reći da nisam
A tada –
bolje bi bilo
da nije me bilo.

A kada mislim da nisam,
bude mi žao,
jer volim da jesam.
O kako je dobro: biti!
To možda i ne znam pravo,
već samo slutim
kako je dobro: Biti!

Jer –
i ovo malo što jesam
dok nisam
kako je lijepo biti.
O Ti koji jesi
i nikad nisi!
O daj mi, Dobri,
biti mi daj!
Da jesam i samo jesam!
Vječno i zauvijek jesam – u Tebi!
O ti koji jesi:
Biti mi daj!

fra Bonaventura Duda

Pripremio: Mihael Sokol

FOLLOW US ON: