Propovijed, 4. korizmena nedjelja, Laetare – pripremio p. Mislav Skelin DI

Na slici: Isus i Nikodem – RV

U tradiciji Crkve, današnja, četvrta korizmena nedjelja nosi naziv „Laetare“ ili po početnim riječima ulazne pjesme: „Raduj se Jeruzaleme, kličite zbog njega, svi koji ga ljubite…“. Put do radosti Jeruzalema i svih koji ga ljube ipak nije uvijek pravocrtan, nije lagan i nije bez prepreka. U korizmi te prepreke ipak želimo svladati jer znamo da smo za radost stvoreni.

Kada se u životu nađemo u nekoj teškoj situaciji mudro je razmisliti o uzrocima koji su do takve situacije doveli. U današnjem prvom čitanju nadahnuti pisac Knjige ljetopisa jezgrovito izlaže povijesni tijek događaja koji su doveli do babilonskog sužanjstva u kojem su se našli Židovi. Želi da mi koji slušamo Riječ nešto i naučimo. Ne kaže se bez razloga: Povijest je učiteljica života. Pripovijeda nam kako su svećenici i narod gomilali nevjeru na nevjeru, slijedili gnusna djela krivobožačkih naroda, oskvrnjivali Dom Gospodnji u Jeruzalemu.

Tada nas pisac izvješćuje o nečemu što zapanjuje još više. Bog želi pomoći ljudima i šalje im glasnike i proroke. Ipak, oni se tim glasnicima i prorocima rugaju i ismijavaju ih. Zanimljivo je to čovjekovo nagnuće da se izruguje drugim ljudima, a onda i samom Bogu. Znamo iz iskustva da postoje šale koje nalikuju na ruganje, ali u kojima nema zlobe i u kojima se poznaje granica. Postoji i ruganje kojim se drugoga želi ponižavati i otrovati. Ono može biti oružje mržnje koje stvara iluziju moći. U našim medijima, na društvenim mrežama, u političkom životu, ruganje je nešto svakodnevno. Ipak, iza poruge se najčešće nalazi duhovna praznina. Na više mjesta se spominje i u Svetom Pismu. U psalmu 1. kaže se: „Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca, već uživa u zakonu Gospodnjem“ (Ps 1,1-2). Psalmist čije će riječi izgovarati i Isus s križa, izgovara u svojoj patnji: „Koji me vode, podruguju se meni, razvlače usne, mašu glavom. ‘U Gospodina se on uzda, neka ga sad izbavi, neka ga spasi ako mu omilje’“ (Ps 22, 8-9). Isus je bio žrtva poruge, a tako i sveci, Crkva i vjernici svih vremena. Ni danas ne nedostaje primjera. U vrijeme koje opisuje Knjiga ljetopisa, Izraelsko kraljevstvo je, rugajući se i ismijavajući Božje proroke, doživjelo svoj kraj, jer jarost se Gospodnja podigla na njegov narod i nije više bilo lijeka. Izraelci su odvedeni u ropstvo gdje su okajavali svoje grijehe sve dok im Providnost nije darovala perzijskog kralja Kira. Katkada se i mi, svjesno ili manje svjesno, možemo početi odnositi prema Bogu rugajući mu se. Zato je vrlo ljekovito podsjetiti se riječi svetog Pavla iz Poslanice Galaćanima: „Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti!“ (Gal 6,7)

Čitanja iz Poslanice Efežanima i iz Ivanovog evanđelja su radosna, ali i upozoravajuća. Govori se o ljubavi Božjoj, njegovome milosrđu, njegovoj brizi za svakog čovjeka, o svjetlosti koja je došla na svijet. Ali Isus govori i o ljudima koji su više ljubili tamu nego svjetlost. Isusov sugovornik Nikodem bio je ugledni farizej, ali za razliku od mnogih drugih farizeja, iskreno je tražio Boga. Nikodem će doći Isusu u noći, u tami, ali će od Isusa dobiti poduku o svjetlosti. Isus Nikodema podsjeća na događaj iz vremena izlaska Izraelaca iz Egipta (Br 21,4-9). Mrmljali su i zmije otrovnice su ih ujedale. Mojsije, poslušan Božjem nalogu, izradio je mjedenu zmiju i postavio je na stup. Pogledavši u nju, Izraelci bi se izliječili od zmijskog otrova. Zmija je ljude oduvijek ispunjavala strahom, i ne čudi što je u mnogim starim kulturama simbolizirala snage kaosa. Vidjeti je na stupu, značilo je da je njezina opasnost ukroćena. Isus je bio podignut na križ na koji je ponio i naše grijehe koji nas truju poput ujeda zmija otrovnica. Zapanjujuće odjekuju riječi iz 2. Poslanice Korinćanima: „Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost u njemu“ (2 Kor 5,21). Pogled na križ nas liječi. Kada se osjećamo najgore, kada smo razočarali i druge i sebe, kada mislimo da smo razočarali Boga, kada smo žrtve zla i poruge, tada pogledajmo na križ i sjetimo se Isusovih riječi: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Iv 3,16) Žarko molimo milost vjere u ove Isusove riječi!

Nakon što se Nikodem one noći dao obasjati Isusovom svjetlošću, ostat će mu vjeran najbolje kako je znao i mogao. Polako je izlazio iz tame i hrabro je zastupao Isusa pred drugim farizejima koji su mu pripremali osudu. Sudjelovat će u djelu milosrđa ukopa Isusova tijela donoseći pomast. Nikodem je tražio je istinu. Našao je Isusa. Činio svoja djela na svjetlosti. U Bogu. Slično Nikodemu, potražimo osobe, mjesta i načine preko kojih će naša vjera jačati. Povedimo s Isusom poneki noćni razgovor koji će pokrenuti naš život.

(rv/kmc)