Proslava Svih Svetih ‒ običnih ljudi u sjeni Nebeske domovine
Svetkovina Svih Svetih većinu ljudi asocira na mrtve, no u svojoj biti ona nosi mnogo življu i jaču poruku od naših predodžbi zamagljenih sjajem ispraznosti.
Na Sve Svete slavimo sve svece koje je Crkva proglasila svetima, odnosno njihovo sveopće zajedništvo. Na taj se dan također posebice spominjemo i svih onih neznatnih ljudi koji su svojim posve običnim životom služili u sjeni onostranog, odnosno one koje nisu kanonizirani, a vjerovatno to formalno nikad neće ni biti, što ne znači da su »manje sveti« od drugih. To su oni ljudi koji male stvari čine s velikom ljubavi, kako kaže Majka Tereza, primjerice ‒ ljudi koji će te znati saslušati u svijetu punom buke, znati te ohrabriti i pružiti nadu, iako i sami nose svoje breme. Misao na Svete treba nam stalno napominjati da ne smijemo živjeti samo za ovaj trenutak, nego svojim trudom i radom ovdje na zemlji imati pogled uprt k Nebu. Zapravo, ova svetkovina nadilazi i samu Crkvu, na svojevrstan način nitko nema monopol nad njom. Taj dan slavimo Nebesku domovinu, ono onostrano koje je naravnom čovjeku teško shvatiti. Mi na zemlji ne možemo ni biti potpuni dionici ovoga slavlja, možemo samo razumom doprijeti onoliko koliko nam je dano. Ponajprije zato jer je ovo slavlje svih spašenih, onih koji u zagrljaju obuhvaćaju čitav svijet.
Važno je znati da smo svi pozvani na svetost, a Crkvi je cilj da nas na svojevrstan način na to podsjeti. Poziv na svetost uključuje sve dobi i sve okolnosti u kojima se čovjek nalazi, a pomoć imamo u svjedočanstvima mnogih drugih običnih ljudi koji su to uspjeli te u zagovoru koji trebamo od njih tražiti…
Duhovna simbolika te značenje Dušnoga dana
Uza Sve Svete i Dušni dan se na poseban način sjećamo svojih mrtvih i potiču nas na razmišljanje o vječnosti, o onome što će tek doći za nas. Koliko god mi nastojali još više znati o životu nakon smrti, neke će nam stvari na ovom svijetu, poput ove, ipak ostati vječnim zagonetkama.
Za vrijeme Dušnoga dana većina vjernika posjećuje grobove svojih bližnjih, prisustvuje svetoj misi, pali svijeće i raznolikim aranžmanima uređuje grobove. No na ovaj bismo se dan trebali preispitati i posvijestiti zašto to činimo, jesu li naše nakane istinske, ili su tek čin formalizma ili tradicije. Mrtvima ne trebaju ni cvijeće ni svijeće, iako taj čin, naravno, sam po sebi nije loš, naprotiv ‒ čin je poštovanja prema onima koji nisu više s nama. Iz molitve te euharistije može proizići samo dobro, to je zapravo jedino što i koristi našim pokojnima, jer nikad ne znamo koliko je nekoj duši potrebna molitva i koliko koja duša pati. Stoga i proizlazi to da Crkva upravo naglašava važnost molitve za duše koje se nalaze u čistilištu. Za duše svojih dragih pokojnika mi molimo duboko vjerujući da će oni, kada dođu u kraljevstvo Božje, biti naši zagovornici. Moleći se s tom mišlju, shvatit ćemo važnost molitve za njih. Nema veće časti i izraza poštovanja negoli postati tuđom neprolaznom mišlju i nakon ovozemaljskog hodočašća.
U konačnici vjerujemo da će i oni sami kasnije moliti za nas i da nas već sad zagovaraju da ne »promašimo« svoj konačni životni cilj, odnosno stremljenje k Vječnosti. Naposljetku, svi smo mi pozvani na svojevrstan način »kraljevati« s Gospodinom u Vječnosti, a jedno od sredstava za to zasigurno je molitva raspoloživa srca.
(kmc)
